Ova zemlja se planski gura ka rasulu. Sa nasiljem ili bez, rastinje administracije poprima samo virtualnu bitnost, sprema se nevrijeme, smrt oštri kosu, otvara se sezona žetve.
Piše: Semir Behram za Proglas
Kojom god putanjom se krenulo ispostavilo se da bio je krivi put. Vazda, vazda, a ponekad i uvijek. Ma koliko god se trudili da se ispravimo i pokušamo ponovo, da zaboravimo trzaje prošlosti i krenemo ispočetka, bili bismo spriječeni. Zabranjeno bez jasne naredbe zabrane, ali zabranjeno u stotinama eha koji demorališu organizam uzdajući se u sigurnost prinudnog koraka sa povezom preko očiju. Osjeti se taj odnos, ta klima, vjetar zabrane svake normalnosti od kada je prestao rat. Zbog tih cirkulacija se nikada nismo ni oporavili. Niko nije ni tražio oporavak, sem olimpijske rezultate, cinično, za nas, neuhranjene mentalne ranjenike, one prave istinske dostojnike ove zemlje. Kriva kapija, utvrda nepravde, u Dejtonu se potpisala, i sada se, skoro trideset godina kasnije, jasno ispostavlja da je taj ugovor sa svim svojim potpisima bio velika prevara i zlo. Dočekali smo da se još neoporavljeni uvodimo u nove igrarije, pasivne agresije, čijim mehanizmima za funkcionisanje je potrebna velika količina tople ljudske krvi.
Pandemija disolucije je aktivirana iz ruskog foldera sa instaliranim babuška malverima prije dva mjeseca kada je sada već bivši visoki predstavnik u našoj zemlji, Valentin Inzko, nametnuo zakon o zabrani negiranja genocida. Svita iz Republike Srpske predvođena Miloradom Dodikom je spremno dočekala aktivaciju. Blokirale su se državne institucije. Krenula je paraliza, a zapravo počeo je uvod u veće događaje kojim prethodi suha stvarnost, ukočenost ispravnih pokreta i poteza, kratak vid, i šmek baruta u nozdrvama.
Za uvodničara smo dobili Milorada Dodika, složiti ćemo se, neukusan odabir mističnog redatelja ili fatalna posljedica think tanka europejskog, koji, uvjeren sam, funkcioniše po strategiji: gdje je puno baba kilava su djeca. E, mi smo dobili intro mastera, krajiškog redneka, kao hibrid nedosljednosti i EU dezorijentisanosti unutar vlastitih principa. Samo takva politika zlatne ribice iliti stav demencije, može i želi, dopustiti i dozvoliti aktuelne procese – kako god zvučalo besmisleno jer tako i jeste – politikanstva u Bosni i Hercegovini.
Pokazala nam je, prije par sedmica, aristokratija njemačka, šta iskreno misli o nama i hvala im na tome. Sesija iz Neustadt an der Aischa je otkrila i intimna bulažnjenja o “muslimanskom ostrvu” koja su se kasnije pokušala zataškati, smetnuti i zaboraviti, između ostalog kao i teza o Srebrenici kao “izabranoj traumi” zbog koje Bošnjaci ne žele pomirenje sa onima koji ne žele da prihvate da su počinili genocid, a cijela priča je krenula od nametanja prihvatanja, iliti nametanja negiranja genocida. I tu dolazimo do ključne riječi koja nas je označila i koja je uz nas i koja će nas, sve su prilike pratiti u svim budućnostima do kojih možemo doći, a to je ta zamračena riječ genocid.
Izabrani genocid, što još stravičnije zvuči jer, ostavlja prostor za otvorenu mogućnost, izglednu, da će genocida biti još više, nad istim subjektom ili istim objektima nad kojim će se atributirati kupola genocida, pa će ga preživjeli po nekim svojim estetskim sposobnostima i ukusima u raznim spektrima zločina izabrati kao svoj. Rekli bi, demokratski izabran genocid, trauma, radi čijeg odabira će se zaslužiti novi genocid, ali će zato biti još veći izbor za neke novije, preživjele, generacije onih koji će birati svoje traume i kvalitete zločina kojim žele svojevoljno da se izlože.
Ovaj stav njemačke elite je mogao da se izignoriše, barem. Ali, ne, naprotiv, uklanjanje videa sa sesije o, zamislite, evroatlantskim perspektivama Bosne i Hercegovine, samo doprinosi težini već postavljenih utega zabrinutosti. Da bi, potom, Angela Merkel za svoju zadnju službenu posjetu izabrala Beograd i druženje sa Aleksandrom Vučićem. Realno, film o Vučiću bi mogao snimiti samo Werner Herzog, a jedino bi ga mogao utjeloviti Klaus Kinski. Elem, uskoro bivša kancelarka je javno pohvalila Vučića što je poduprlo retoriku sa sesije iz bavarskog gradića Neustadt an der Aischa. Novi visoki predstavnik, Christian Schmidt, također je otišao kod Vučića, prije nego je dao izjavu za bilo koji bh. medij, usput je proćaskao i sa pravoslavnim oklopnikom, Porfirijem, lutkom čije udove vlastitim silkom povlači Milošević ovoga vremena.
Refleksije izbora u Njemačkoj na BiH
No, dok smo još u očiglednom uvodu većih i sve izglednijih peripetija, bitni će biti za Bosnu i Hercegovinu rezultati formiranja Vlade u Njemačkoj. Možda na način na koji su nam bili bitni i zadnji američki izbori. Kako mi reče jedan drug: teško da bi mogli izdržati još jedan Trumpov mandat, a sve su prilike, da ne bi mogli izdržati ni još jedan Angelin, mandat. Biden je prijatelj. Jeste, toliko da neće igrati direktno protiv “muslimanskog ostrva”, Više nije realno za očekivati od bilo kojeg zapadnog lidera ravnopravno zalaganje za stanovništvo sa orijentalnim imenima, od čijeg bivstvovanja, je li, se ne može okoristiti, kao recimo od Kurda. To se traži i od Olafa Scholza, ako njegov SPD uspije sastaviti postizbornu koaliciju, naravno. Jer, teško je i zamisliti da u ugrijanu fotelju sjedne Armin Laschet, kopljanik CDU-CSU konzerve.
Prokletstvo je, zar ne, nerovozno iščekivanje demokratske milostinje kroz rezultate parlamentarnih izbora svih jačih zapadnih “demokratija”. A milost se ogleda u opstojnosti agonije statusa quo. Dalje, na tu stranu, ne ide kazaljka želje i volje, više očekivati je besmisleno. Neki to zovu real politika, koja, sve svjesniji smo, kazaljku može, itekako, pomaknuti ka strani humanog preseljenja, etničkog čišćenja, ali i genocida. Zato nas uče kako biti zadovoljan sa svakim stanjem bez bola. Stanje zvano: dobro je dok ne puca.
Najveće šanse ima socijaldemokratski kandidat Olaf Scholz, što djeluje ohrabrujuće za kontinuitet nadanja građanskog koncepta, jer, prisjetimo se diplomatskog izvora iz EU koji je “gurnuo” informaciju HDZ-ovim medijima o tada još (na)dolazećem Schmidtu, da će Merkeličin demohrišćanski instrument preusmjeriti diplomatsku vodu na mlin legitimnog predstavljanja Dragana Čovića, te da isti nema dodirnih tačaka sa građanštinom koju zastupa Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke kojeg vodi socijaldemokrata Heiko Maas.
Definitivno bi morali budni spavati, ako bi tron zauzeo Armin Laschet, na koga je glasače upućivala i Angela Merkel.
No bojazan i sa njemačkim socjaldemokratama je opravdana, zbog odnosa SPD-a sa Rusijom, koja, je li, svim svojim malverima narušava stabilnost ove zemlje. SPD se najdirektnije zalagao za projekt Sjeverni tok 2, dok su jedino Zeleni kao jača partija bili protiv takve avanture. Velika je šteta što Annalena Bearbock, kako stvari stoje, teško da može postati kancelarka.
Sa druge strane, prema riječima Josipa Juratovića, parlamentarca SPD-a, u izjavi datoj jednom bh. mediju, socijaldemokrati će veću pažnju posvetiti “demokratskim vrijednostima”, a ne ekonomiji, kako je do sada bio slučaj. Što, zaista, ulijeva određena nadanja da će etnička paradigma u Bosni i Hercegovini biti potisnuta većom smjelošću građanskih ideala zasnovanih na pojedincu, a ne kolektivu.
Ultimatum Milorada Dodika
Po prvi put je postavljen vremenski rok za proglašenje nezavisnosti Republike Srpske. Znači, igra postaje ozbiljna, narativ zapaljiviji, a građani neinformisani i nepripremljeni za predstojeće nestabilnosti. Za šest mjeseci, ako ne bude povratka na izvorni Dejton, kaže Dodik, Republika Srpska će se poput lego kockice odvojiti od državnog konstrukta Bosne i Hercegovine. Ovakva smjelost nije izraz ludila, ova odvažnost je odraz odlučnosti demokratski izabranog lidera, socijaldemokrate, nezavisnog, očigledno mentalno spremnog da zapali gume na točku historije i da mnoge mlade živote odvede na vječna lovišta.
Mnogi će reći: pa da, i prije je Milorad imao ovako zapaljive izjave. Ali, nikada nije imao rok, a vremenska odrednica jeste simptom sigurnosti i ozbiljnosti, a ona je došla nakon Budimpešte, tačnije poslije 4. demografskog samita, kojeg je organizovao Viktor Orban, a društvo su Miloradu činili Vučić, Janša, Babiš, ali i Mike Pance. I, tu se krije, bojim se, kvaka za otvaranje vrata pakla u Bosni i Hercegovini. Evropa definitivno ne bi vojno intervenisala u slučaju secesije manjeg entiteta, dok bi jedino SAD mogao odigrati značajniju ulogu, gdje je, opet, pitanje da li bi nakon Afganistana javnost tamošnje zemlje odobrila involviranost u neki novi sukob. Odgovor na to pitanje, makar približno, može dati bivši potpredsjednik SAD-a Mike Pence. Vrlo je moguće, ili, ne treba isključiti ni tu opciju, da je Dodik namjerno zadivio, na 4. demografskom samitu, svojim rasističkim i homofobnim izjavama, prisutne trampiste.
Ulazimo u neizvjesno proljeće, ali zato će zima biti duga i teška. Komšićev govor u Ujedinjenim Narodima je bio svojevrsni apel svijetu na cvjetanja prijetnji, dočekan je na nož u Bosni i Hercegovini. Javni servis je preoteo Čović, postavivši Tvrtka Milovića prevarom. Kada je Željko Komšić krenuo sa govorom, u UN-u, o Izbornom zakonu, o tome kako se ne smije dozvoliti orvelijanski princip “jednakih i jednakijih”, u kako reče, “mojoj zemlji”, desio se “tehnički problem”. Javnost nije imala priliku da čuje govor, što je, zapravo, uzp-ovska diverzija o kojoj nije bilo pretjerano govora. Zašto? Ne znam. Pretpostavljam da je javnost umorna, zbog toga obični čovjek diverzije ovako velikog kalibra ne percipira.
FK Velež kao barikada antifašizma
Osim iskorištavanja javnog servisa za manipulaciju naroda sa konačnim ciljem disolucije ove države napad je krenuo i preko sporta. Preuzet je Fudbalski savez BiH, na čije čelo je postavljen sestrić Milorada Dodika, Vico Zeljković. Prva malverzacija je bilo postavljanje nekompetentnog selektora Ivayla Peteva na čelo reprezentacije, da bi sljedeći potez bilo namještanje cijele lige. FK Olimpik je zbog neregularnosti napustio takmičenje, FK Mladost DK je uništena, a Borac iz Banjaluke je postao sasvim nezasluženo prvak BiH. Nova sezona je krenula istim pravcem, samo što je uhodaniji Zeljković ovoga puta, po jasnim uputama, krenuo na likvidaciju FK Veleža.
Velež se ne može ubiti, ali može se osakatiti. Zašto baš Velež i zašto baš taj pokušaj kastracije ide u korist priče o disoluciji Bosne i Hercegovine? Jednostavno. Veležova priča simbolizira običnog malog čovjeka, preživjelog, namučenog i ranjenog, simbolizira zemlju i njene ruševine koje začuđujuće iz pustoši i napuštenosti niču. Velež predstavlja feniksa iz pepela što proviriva, sve smjelije protežući nova krila preko Mostara i preko cijele zemlje. Kroz nova Veležova uzdizanja su se identifikovali svi proleteri nikad završene tranzicije. Velež je doživljen kao znak da agonija može prestati i da je dozvoljeno i da nije zabranjeno sanjati i očekivati bolje. Ova zemlja može, ljudi mogu, kao što je i potlačeni Velež, uspjeti, izaći iz ambisa antidemokratskog lockdowna. Velež je nada.
A, nada jeste zabranjena u “životinjskoj farmi”. Snovi su opasnost po poredak ludila. Zbog toga je bitno osakatiti FK Velež i sve one ponadane vratiti na traku dobro uhodane svakodnevnice koja neće imati snage da se odupre, da pruži otpor i kaže: dosta je! Ako ubijete Velež vi ste ubili BiH. Ako protjerate Velež sa Bijelog Brijega, vi ste deportirali BiH. I, kako vidite, ova država je u položaju egzila na vlastitoj zemlji, ali opet je pronašla način da opstane, kao i Velež u Vrapčićima. Velež kao da je odabran da predstavlja antifašizam kao njegov zvanični simbol na ovim ali i širim prostorima. A, strahujem, da je taj mitski klub iz mitskog grada postao prva barikada u borbi protiv fašizma, jer ako padne Velež pada Bosna i Hercegovina, a ako ona padne tada pada i Evropa.
Ilustracija: Nadir Frlj
