Po prvi put na bosanski jezik prevedena je knjiga “Drugi svijet – sovjetski zapisi” autora Gustawa Herlinga-Grudzińskog, jednog je od najvažnijih poljskih intelektualaca XX stoljeća i ključnih kulturnih radnika u egzilu tokom komunizma.
Knjiga je uz podršku poljskog Instituta knjige Instytut Książki na bosanski jezik preveo Kenan Efendić a objavljena u izdanju Izdavačke kuće Vrijeme.
“JEDNO OD PRVIH SVJEDOČENJA O UŽASIMA GULAGA”
“Drugi svijet – sovjetski zapisi” jedno je od prvih književnih svjedočenja o industrijskim užasima staljinističkih logora, prije Aleksandra Solženjicina, Varlama Šalamova ili Karla Štajnera. Knjigu će pohvaliti i preporučiti i Albert Camus i Bertrand Russell.
Iako je Pariz bio istureno komandno mjesto poljske inteligencije, francuski prijevod izaći će tek 1985: “Neobjavljivanje ove knjige trideset i pet godina sramota je Francuske”, kazat će jednom Bernard Pivot, slavni francuski kulturni novinar. Ni Italija se nije proslavila, mada je autor većinu života proveo u Napulju, nakon što se oženio književnicom Lidijom Croce, kćerkom glasovitog italijanskog filozofa i estetičara Benedetta Crocea.
“A zašto je tako bilo? Zato što su tada izdavačkim kućama na Zapadu vladali takozvani ‘simpatizeri’ komunizma i Sovjetskog Saveza. Nisu oni nijekali činjenice koje sam opisao, samo nisu dopuštali govoriti o njima. Bila je to odvratna hipokrizija…”, kazat će sam autor u razgovoru s Włodzimierzom Boleckim, historičarem poljske književnosti.
Teško se oduprijeti pitanju je li i u socijalističkoj Jugoslaviji bilo sličnih struja, ali je još teže odgovoriti potvrdno ako uobzirimo da su knjige iste tematike objavljivane već 1970-ih. Prije će biti da je malo kome na slavenskom jugu bilo zanimljivo – uz rusko, ali i jugoslavensko – i poljsko iskustvo Gulaga. A ono je generacijama Poljaka traumatično i formativno koliko i golgota pod nacistima.
Gustaw Herling-Grudziński (Kielce, Poljska, 1919 – Napulj, Italija, 2000) jedna je od najvažnijih poljskih intelektualnih i kulturnih ličnosti druge polovine 20. stoljeća. Rođen u porodici poloniziranih Jevreja zemljoposjednika u centralnoj Poljskoj, djetinjstvo i ranu mladost provodio je koliko u gradu Kielce toliko i na obližnjem porodičnom imanju. Ne upisuje studij poljoprivrede, kako je želio otac, nego filologiju u Varšavi.
Četrdeset i pet dana nakon početka nacističke okupacije, u oktobru 1939, osniva jednu od prvih ilegalnih organizacija otpora – Poljsku narodnu akciju za nezavisnost. Potom odlazi u Lavov, jedno od glavnih poljskih kulturnih središta pod sovjetskom okupacijom, a zatim se uputio ka Grodnu. U pokušaju ilegalnog prelaska u Litvaniju hapse ga krijumčari, prikriveni sovjetski agenti. Tu počinje ova knjiga.
Drugi svjetski rat provodi u sovjetskim logorima, što opisuje u ovoj knjizi, ali potom i na frontu, kao vezist u Trećem karpatskom puku lahke artiljerije u slavnoj “Andersovoj armiji” – Poljskim oružanim snagama formiranim u Sovjetskom Savezu pod komandom generala Władysława Andersa nakon obnove sovjetsko-poljskih diplomatskih odnosa 1941. Istakavši se – nakon borbi na Srednjem Istoku – u Bici za Monte Cassino steći će čin kaplara i dobiti državno odlikovanje za hrabrost.
U egzilu je bio jedan od ključnih pregalaca u udruživanju i djelovanju poljskih intelektualaca i umjetnika izvan granica tadašnje komunističke Poljske. Dvije godine poslije rata u Rimu s Jerzyjem Giedroycem, također vodećim poljskim kulturnim radnikom u egzilu, i drugim intelektualcima, pokreće i uređuje mjesečnik Kultura. Redakcija časopisa ubrzo prelazi u Pariz, a Herling-Grudziński, kao italijanski dopisnik, s Kulturom će sarađivati sve do 1996.
Njegova je knjiga prvi put i objavljena izvan autorove domovine, u Londonu, političkoj bazi poljske nekomunističke emigracije, i to najprije u engleskom prijevodu 1951, a potom u poljskom izvorniku 1953. U Poljskoj će, u podzemnom izdavačkom svijetu, nelegalno biti objavljena tek 1980, a legalno uz pad komunizma 1989. godine.
