Nametanje Izbornog zakona nije prošlo. Barem ne za sada. No, to je agenda koja je odgovor na “muslimanski demografski oportunizam”. Sve više je crkvenih glasova koji naglašavaju tu činjenicu: Bosna i Hercegovina je treća zemlja sa većinskim muslimanskim stanovništvom. A, to se, naravno, mora obesmisliti.
Piše: Semir BEHRAM za Proglas
Podsjetimo se, sam genocid je počinjen da se osujeti demografski rast muslimanskog tijela, potom su etničko čišćenje i asimilacija u zapadna društva pomeli veliku brojku preživjelih; ali je iz ne toliko jasnog razloga demografska kičma i dalje ostala uspravno do te mjere da ako primijenite demokratsko uređenje – da vlast pripada narodu – prostom matematikom možete zaključiti da bi raspisivanjem izbora demografski dominantniji narod izglasao po svojoj volji predsjednika države. A to se na kršćanskom kontinentu ne smije dozvoliti.
Proces deotomanizacije, odnosno demuslimanizacije, trajao je svojim tokom, postepeno, kroz austrougarsko upravljanje, da bi se ubrzao za vrijeme kraljevine, a onda je veća sila zvana Drugi svjetski rat prekinula taj program. Sudbina je htjela da je socijalistička Jugoslavija imala drugačije poglede na svijet, te je, realno, težila koliko-toliko prema jednakosti po pitanju svih konfesija na svojoj teritoriji. Drugim riječima, inercija deotomanizacije iz prošlog sistema je nastavljena do sredine pedesetih godina, kada su, recimo, u Mostaru porušene desetine vakufa i džamija. Već kasnije je taj trend zaustavljen, a muslimanima je dat pravedniji položaj u društvu. Ipak, idila je trajala samo par dekada, a to je sitnica čak i za jedan prosječan ljudski život. Uslijedio je raspad Jugoslavije, samim tim i zaštite muslimanskog stanovništva od deotomanizacije i demuslimanizacije.
Desio se genocid. Desili su se ratni zločini. Desile se desetine hiljada silovanja. Desilo se etničko čišćenje.
No i povrh svega toga, nakon što se uvidilo da se spomenutim metodama ne može postići demografski slom muslimanskog stanovništva, sada već nacionalno osviještenog pod imenom Bošnjaci, morao se potpisati Dejtonski mirovni sporazum. Luđačka košulja sa tročlanim predsjedništvom čija je glavna svrha da se osujeti i spriječi demokratski proces, koji, je li, kako vrlo dobro znamo, se zasniva na činjenici da većina bira predsjednika, donosno upravitelja države. A većina su i dalje recidivi “osmanske propagande”, ostaci islamiziranog domicilnog stanovništva koje se iz nepoznatih razloga ne želi vratiti “vjeri svojih pradjedova”.
A za one koji se ne žele vratiti vjeri svojih pradjedova slijedi čistilište, dantovsko, čistilište dejtonsko koje će spriječiti Bosnu i Hercegovinu da bude treća država u Evropi sa muslimanskom većinom, kako nam zemlju zadnjih mjeseci naziva nadbiskup Tomo Vukšić.
Vukšić vs. Bojić
Razlike između direktnog upozoravanja na “muslimanski demografski oportunizam” nadbiskupa Tome Vukšića i fra Drage Bojića su isključivo u metodi, ili pristupu kojim se obraćaju javnosti. Nadbiskup Vukšić se javlja kršćanskom življu sa apokaliptično-alarmantnim upozorenjem da muslimani prelaze 50% stanovništva, dok je broj katolika negdje oko 15%, dok fra Bojić svoje zavidno spisateljsko umijeće koristi da se obrati lijevoliberalnoj javnosti. Suština i tendencije nadbiskupa Tome Vukšića i fra Drage Bojića su iste, istim tempom njihova srca lupaju a oči cvile zbog, dakako, muslimanskog demografskog oportunizma.
Nadbiskup Vukšić radi na podizanju svijesti običnog katoličkog čovjeka da se usmjeri prema agendi crkve, da radi na natalitetu i demografskoj obnovi. Nadbiskup Vukšić je brutalno iskren, pa čak i pošten, transparentan u nastojanjima da se demografski točak (pre)okrene u korist katoličkih uvjerenja. Fra Bojić, bez obzira na identične želje, infiltriran u lijevoliberalnu javnost neiskreno djeluje metodama vještog propagandiste sa tezom o pogubnosti nacionalizma. Tačnije, sva 3 nacionalizma.
Priča o 3 nacionalizma koji su podjednako pogubni jeste namjerna površinska opservacija što se zavodljivo kurvanjski nabaciva na antifašistički narativ o jednakosti, odnosno o pogubnosti nacionalizma, generalno. Ali avaj, stvari su rijetko kada tako jednostavne i crnobijele. Kada je Danilo Kiš govorio o nacionalizmu mislio je, naravno, o srpskom nacionalizmu, ali i o hrvatskom, jer on je svjedočio zločinačkim manifestacijama tih nacionalizama. Riječ je o imperijalnim nacionalizmima, a oni, kakvi već u svojoj srži i jesu, kolonijalni, podrazumijevaju gušenje svake druge misli i pobude; oni se manifestiraju davljenjem različitosti. Drugim riječima, vrhunac spomenutih nacionalizama jeste zločin, etničko čišćenje, pa naposljetku i genocid.
Tada, je li, nije postojao bošnjački nacionalizam, jer su procesi formiranja zapadnjačkog produkta zvanog nacija se, razumljivo, tek kasnije kalemili na orijentalno prihvatanje društva i percipiranje društva. Jasno je da je kaskala i kasnila asimilacija domaćeg nehrišćanskog, odnosno muslimanskog stanovništva, u zapadni koncept. To je proces koji još uvijek traje, ali je pri kraju. Konačni pečat okončanju tog procesa će dati Zapad, u zavisnosti od pobjednika svoje unutrašnje borbe.
Da li će pobjedu izvojevati Evropa zasnovana na kršćanskim korijenima ili pak Evropa postavljena na temeljima liberalne demokratije, jednakosti i tolerancije različitosti?!
Ako kršćanska verzija Evrope pobijedi, pa tada će, sasvim sigurno u dogledno vrijeme biti završeno sazrijevanje i završetak procesa bošnjačke nacije. Ona će postepeno nestajati pod zidinama aparthejda. Ako pobijedi demokratska Evropa, pa tada će Bosna i Hercegovina postati građanska država nalik na svoje sestre u zapadnoj unutrašnjosti, spremna da se asimilira iz nacionalnog u evropski identitet.
Svi nacionalizmi nemaju iste vrijednosti
Postoje nacionalizmi koji su imperijalni, kao i oni koji su posljedica imperijalnih djelovanja tuđinskih nacionalizama. Primjerice, crnogorski nacionalizam je državotvoran, unutar svoje suštine ima osjećaj pripadnosti evropskim vrijednostima. Crnogorski nacionalizam nema problem sa drugačijim identitetima koji obitavaju u Crnoj Gori. Crnogorski nacionalizam se ponosi multikulturalnošću svoje zemlje. Ipak, on jeste radikalan i netolerantan kada se njegov identitet osjeti ugroženim od imperijalnog nacionalizma.
Naravno, suludo je očekivati da otpor bilo koje ugrožene strane bude gandijevski. Otpor i reakcije obično budu radikalne i nasilne, a ako ne budu radikalne tada taj otpor bude ugušen. Želim reći da postoje nacionalizmi koji su produkt ugroženosti i straha od nestanka, a koji često znaju počiniti nepravde. Te nepravde se ne smiju opravdati, ali osuda tih nepravdi ne smije osuditi pravednost borbe.
Bilo bi nepravedno izjednačiti crnogorski i srpski nacionalizam. To jednostavno nisu iste borbe. Bila bi potrebna posebna analiza da se u tančine pojasne sve razlike u projekcijama ova dva nacionalizma. Njihove manifestacije su njihove istine.
Sa druge strane, izjednačavati srpski i hrvatski nacionalizam sa novoformiranim bošnjačkim nacionalizmom jeste nonsens. Srpski nacionalizam se manifestirao više puta, od Drugog svjetskog rata, pa do genocida počinjenog u Srebrenici kojeg su presudili međunarodni sudovi. Hrvatski nacionalizam se pokazao kroz zlodjela Nezavisne Države Hrvatske, pa do na Haškom tribunalu presuđenog udruženog zločinačkog poduhvata na teritoriji Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, ova dva nacionalizma su imperijalne prirode koja je zločinačka.
Bošnjački nacionalizam se počeo formirati nakon genocida počinjenog u Srebrenici. Sasvim razumljivo. Kao što se jevrejski radikalizam počeo formirati nakon holokausta, da bi rezultirao državom Izrael koja je ustrojena doktrinom aparthejda, što je ustvrdila čak i izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem. Ovih dana smo svjedoci da je Izrael podržao aparthejdske tendencije – koje su u svojoj suštini islamofobne – zvaničnog Zagreba. Tel Aviv je dao podršku izmjenama Izbornog zakona koje daju prednost etniji i nacionalnom kolektivu nad građanskim ustrojstvom i individualizmom, što je potpuno očekivano od ove države.
Elem, bošnjački nacionalizam do sada nema zločinačke manifestacije. Doduše, nije imao vremena da se bilo kojim oblikom zločina manifestira. Ali mu ne možemo suditi po pretpostavci da je spreman da zločinom i genocidom odgovori na već počinjene zločine i genocid nad njegovim nacionalnim tijelom. Po čemu onda možemo analizirati bošnjački nacionalizam? Pa po reakcijama na multietničnost i multikulturalnost, na različitost. Taj nacionalizam je poput crnogorskog otvoren za različitosti. No, bošnjački nacionalizam jeste radikalan i netolerantan prema pravima seksualnih manjina i tu je u rangu sa srpskim i hrvatskim nacionalizmom.
Ovaj nacionalizam jeste očekivan. Srebrenica i svi koncentracioni logori su stvorili tu radikalnu zasebnost koja stoji u dilemama da li da se okrene Istanbulu ili da gleda prema Briselu. Još uvijek tom nacionalizmu nije jasno koja opcija nudi veće mogućnosti za opstanak vlastitog identiteta. Potrebno je naglasiti da bošnjački nacionalizam nema snagu niti zrelost srpskog i hrvatskog, a pogotovo odlučnost.
Izjednačavati bošnjački nacionalizam sa srpskim i hrvatskim je podlo i nepravedno. Ta generalizacija donosi koristi isključivo imperijalnim apetitima Beograda i Zagreba.
Generalizacija nacionalizama
“Za razliku od druga dva nacionalizma, srpskog i hrvatskog, koji imaju svoje države, bošnjački nacionalizam je “nacionalizam bez države” te će i u budućnosti upravo želja za vlastitom državom biti najjače pogonsko gorivo tog nacionalizma. Nisu svi Bošnjaci nacionalisti, ali su sve aktualne bošnjačke politike, uključujući i one koje se nazivaju probosanskim i patriotskim, nacionalističke”, riječi su fra Drage Bojića u intervjuu za Oslobođenje.
U tome i jeste kvaka. Strah od čiste demokratije, prema kojoj bi “muslimanskim demografskim oportunizmom” Bošnjaci imali ključ u biranju vlasti. Jer, kako kaže fra Bojić: “Te će i u budućnosti upravo želja za vlastitom državom biti najjače pogonsko gorivo tog nacionalizma”.
Po kojoj osnovi fra Bojić tvrdi da Bošnjaci žele da imaju vlastitu državu? Šta, zapravo, znači vlastita država? Da li to znači da Bošnjaci žele istisnuti druge i drugačije iz Bosne i Hercegovine da bi sami sa sobom živjeli tu? Prema kojim činjenicama i pokazateljima fra Bojić zaključuje da Bošnjaci žele izbrisati Srbe i Hrvate, ali i Ostale? Da li je grijeh da bošnjački nacionalizam ili ono što se govorom katoličke crkve naziva bošnjačkim nacionalizmom, zalaže za građansko ustrojstvo Bosne i Hercegovine? Čemu nevjerica? Čemu strah od mogućnosti da demokratskim procesima zažive demokratske vrijednosti u ovoj zemlji? Zašto je, fra Drago Bojiću, toliko nedopustivo da Bošnjaci budu demografski dominantan narod?
Žalosno je da tzv. ljevičarski fratar, kojem legitimitet daje lijevoliberalni portal, sve transparentnije zagovara podjelu Bosne na etnije. A ako podržimo fra Bojićevu generalizaciju nacionalizama, to je prihvatanje “tri ravnopravna zla”, nakon kojih slijedi neminovnost u vidu 3 razgraničenja. Stvaranje trećeg entiteta, odnosno ozvaničenje penetriranja Vatikana do granice označene krstom na mostarskom brdu Hum. Odnosno, davanjem tzv. trbuha Hrvatskoj, koji će joj služiti za bolju odbranu od mogućeg agresora sa istoka.
Fra Drago Bojić je najjasnije u toj službi, stoga i jeste prihvatio infiltraciju u lijevoliberalni sektor preko kojeg svojim vještim pisanjem i glamrock karizmom zavodi bosanski hipsteraj. To je fratar kojem se nije problem slikati sa članskom kartom Veleža, ali mu je problem osuditi misu za fašiste sa Blajburga.
Instrumentalizacija Udruženja BHN
U zraku se osjeti da je nametanje Izbornog zakona neminovnost. Možda se traži povoljan trenutak, pa čak i neki besmisleni izgovor, ali osjeti se odluka koja još uvijek nespuštena treba da stane u kraj sa “muslimanskim demografskim oportunizmom”. Demokratski pritisak kroz proteste ispred OHR-a jeste urodio plodom, na kratko, ali je izazvao bjes struktura unutar Evropske unije i SAD-a koje zagovaraju koncept zasnovan na kršćanskim temeljima. Islamofobija je tu, osjeti se u prostoru, još uvijek ne tako transparentna, ali joj se skrivenoj osjeti vrelina krvi i otkucaj srca. Usplahirena je.
Odgađanje nametanja Izbornog zakona je naljutilo nalogodavce, one koji su ranije slali palmere i satlere, one koji zagovaraju Otvoreni Balkan. Naljutili su se do te mjere da su krenuli u propagandnu ofanzivu protiv onih koji su izašli na proteste i one koji zagovaraju demokratske vrijednosti. Već imamo autore koji kupljeni grantovima pišu u korist podjele Bosne i Hercegovine na 3 etnije. Najjača prop djelovanja su iz lijevoliberalnog sektora, jer to daje dozu lažnog objektivizma, zato u zadnje vrijeme imamo potkupljene medije koji zažmireno propuštaju takve materijale. Sam fra Bojić sa jednog takvog medija piše, većinom zdrave tekstove, ali kada je ključno pitanje u pitanju, tada fra Bojić ne dovodi vlastito pitanje nego provuče prop elemente lijevom tijelu s nijetom da u lijevom tijelu se ne stvori zajednički i jasan stav. Nego, da eto, samo jedna frakcija iz lijevoliberalnog spektra zagovara građansko ustrojstvo, čistu demokratiju; a da ovi drugi prihvataju realstanje o aparthejdu koji mi zapravo već živimo.
Zagrebačke Novosti su dale prostor uredniku hrvatskog nacionalističkog glasila Digitalna demokracija, Nevenu Šimiću, a odavno daju prostor Ivici Đikiću da baljezga i širi floskulu kako je sav problem, eto, u pojavnosti Željka Komšića. Novosti su obično oportunističko glasilo koje se zbog budžetskog novca stavilo na mračnu stranu zvanične politike Zagreba. Propagandno djelovanje ide dalje da je i Udruženje bh. novinara izdalo zvanično saopštenje, ispeglani okupatorski agitprop letak.
Naime, tajnica Udruženja BHN Borka Rudić se eto zabrinula za sve veći govor mržnje na društvenim mrežama prema portalu Prometej, pa je zatražila od kolega u odboru da reaguju i osude imaginarni i nedokazani govor mržnje i prijetnje prema urednicima tog, naravno, hrvatskog nacionalističkog glasila koje se poput fra Bojića, obraća lijevoliberalnom tijelu, a isključivo mlateći slamu o legitimnom predstavljaju i Željku Komšiću kao negativcu iz crtanih filmova.
Doduše, Borka Rudić je iskoristila i tekst iz magazina Stav, koji za urednike Prometeja govore da su karcinomi ovoga društva i da treba spriječiti njihovu metastazu. E, sad, zamislite koliko ima ovakvih tekstova, pa Udruženje BHN bi na dnevnoj osnovi trebali da pišu saopštenja, što je apsurdno. Potom, Borka Rudić u mailu koji je poslala odbornicima udruženja nije dokazala navodne prijetnje upućene urednicima Prometeja.
Postavlja se pitanje: zašto je Prometej, koji, je li, zagovara legitimno predstavljanje, toliko poseban da iza njega stane Udruženje BHN, s namjerom da popusti pritisak prema njima? Zašto je Udruženje BHN selektivno u davanju potpore?
Naravno, riječ je o instrumentalizaciji Udruženja BHN preko kojeg propagandno djeluju službe susjednih nam zemalja. Ipak, ono što je zabrinjavajuće u tom saopštenju jeste zadnji pasus, koji je Borka Rudić očigledno prema uputama ubacila, a koji ide mnoštvo koraka dalje od puke osude navodnih prijetnji i navodnog govora mržnje.
“Zabrinjava činjenica da se među onima koji šire mržnju i etničku netrpeljivost prema Prometeju, kao i njegovim urednicima i novinarima, nalaze osobe izdašno podržane projektima međunarodne zajednice u BiH, među kojima su neke od ambasada i sjedišta međunarodnih organizacija i institucija sa sjedištem u Sarajevu. Ovom prilikom, UO BH novinara poziva te međunarodne organizacije da prestanu sa praksom pružanja podrške osobama koje su glavni izvori govora mržnje i podsticanja na online nasilje prema portalu Prometej, kao i drugim medijima i novinarima u BiH koji kritički pišu i izvještavaju, njegujući kulturu dijaloga i različitosti kroz novinarske sadržaje”, stoji u saopštenju.
Borka Rudić koristi poziciju Udruženja BHN da uputi indirektne prijetnje onima koji se usude upozoriti i napasti politiku koju zagovara Prometej, jer ti eventualni napadi će biti okarakterisani kao govor mržnje. Borka Rudić si daje za pravo da razluči granice između govora mržnje i slobode govora. Karakterizacija “karcinom” iz magazina Stav za nju nije sloboda govora. Da su prijetnje u pitanju znam iz ličnog iskustva, jer sam zbog napada na hrvatski nacionalizam iz lažnog objektivizma lijevoliberalnog položaja skinut sa grantova.
Građani ove zemlje koji žele da žive u normalnoj državi sa demokratskim ustrojstvom, gdje je bitan pojedinac, individua, a ne kolektiv, u podređenom su položaju u odnosu na zagovornike koji daju prednost etničkom principu. Borka Rudić instrumentalizacijom Udruženja BHN pravi pritisak na one koji se usude zagalamiti na medije koji indirektno zagovaraju aparthejd. Samo, galama na propagatore aparthejda ne čini njima nikakvu materijalnu štetu, dok pritisci Borke Rudić kolegama novinarima osim što ulijevaju strah za egzistenciju, oni u svojoj konačnici zaista i uništavaju njihovu egzistenciju.
Izborni zakon za legalizaciju islamofobije
Na kraju, kada svi zastori padnu, kada konci sa lutaka dodirnu teatarske daske, ostaje samo jedna istina, a to je transgeneracijski prezir prema ideologiji višestoljetnog neprijatelja. Svi putevi vode u Rim, dok svi putevi iz Rima vode prema islamofobiji.
Nekada smo naivno očekivali da vladar Rima dođe na mjesto počinjenja genocida, na manje od dva sata leta od svoje rezidencije. Sada znamo da to nije moguće. Opet tražimo da se ne getoiziramo kao Jevreji u srednjem vijeku, ali, kako stvari stoje, to su maksimalistički zahtjevi i nisu u skladu sa realstanjem, atmosferom koju prihvataju i koju zagovaraju oni što su olovke svoje prodali za putovnice, honorare i alkohol.
