Mislim da je ovako. Sve teče, što jeste – jeste. Ali sve teče jedino ka svome kraju. Ono što si najčvršće stiskao iscurilo ti je kroz prste, kao voda: i što si jače stiskao, brže je curilo. Niko od nas nikada neće imati ništa što neće izgubiti. Sreća koju si sanjao postaće tvoja najveća nesreća. Tamo gdje si najviše dao, dobićeš najmanje. Ono što najčišće si volio, povrijediće te najviše. Neće te izdati samo tvoji neprijatelji. Ono za što se najčvršće držiš, zamak je od pijeska, na koji se, prije nego što ti se rasuo u rukama, vrlo ceremonijalno popišao pas lutalica: jer i on je, kao i ti, tu građevinu vidio kao svoj posjed.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Ma ne. Svijet je predivan: najbolji od svih mogućih. Da je bolji, ne bi valjalo. Sve je u ravnoteži, sve se događa s razlogom. I u pravi vakat. Treba biti strpljiv, jer pravda će na kraju pobijediti. To što pravdu, zasad, nije dočekao ni paramecij, ni balegar, ni čovjek, nije razlog da se u njen trijumf sumnja. Sve će na kraju doći na svoje.
A dok ne dođe – svuda je rat, što rekao Bob Marley. Do tada – rat je, što rekao Leonard Cohen: „Rat je između siromašnih i bogatih, rat je između muškarca i žene, rat je između onih što kažu da rat je i onih što vele da nije“. Da rat bjesni tvrdi i Warren Buffett, svojevremeno treći najbogatiji čovjek na svijetu: “Bogatima u ovoj zemlji dobro ide, nikad nismo bili tako napredni. Ovo jeste klasni rat i moja ga klasa dobija”.
Uostalom, nije li Heraklit Mračni rekao: „Rat je otac svemu, svemu kralj, jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima.”
A sve oko nas je otac, djelo njegovo. Kao što u “Herman Melvil”, po mom skromnom sudu jednoj od najljepših pjesama koje je stvorio čovjek piše Auden:
Jer sad je on budan i zna
Niko nikad nije bio pošteđen osim u snima,
Ali je još nešto u noćnoj mori iskrivljeno –
Čak i kazna bila je ljudska i oblik ljubavi:
Urlanje bure bilo je prisustvo njegovog oca,
I sve vrijeme bio je nošen na grudima oca.
Sve je otac, a on je rat. Zato su kraj rata vidjeli jedino mrtvi.
Život: to je tako mnogo vremena za tako malo stvari. Nema, zapravo, puno onoga što nam je oposliti. Naši se životi uglavnom sastoje od distrakcija, koje prizivamo i u koje hrlimo. Pa ipak, svi sa ovog svijeta odemo nezavršena posla. Jer rasipamo vrijeme. Kao što rasipamo i ljubav. Svi bismo mi tu, kako se zove, ljubav. No kad je dobijemo, odbacimo je jer shvatimo da je ona teret. Najednom spoznamo da je ljubav prepreka našoj slobodi. Koja je teška. Kao što je teška i ljubav.
No najteža od svega je ljepota. Ona, ljepota, forma je askeze.
Zato smo odvratni – zato što je tako lakše.
U apsolutnom remek-djelu, filmu „Session 9“ Brada Andersona, ključ priče su pronađene audio trake na kojima je psihijatar u klinici za psihičke bolesti zabilježio sesije koje je imao sa pacijentom što tvrdio je da ga je zaposjelo zlo koje se predstavlja kao Simon. Film zavšava jednom od najboljih replika za koju moja malenkost zna. Na pitanje ljekara „A gdje ti živiš, Simone?“ (dakle, gdje obitava zlo), ovaj/ova/ovo odgovara: „Živim u slabima i ranjenima, doktore“.
Zato je, na koncu, Otac u pravu. Svet je rat protiv vlastite slabosti.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Silikonska dolina vs. Jerusalim: Bog je superkompjuter siromašnih
