Stari svijet umire, novi je još u porođajnim mukama: sada je vrijeme monstruma.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Tako glasi citat što pripisuje se Gramsciju. No taj citat nije citat, nego varijacija – doduše doista dobra varijacija. Bolja od izvornika, rekao bih. Kod Gramscija, naime, stoji ovako:
„Kriza se sastoji upravo u činjenici da stari svijet umire a novi još ne može biti rođen; u ovom interregnumu pojavljuje se golema paleta morbidnih simptoma“.
Kako bilo, rečeno objašnjava mnogo toga: od Trumpa do najcrnje ološi koja je – i po visini i po dubini – zavladala ovom zemljom, pa se, baš ovih dana, očekuje da njenu apsolutnu glupost, apsolutno nezanje i apsolutnu bezobzirnost prema tuđim životima zaštiti Ustavni sud.
Gledamo sve to i strah nas je, zar ne? Još kako nas je strah. Jer ono što je do juče bio dobro poznati pejzaž sada je prekriveno gustom maglom iz koje dopiru krici, maglom kojom gamižu monstrumi čiji je čas nastupio. Nema više utjehe u poznatom: sve je neizvjesno. Sigurni smo jedino da se svijet mijenja pred našim očima i da, je li, nikad više neće biti isti.
Ja vam, pak, mislim kako je svijet nije moguće promijeniti – čak ni na gore.
U svakom slučaju, za takozvani bolji svijet potrebno je mnogo više od straha. Kojega na svijetu ionako ima napretek. Sve što živi, strahuje: i zvijer u gori i balegar u blatu i ja u sobi. Pretpostavljam da zakon o održanju straha glasi ovako: strah ne može biti stvoren niti uništen, već samo prelazi sa jednog tijela na drugo ili se pretvara iz jednog oblika u drugi. Ovaj svijet počiva na strahu. Iz straha neće nastati bolji.
Strah smo, ponekad, skloni smatrati duševnom boli. A kao što je pisao Henry de Montherlant: nema te duševne boli koju ne bi mogao zaliječiti dobar ručak. Stoga: dobro jedite i popijte bocu vina. A onda drmnite još jednu. No nemojte jesti iz straha, nemojte piti od muke: dovoljno je što iz straha niste jeli, što ste iz straha ostavili cigare, džogirali i išli u beskrajno dosadne šetnje. Jedite i pijte zbog neobuzdanog užitka. Ponekad se čini kako niko na svijetu – od zabrinutih prijatelja, preko sveštenika, do doktora i države – nema preča posla nego da upozorava kako će nas užitak uništiti.
Čudna vremena, prijatelju moj… Ljubav prema bližnjem pokazujemo tako što ga se klonimo, da mu ne smetamo. Građansku odgovornost demonstriramo tako što pristajemo biti lišeni svih građanskih prava. Takva su apokaliptična vremena: ekscesivni hedonizam postane forma askeze. Trivijalna stvar, kakvo je pušenje, postane čin otpora.
Šta vam hoću reći…
Izlozi kladionica prekriveni su tapetama na kojima su, najčešće, veliki sportisti u uzvišenim pozama. Te tapete asociraju na trijumf.
Kutije cigareta prektrivene su slikama tijela u raspadanju. Te slike svjedoče o bolu i propasti.
Pušač puši iako zna da će ga duvan ubiti. Nada se da neće, ali zna da hoće. No pušio bi čak i da te nade nema. Užitak pušača ne treba nadu.
Kladioničar se kladi znajući da će izgubiti, no nada se da neće. Ta nada je njegov užitak.
Nada je ime za sretnu budućnost.
Klađenje nije stigmatizovano kao pušenje. Postoje zakoni koji pušače sprječavaju da duvanskim dimom uništavaju druge ljude. Ne postoje zakoni koji u tome sprječavaju kockare: oni su slobodni da gube imetak i uništavaju vlastite porodice.
Država se brutalno miješa u odluku pojedinca da puši: kroz dizanje cijene duvana, ograničenje mjesta na kojima smije pušiti do, sutradan, ukidanja besplatne zdravstvene pomoći pušačima. Kladionice, pak, niču na svakom koraku.
Pušenje nije tek forma samoubistva. Ono je za mnoge ljude forma eutanazije. Tamo gdje je legalna eutanazija, ni pušenje ne bi smjelo biti zabranjeno. Jer život je za mnoge ljude pun nesnosnog bola („ja moram da pušim, da ublažim bol, o kako je tužan ovaj život moj“, riječima Tome Zdravkovića), a pušenje je, baš kao i eutanazija, način da se iz svega toga izađe – crpeći, pritom, iz procesa laganog izlaska i određeni, nemali – užitak. To, dakle, ide ovako: pušiš jer te boli, pa dobiješ rak, pa te opet boli, pa tražiš eutanaziju.
Pušač je, za razliku od kladioničara, neprijatelj dominantne ideologije. Jer pušač se, svaki put kada zapali cigaretu, pomokri po ideologiji i industriji održivih lifestyleova, po svim jogama, pilatesima, fitnesima i tržištu sprava i usluga potrebnih za „odgovoran odnos prema sebi i drugima“. Pomokri se, još, po ideologiji i industriji zdravog života i zdrave hrane, koje su centralni dio idetiteta ljudi koji po čitavi dan razmišljaju šta je zdravo a šta ne, šta smiju pojesti a šta ne smiju. Pomokri se, potom, na čitavu self-help ideologiju i industriju. Pomokri se, napokon, na new age religiju finansijskog kapitalizma (od Benjamina znamo da je kapitalizam religijski kult, o čemu smo već pisali).
Kockar, pak, perpetuira osnovni princip po kojem funkcioniše finansijsko tržište: proroštvo.
Još otkako je Nixon 1971. ukinuo zlatnu podlogu dolara, finansijski kapitalizam nije vezan za bilo šta opipljivo i tvarno.
Wall Street je globalno proročište. Jedini posao sveštenstva Wall Streeta je da pokušaju proreći: koliko će neka kompanija vrijedjeti u budućnosti. Na osnovu tog proroštva donose se odluke „kupuj“ ili „prodaj“. Vrijednost kompanije, uključujući tu i one najveće – prije svega onih najvećih – ne počiva na ničem, rekosmo, opipljivom i tvarnom. Nije bitna bivša ili sadašnja vrijednost. Bitno je samo koliko će vrijedjeti sjutra. A o sjutra se ne zna: o sjutra se proriče.
Kada je u decembru 2001. propao globalni gigant Enron, prodat je za doslovce – sitniš za kafu i cigare. Samo godinu dana ranije, njegova vrijednost na berzi iznosila je 65 milijardi dolara. Nakon sloma berze u jesen 2008, za sitniš je prodat i finansijski gigant Lehman Brothers. Vrijednost te firme, neposredno prije nego će pasti na bezmalo ništa, na berzi je bila procijenjena na 690 milijardi dolara.
Gdje je nestao sav taj novac? Nije nestao, jer ga nije ni bilo. Berza je na 65, odnosno 690 milijardi dolara procijenila vrijednost proročanstava koje su izrekli proroci tih kompanija. Rečena vrijednost odnosila se na proročanstvo: koliko će Enronova i Lehman Brothersova proročanstva vrijedjeti sutra. Finansijski kapitalizam je piramidalna šema sačinjena od proročanstava, šema toliko iracionalna da je ljudima teško da povjeruju u nju. Ja proričem da li je onaj ispod mene ispravno prorekao, dok onaj iznad mene proriče o mome proroštvu. Stvarna vrijednost finansijskog tržišta jednaka je vrijednosti duvanskog dima.
Kada sljedeći put osjetite prezir ili sažaljenje prema ljudima koje vidite kako se šunjaju u kladionice, da tamo potroše par eura koje su izmuzli od roditelja ili sakrili od žene, imajte na umu ovo: to nisu kladioničari, nego brokeri, to nisu gubitnici, nego proroci. Oni rade isto što i najbogatiji ljudi na svijetu. No oni to, za razliku od onih na vrhu, čine za manje pare. I za svoje pare.
Sa druge strane, dok čitav finansijski kapitalizam počiva na naporu da se predvidi budućnost, stav pušača je: no future. Jebe mi se za budućnost, daj mi cigaru. Prezir prema budućnosti, tom osnovnom resursu kapitalizma, krimen je pušača.
Vrijeme je monstruma. Oni su izronili iz sveopšte potrebe za sigurnošću: od „sigurnog prostora“, preko „sigurnog seksa“ do „bezbrojnih mjera sigurnosti“ koje su otkidale dio po dio naše slobode. Vrijeme je monstuma i oni svijet oblikuju po mjeri svoje monstruoznosti.
Žarko Paić mi je pričao da se Vanja Sutlić znao zapiti sa svojim studentima. U neko doba noći uzviknuo bi: „Drugovi, ako već ne možemo promijeniti svijet, promijenimo kafanu“.
Baš tako: ako već ne možemo zapaliti svijet, zapalimo cigaru.
