I tako smo, dakle, stigli do toga da naša svijetla evropska budućnost zavisi od postrojenja za prečišćavanje govana. Ako postoji u detalj precizna slika naše propasti, ako postoji platno naše autodestrukcije koje je oslikano kao majstorska kopija Hijeronimusa Boša, to je – to.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Mi živimo u zemlji koja nije u stanju proizvesti teglu džema ili ajvara. Od nas se očekuje da budemo ushićeni „progresivnim“ manifestacijama kakva su okupljanja trgovaca kriptovalutama, megajahtama i hotelima u kojima spavaju vlasnici tih plovila; imamo nekakve „zelene agende“, „milenijumske ciljeve“ i „održivi razvoj“; prošao je 15. septembar i primorjem opet tutnjaju kamioni koji nose građevinski materijal za nove stambene zgrade, što znači još veće opterećenje za infrastrukturu koja ne može optimalno opslužiti ni polovinu već postojećeg opterećenja; nama je stambena zgrada simbol napretka; imali smo i Dritanov svemirski program. Ali…
Zaboravite visoku tehnologiju. Zaboravite tešku industriju. Zaboravite proizvodnju automobila – ili barem jednog dijela za to vozilo – brisača, na primjer. Čovječe, mi nismo u stanju proizvesti onu plastičnu kapicu za ventil na gumi. Zaboravite sve. Tegla džema: to je sve. Pa ni to ne može. Niko se, naime, nije sjetio da u Zeti podigne fabriku za preradu voća i povrća. I ono malo što proizvodimo, vino na primjer, vlada guši porezima – šta koji kurac ovdje iko ima da proizvodi?
Nama je ispod časti da proizvodimo. Ali nam ispod časti nije da nam cjelokupna privreda počiva na „pružanju usluga“. Mi smo nacija gordih konobara, batlera i sobospremača koji voze skupa kola i nose skupu garderobu kupljenu kod lopova.
Tamo gdje je nekada bio industrijski gigant oko kojega je rasla Podgorica trebalo bi biti podignuto postrojenje za preradu fekalnih voda.
Mladi ljudi u to teško da mogu povjerovati, ali: ova zemlja je imala industriju. Neki su ljudi ovdje bili u stanju stvoriti složeni sistem koji je zapošljavao hiljade ljudi.
Da parafraziram prijatelja koji je polupijan – a lucidan – objasnio ono što vam hoću reći:
Ne razumijem na šta tačno misle kada lupetaju o održivom razvoju malih i srednjih preduzeća? Stani malo: za mene je razvoj kada otvoriš kombinat aluminija, veliki hotelski kompleks, željezaru, probiješ puteve, sagradiš luku, napraviš hidroelektranu. Nije razvoj, oca mu jebem, kada otvoriš trafiku. Pa je, znači, bilo neodrživo kada smo proizvodili i izvozili, a održivo će biti kada svi budemo sjedjeli u kioscima? Ovo, ovo, viknuo je prijatelj i rukom pokazao na betonsku gnusobu koja se prostirala dokle seže pogled, ovo je održivi razvoj? U poznatom dijelu svemira ovako se razvija samo jedno – rak. I metastaza je razvoj. Naša naselja jedu prirodu onako kako rak izjeda naše organe. Mi živimo tako što žderemo budućnost vlastite djece.
Ili da to ilustrujemo ovako… Jasmila Žbanić snimila je dokumentarni film o Emeriku Blumu. To je čovjek koji je podigao „Energoinvest“, koji je bio sarajevski i jugoslovenski industrijski gigant. Zašto je to za nas važno?
Godine 1987. „Energoinvest“ je zapošljavao 42 000 ljudi i ostvario prihod od milijardu dolara. Ondašnjih milijardu dolara – to vam je današnjih deset milijardi. Čitamo: „Energoinvest se širio pripajanjem malih i srednjih preduzeća i početkom sedamdesetih imao je 36 firmi u sklopu koncerna.
Energoinvest je uključivao i šest rudnika, četiri naučno-istraživačka centra, 31 predstavništvo u inostranstvu i 17 u zemlji”.
Četiri naučno-istraživačka centra, braćo i sestre. U kojima su radili naši naučnici. Školovani na našim univerzitetima.
42 000 ljudi zaposlenih u „Energoinvestu“ nije opsluživalo megabogate globalne probisvijete, nego su to bili naučnici, inžinjeri i vrsne zanatlije. Ta je fabrika imala Institut za varenje. Toliko daleko su išli. Ta je fabrika proizvodila separatore za nuklearne elektrane. Možete li zamisliti da mi danas proizvedemo nešto što bi neko pristao ne koristiti, nego staviti u istu rečenicu sa „proizvodnja nuklearne energije“. Pa i to bi izazvalo seriju nuklearnih eksplozija.
E to vam je, kažu nam danas, bila loša, neslobodna, nedemokratska država i neodrživ sistem. Jer, znate: sistem koji je u stanju podići tako kompleksan i uspješan industrijski kompleks baziran na našoj pameti je – neodrživ i loš. A sistem koji nije u stanju prozvesti teglu džema je vrh, super, predobar, spreman za EU.
Poenta je ovo: sistem koji je bio u stanju podići „Enegoinvest“ je podrazumijevao i vrhunsko obrazovanje i pravnu sigurnost i korupciju koja je poražena (jer bi žohari inače sve raskubli kao što danas raskubu) i stabilne finansije i odgovornu vlast.
Mi danas nismo ni na pet posto tog sistema. Jer ne postoji ni pet posto šansi da smo mi u stanju podići bilo šta slično „Energoinvestu“.
