“Mandiću, kad potpišeš ugovor s okupatorom — ti JESI okupator. Kad ubijaš civile zajedno s fašistima — ti jesi fašista. Možeš to zvati “antikomunizmom” koliko hoćeš, ali ono što si radio — govori za tebe.”
Piše:Dragan BURSAĆ CdM
„Ne mislim da su vojnici JVuO bili fašisti, ali su bili antikomunisti; partizani takođe nisu bili fašisti, bili su antimonarhisti i oni su u ratu pobijedili“ — bizarna izjava predsjednika Skupštine Crne Gore, i četničkog vojvode Andrije Mandića.
Na prvi pogled: umiveno, civilizovano, istorijski “uravnoteženo”. Na drugi — moralno i logički nepodnošljivo.
Jer kako reče jedna korisnica na mreži X, u jednoj rečenici koja razvaljuje čitav Mandićev verbalni zid:
“Ako su četnici bili ‘samo’ monarhisti, zašto su odbili poziv kralja Petra II da se priključe partizanima i nastavili da kolju do kraja rata?”
Pitanje koje u tri sekunde ruši tri decenije srpskog revizionizma.
Jer ne možeš biti “antifašista” i “antikomunista” dok potpisuješ sporazume s okupatorima.
Ne možeš biti “patriota” dok te italijanska komanda snabdijeva municijom za masakre nad civilima.
Ne možeš biti “čovjek pomirenja” ako izjednačavaš fašiste i antifašiste, zločince i oslobodioce.
“Antikomunizam” kao sapun za pranje krvavih ruku
Pokušaj da se četnički pokret opere pojmom “antikomunizma” nije nov.To je stara semantička gimnastika pojmova — najčešće izvođena pred publikom koja više voli mit od istine.
Ali, Mandiću, istorija nije tabla za zamjenu etiketa.
Istorija se piše mastilom, ali pamti krvlju.
Četnički pokret nije bio nikakav “romantični monarhistički pokret”.
Bio je — i ostao — kolaboracionistička vojska sa fašistima.
Nije sporedna fusnota da su četnici 1941. i 1942. sklapali ugovore o vojnoj saradnji s italijanskim okupacionim fašističkom trupama, i to ne jedan, nego niz njih: o koordinaciji akcija protiv partizana, razmjeni informacija i “čišćenju terena”.
Kad potpišeš ugovor s okupatorom — ti JESI okupator.
Kad ubijaš civile zajedno s fašistima — ti jesi fašista.
Možeš to zvati “antikomunizmom” koliko hoćeš, ali ono što si radio — govori za tebe.
Zločini s potpisom – “antikomunizam” u praksi
U izvještaju od 13. februara 1943. Pavle Đurišić podnosi “raport” Draži Mihailoviću:
“Ubili smo oko 1.200 muslimanskih boraca i oko 8.000 staraca, žena i djece… sva muslimanska sela u okruzima Pljevlja, Čajniče i Foča potpuno su spaljena, tako da nije ostala ni jedna cijela kuća.”
To nije “antikomunizam”. To je ratni zločin.
To nije “monarhistička borba”. To je genocidna ideologija.
To nije “greška mladih vojnika”. To je planirana etnička operacija.
U Bukovici (pljevaljski kraj) između 4. i 7. februara 1943. četničke jedinice ubile su preko 500 civila — među njima 443 djece.
Spaljeno je više od hiljadu kuća, svedeno selo u pepeo.
Ako se to zove “antikomunizam”, onda je svaka ljudska riječ izgubila smisao.
U Foči, Goraždu i Čajniču, prema istraživanjima Marka Attile Hoarea i drugih istoričara, četnici su vršili prisilna pokrštavanja, pogrome i masakre nad muslimanskim stanovništvom, često uz logističku podršku italijanskih i njemačkih okupatora.
U dokumentima piše: “Čišćenje terena od Turaka.”
Eto vam “antikomunizma”.
Kad se krv prefarba prefiksima
U Mandićevom svijetu, dodavanje prefiksa “anti” briše svaku odgovornost.
Antikomunista — znači čist.
Antimonarhista — znači pobjednik.
Antifašista — znači relativna kategorija.
To je filozofija zločina bez krivice, istorije bez posljedica, morala bez ljudi.
Jer ako su “antikomunisti” s italijanskim oružjem klali po Pljevljima, onda bi, po istoj logici, i Gestapo mogao biti “antikomunistička policija”.
To nije ispravna niti moralna logika.
To je opskurna revizionistička akrobatika koja vrijeđa i žrtve i razum.
“Civilizovan odnos” prema klanju?
Kad Mandić kaže da “Crna Gora treba imati civilizovan odnos prema svojim mladim vojnicima koji su ubijeni kad su se predali”, on zapravo traži da se ideologija klanja pretvori u “žrtvu”, a žrtve u zaborav.
Da, svako ljudsko biće zaslužuje grob i pijetet.
Ali ideologija koja je palila sela i sahranjivala djecu u jamama ne zaslužuje “civilizovan odnos”.
Zaslužuje — istorijsko imenovanje i moralni sud.
Pomirenje ne može početi od laži.
Ne možeš se pomiriti sa istinom koju kriješ.
Ne možeš graditi budućnost ako u temelj stavljaš — laž o prošlosti.
Kralj i izdaja
I još jednom, ono jednostavno, razoružavajuće pitanje s X-a:
Ako su četnici bili samo monarhisti, zašto su odbili poziv kralja Petra II da se priključe partizanima i nastavili da kolju do kraja rata?
Odgovor je jednostavan: zato što im nije bila sveta čak ni kruna, ni narod, ni država.
Svet im je bio samo etnički ekskluzivitet.
Zato su i u ime “kralja” ubijali kraljeve podanike, i u ime “otadžbine” sarađivali s njenim okupatorima.
Suverenost kao dimna zavjesa
Mandić, u istoj izjavi, poziva se na “suverenost parlamenta”, citira Tomasa Pejna i govori o vladavini prava.
Ali kad parlament vodi čovjek koji opravdava saradnike fašista, ta “suverenost” je kao stari šešir: iznutra prašina, spolja perje.
Iza te demagoške forme, krije se ista ambicija — da se Crna Gora pretvori u moralno neutralnu zonu, u kojoj su “svi bili krivi, svi bili žrtve”.
A kad su svi žrtve — zločin nestaje.
Kad nema zločina — nema ni odgovornosti.
A kad nema odgovornosti — ima Andrije Mandića.
Istina kao jedina politika
Zato ponovimo, hladno i precizno, ono što Mandić nikad neće:
– Četnici su sarađivali s italijanskim i njemačkim okupatorima.
– Četnici su počinioci masovnih zločina nad muslimanskim i hrvatskim civilima.
– Četnici su odbijali kraljeve naredbe.
– Četnici su vodili rat protiv antifašizma, ne protiv fašizma.
To su činjenice.
Ne “narativi”, ne “mitovi”, ne “pitanja interpretacije”.
Činjenice, gospodine predsjedniče Skupštine.
I na kraju
Pomirenje nije moguće bez priznanja.
Moral nije moguć bez sjećanja.
A istina nije stvar ukusa.
Andrija Mandić može birati riječi, ali ne može promijeniti značenja.
Jer svaka njegova rečenica, svaka “logička vratolomija”, svaki pokušaj da antifašiste i fašiste stavi u istu rečenicu — samo dublje zakopava istinu.
Antikomunizam ne pere krv.
“Civilizovan odnos” ne briše zločin.
A istorija ne prašta laž.
Jer između antikomunizma i antifašizma stoji razlika veća od Atlasa.
Na jednoj strani – sloboda. Na drugoj – Bukovica.
I to neka bude posljednja lekcija za gospodina Mandića.
