Imam nekoliko pitanja za vas. Mislite li da je crnogorska vlast kompetentna? Mislite li da je kompetentna bila DPS-ova vlast? Mislite li da su ministri iz reda manjinskih naroda kompetentni ili su ministri samo zato što su pripadnici manjinskih naroda? S tim u vezi… Onaj ko na izborima osvoji 50 posto plus 1 glas, osvojio je 100 posto vlasti. 50 posto plus jedan vrijedi kao sve. 49,9999 posto vrijedi koliko ništa: poražene u vlasti ne predstavlja niko.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Svi prde o „inkluziji“. A đe vam je inkluzija 49,9 posto onih koji nisu glasali za vlast? Đe vam je inkluzija Crnogoraca koje tretirate kao što bi vlasnik plantaže pamuka u Luizijani sa početka 20. vijeka tretirao somalijske pirate oboljele od ebole? Hm, A-P-A-R-T-H-E-J-D: kako čudno pišu riječ inkluzija.
Prvo, opisani koncept je krajnje agonalan. Zato se i govori o „izbornom trijumfu“; zato proslave izborne pobjede liče na proslave zlatne medalje na Olimpijadi.
Drugo; kada se poraženi vlasti napokon dokopaju, njihov prioritet nisu politike sadašnjosti, još manje budućnosti – njih prije svega zanima da zaliječe akumulirani resantiman i u ritualu osvete isprave ono što vide kao nepravde koje su im učinjene u prošlosti. To je posve razumljivo. U tom smislu, ništa što su učinile tridesetavgustovske vlasti nije bilo neočekivano. Naprotiv: na poništenju politika kojima su se suprotstavljali dok su na izborima gubili učinili su, da budem iskren, kudikamo manje no što sam očekivao. Kao što i oni mogu očekivati da će, ono što oni sada čine, biti poništeno čim izgube izbore.
Nazovite to kako hoćete, ali donošenje odluka koje će biti poništene, da bi bile zamijenjene novim odlukama koje takođe čeka poništenje – nije progres. Konačno: ako se slažemo da je važna proporcionalna zastupljenost manjinskih naroda u vlasti – a važna jeste – šta ćemo sa zastupljenošću izborne manjine? Njih, kao i do sada – ko jebe?
Dalje…
Mislite li da vlast treba biti kompetentna? Ako jedan te isti čovjek u tri različite vlade može biti ministar policije, pa finansija, pa onda građevine, jasno je da kriterij njegova izbora nije kompetencija – jer nema niti je ikada bilo ni živa ni mrtva insana koji je kompetentan za sve to.
I još ovo… Mislite li da je bolje imati bilo kakvu, pa i nekompetentnu vlast, nego biti bez vlasti? A zašto mislite da vlast mora postojati? Zašto bi morala postojati brojna i komleksna hijerarhijska struktura na čijem vrhu su ljudi kojima na upravljanje ne biste povjerili svoju piljaru?
Čak i ako držimo da vlast mora biti kompetentna, to je indirektno priznanje da smatramo kako mi sami nismo kompetentni da upravljamo sobom, pa smo to voljni prepustiti „stručnjacima“. Ali to nije tema ovog teksta.
Živimo u vremenu koje je krajnje neprijateljski nastrojeno prema kompetenciji, koja se doživljava kao atak na slobodu mišljenja i dosegnute demokratske standarde.
Hajde da ostavimo po strani tiktok, koji je osmišljen za obrazovni nivo vaške, kognitivne sposobnosti tvrde stolice nakon nedjelje opstipacije i hermeneutički potencijal priganice. Na jutjubu su iznimno popularne takozvane „reakcije“, video zapisi koji prikazuju ljude koji „reaguju“ na muziku ili film.
Nekad se to zvalo „recenzija“. Nekad su, naime, mediji upošljavali ljude koji su preslušali 100 000 albuma ili studirali film i odgledali 10 000 istih, pa su oni saopštavali stav o novim naslovima. To je imalo publiku, zato što su ljudi onomad smatrali da postoje stručnjaci za umjetnost čije su mišljenje uvažavali.
Ideja „reakcija“ je upravo suprotna. Publika danas ne traži stručnjake za Radiohead, nego osobu koja za Radiohead nikada nije čula. Zato se u naslovima tih videa ističe „prvi put čuje“. Reakcije glase ovako: „OMG“; „Nisam bio spreman za ovo“; „Zašto mi prije neko nije rekao za The Beatles“. Dakle, ljudsko biće koje uspjelo da napuni 40 godina a da nikad ne čuje za The Beatles „reaguje“ na njihovu pjesmu koju prvi put čuje – i ljudi to gledaju. Ovdje se ne radi o tome da je kompetentnog recenzenta zamijenio nekompetentan. Ne: nekompetencija nije dovoljna preporuka za gledanost. Zahtijeva se apsolutna ignorancija: ono nikada nije ni čulo za…
Reakcije su zasad verbalne – „reakcioner“ saopšti pet-šest prostoproširenih rečenica, uz česte uzvike „O Bože“, „OOOOOOO“, „Vauuuuuuu“… Budućnost forme je, jasno, u ukidanju govora, kao što je i budućnost filozofije u disleksiji. Jer govor je odveć zamoran i bazdi na „intelektualizam“.
Nisam siguran da ovo što predlažem već ne postoji, ali moja sugestija za kreatore jutjub sadržaja je jasna – što im ja zla mislio. Pojednostavite reakcije, publika će to cijeniti. Kad se pjesma zavrti, zini i českaj se po glavi. Kad pjesma završi, ako ti se sviđa, prni i pljesni tri-četiri puta rukama, kao foka. Ako ti se pak pjesma ne dopada, otiđi u ćošak i – tako da kamera to snimi – popišaj se. Razbićeš, publika će te obožavati.
Princip koji važi za jutjub važi i za politiku. Enter Donald Tramp. On ima fond riječi od oko 200, apsolutno je nekompetentan, ne zna ništa o ničemu, sve što čuje prvi put čuje i nema niti najmanju nelagodu zbog toga što ljudima preporučuje da, kada vide ženu, nesretnicu „uhvate za pičku“, dok bolesnima sugeriše da se liječe ispijanjem varikine. Niti ljudi, uključujući tu i tri kvarta naše vlade na čelu sa premijerom, imaju nelagodu da izraze divljenje i snishodljivost pred do danas najuvjerljivijim predstavnikom idiokracije.
Ipak, neka vas ništa ne brine. Za stotinu godina, u odnosu na one koji će tada vladati, Tramp će djelovati kao Čerčil.
