Da vam čiča kaže: biti fosilno gorivo kao ja – ima to svoje prednosti. Malo te šta može iznenaditi. A to je bitno zato što je biti iznenađen, biti zapanjen, zapravo ponižavajuće. Tamo gdje ima mjesta iznenađenju nije bilo dovoljno mišljenja. Tamo gdje je uspjelo nići razočarenje, nisu bile spaljene sve iluzije.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Jednom kada postaneš fosilno gorivo, nema više nade koja gori. Ne: goriš samo ti. Vidio si manje-više sve što je čovjeku dato da vidi – a ono što si vidio nije dobro. Ponekad, kažem, ne možeš obuzdati nadu da je moguće i drugačije – nadu koja se javlja kao divlji plamen i koja na koncu sprži i ono malo iluzija što ti je ostalo. I ono malo ljubavi i dobra što uspijemo pronaći u sebi biće zgaženo. Da bi našao taj grumen dobra, da bi našao taj svijetleći kristal ljubavi za koji niko neće dati ni paru više no što bi dao za bezvrijedne đinđuve na štandu kraj mora, morao si kopati. I kopati. I kopati.
I onda si se, sa onim što izvukao si iz bezdana, pojavio na površini, sav sretan i ponosan, misleći da to što držiš u ruci i nudiš neko, zapravo, želi.
Između tvoje ljubavi i najbanalnijeg užitka ono što voliš će odabrati to drugo.
Jebi ga: ljubav znači davati ono što nemaš onome ko to ne želi.
O tome je riječ: ne o tome da u nama nema ničeg dobrog, nego o tome da to dobro, rekoh, niko ne želi. Kao što ni mi nismo željeli dobro koje su drugi prostirali pred nas, kao što sirotinja na buvljim pijacama na stare deke prostre sve one sitne stvari koje je iskupila po kući nadajući se da te zahrđale kašike, prsle priglavke i oštećene porcelanske figure mogu nekoga zanimati. Onako kako smo pljunuli na ljubav onih što voljeli su nas upkos svemu, ono što volimo pljunuće na našu. Tako je i pravo.
Uostalom… Tako je propala ljevica, politika ljubavi i nade. Propala je zato što oni koje je voljela nikada nisu željeli tu ljubav. Zato, kao ni vampira, nije moguće upokojiti desnicu, politiku straha i mržnje: jer ljudi vole da mrze, ljudi gotovo orgazmički uživaju u mržnji.
Bio jednom jedan veliki band. Zvao se 16 Horsepower. Čovjek koji ga je vodio, David Eugene Edwards, kasnije je snimio mnoge lijepe pjesme, ali nikada tako frenetične i brutalne kao, recimo, „Black Soul Choir“. Koja ide ovako:
“Every man is evil, yes
And every man’s a liar
Unashamed with the wicked tongue
Sing in the black soul choir”.
Pa ipak, uprkos svemu, dobro postoji. Niko ne zna što bi s njim i niko ga uistinu ne voli. Dobro je ekscesivni višak. Kao takvo, dobro je estetski vrhunac ovog svijeta. Da: niti jedno dobro djelo neće proći nekažnjeno. Baš zato treba težiti dobru, baš zato ga, kao i ispišanu i popljuvanu ljubav, treba braniti po svaku cijenu i do zadnjega. Svako sitno dobro na koje ste se uspjeli prisiliti bilo je vaša Mona Liza, bilo je vaša Tokata i fuga.
Dobrota i ljubav ne postoje zbog, nego isključivo uprkos.
Kao što, govoreći o dobru, kaže Auden, “Ono ima ime kao Billy i gotovo je savršeno,/Ali nosi mucanje kao ukras”. Dobro ima obična imena, kao Pavle ili Petar i još jedino ono, svojim mucanjem, može narušiti savršeni red i mir u ovoj tiraniji gadosti što pruža se dokle pogled seže; samo još ono, svojim mucanjem, može narušiti opojni, zavodljivi pjev crnog hora.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Vrijeme monstruma: ako već ne možemo zapaliti svijet, zapalimo cigaru
