“Ostala je većina “nedavača Kosova” sa kokardama i crvenim beretkama koja bi sutra glasala za Putina i koja napada ljude sa zastavama EU. Princip je isti, sve ostalo su nijanse.”
Piše: Dragan BURSAĆ Radio Sarajevo
Dugo smo slušali divne bajke o studentskoj revoluciji. O mladima kao pokretačima promjena. O tome kako će njihov bunt, čist i neiskvaren, srušiti režim koji je pregazio sve pred sobom. I eto, imali smo priliku vidjeti šta ta pobuna znači u Srbiji 2024. godine.
Nećemo se lagati — Vučić je iz svega izašao kao veliki pobjednik.
Zar stvarno mislite da će manijak i zločinac koji na svoj narod ispaljuje sonični, zabranjeni LRAD top otići samo zato što vidi more bljeskalica ispod prozora? Samo zato što čuje skandiranje “Vučiću, odlazi”? Ako je nešto naučio od Miloševića, to je da se vlast ne predaje zbog buke. Da se ne predaje zbog pjesme. Da se ne predaje zbog toga što su studenti odlučili da budu gospoda i ne traže promjenu režima, nego “samo” malo više pravde.
Danas, nakon što su se studenti razišli, Vučić će se osmjehnuti. Pohvaliće proteste i demonstrante. Naružiće pred kamerama Dačića, onako populistički, kao što se to radi kad se narod smiruje. Kazaće da će država Srbija uvek obezbjeđivati ovakve skupove i zalagati se za prava neistomišljenika. Pohvaliće studentske plenume koji su “izolovali ustaše” i policiju koja je izolovala “teroriste”.
Eto, svako je dobio ono što je želio.
Studenti su dobili svoju utopiju o apolitičnoj pravdi, u kojoj nema “političkih pitanja” nego samo “društvenih zahtjeva”. Vučić je dobio još jedno potvrđeno pravilo: bunt bez političkog cilja je najbolji saveznik vlasti.
A oni koji su stvarno htjeli promjene? Njih su studenti uspjeli da slome. Jedino su tu uspjeli.
Studentkinja Mila Pajić i oni koji su u protestima vidjeli nešto više od korekcije vlasti, nešto više od borbe za topli obrok i smještaj, oni su eliminisani. Protjerani. Marginalizovani. Ostala je većina “nedavača Kosova” sa kokardama i crvenim beretkama koja bi sutra glasala za Putina i koja napada ljude sa zastavama EU. Princip je isti, sve ostalo su nijanse.
Stisnuti pesnicu, ali nikad udariti. To je bila filozofija ovog bunta. I zato je Vučić miran. Zna da je sistem neokrznut. Da se ni za promil nije uzdrmao. Da ni jedna fotelja nije ugrožena. A nije ni bilo namjere da bude. Jer, bože moj, nismo mi došli da rušimo vlast, mi samo želimo da ova vlast bude malo bolja.
Vučić i njegova svita su pobijedili jer su studenti izabrali da igraju po njegovim pravilima. Pružili su mu čistu pobjedu bez ijedne žrtve, bez ijedne stvarne opasnosti po njegov tron.
A narod? Narod će se vratiti svojim brigama. Umorni radnici će opet šutke gledati u kasirke, kasirke će opet šutke kucati artikle na kasi. Penzioneri će se ponovo pitati hoće li im stići penzija na vrijeme.
A onaj LRAD top? On će se vratiti u magacin. Dok ne zatreba opet.
P. S. Nema ovdje “generala poslije bitke” jer bitke nije ni bilo. Na žalost ili sreću, sami prosudite.
