“Vraneš je tek epigonska, oponašajuća figura svih onih isfrustriranih neočetnika i srednjaša koji bi malo identitetski da srbuju po Crnoj Gori, svih onih sakriveni iza trobojki i izmišljenih patoloških ugroženosti, iza kvaziproblema koji služe kao dimna zavjesa za jednu mnogo ozbiljniju stvar. On javno artikuliše načelo takozvanog „srpskog sveta“, ideološkog projekta kojem se gadi samostalna i nezavisna Crna Gora, njena zastava, njen jezik, njena kultura, njena istorija i na koncu njeno pravo da postoji.“
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
U zemlji crnogorskoj koja se sprema da obilježi dvije decenije od obnove državnosti, u zemlji koja je kroz referendum 21. maja 2006. godine izabrala da bude svoja, nezavisna i samostalna, javlja se lokalni pljevaljski političar sa idejom koja bi bila tragikomična da nije opasna. Dario Vraneš, predsjednik opštine Pljevlja, mrtav-hladan kaže da bi „izbrisao“ 21. maj jer je na njega djelovao traumatično.
Ne da bi ga preispitao. Ne da bi ga razumio. Ne da bi ga prihvatio kao dio istorije Crne Gore koja se ne briše ćiriličnom gumicom iz političkog bloka. Nego bi baš da ga izbriše.
Kad lična odioza postane javna stvar
Kao da je riječ o lošoj uspomeni, a ne o datumu kada je Crna Gora obnovila svoju državnost. Kao da se radi o nekakvoj ličnoj nelagodi, a ne o kolektivnoj odluci jedne zemlje da prekine političku zavisnost od Srbije i uspostavi vlastiti suverenitet.
Tu negdje počinje i završava čitava priča o Vranešu.
Jer 21. maj nije samo datum. To je zvanična politička činjenica. Najzvaničnija. To je demokratski iskaz većine građana Crne Gore. To je trenutak u kojem je jedna država odlučila da bude subjekt, a ne objekat tuđih projekata. I upravo zato taj datum ne može biti izbrisan. Može se negirati, može se relativizirati, može se pokušati umanjiti, ali ne, ne može nestati.
A Vraneš bi da nestane.
I nije to samo Dario Vraneš.
Vraneš je tek epigonska figura svih onih neočetnika i srednjaša koji bi malo identitetski da srbuju po Crnoj Gori, sakriveni iza trobojki i izmišljenih patoloških ugroženosti, iza kvaziproblema koji služe kao dimna zavjesa za jednu mnogo ozbiljniju stvar. On javno artikuliše načelo takozvanog „srpskog sveta“, ideološkog projekta kojem se gadi samostalna i nezavisna Crna Gora, njena zastava, njen jezik, njena kultura, njena istorija i na koncu njeno pravo da postoji.
Jer problem za takvu politiku nikada nije bio konkretan datum. Problem je sama ideja da neko ima pravo na vlastitu državu ako se ne uklapa u unaprijed zadani okvir „jedinstva“ – čitaj pokornosti.
Zato Vraneš govori o traumi.
Ali ta trauma nije lična. To je politička trauma jednog projekta koji je izgubio. To je trauma ideologije koja je vjerovala da će prostor biti trajno podređen jednoj ideji, jednoj zastavi. Jednoj crkvi i jednom centru moći. I kada se to nije desilo, kada su građani odlučili drugačije, kad je Crna Gora nadomak EU, ostala je frustracija koja se danas pokušava prevesti u politički stav.
Pa se tako 21. maj proglašava danom podjela. Pa se tvrdi da “nije ujedinio građane“. Pa se prizivaju neke imaginarne većine koje bi danas, eto, glasale drugačije.
To je stari, dobro poznati obrazac.
Kad izgubiš realnost, počneš da izmišljaš alternativnu.
Kad izgubiš “srBsku državu“, pokušavaš da delegitimišeš njeno postojanje.
Kad izgubiš istorijski trenutak, pokušavaš da ga izbrišeš iz kolektivnog pamćenja i konstruišeš pararealnost.
Ali problem sa takvim politikama je što uvijek dolaze post festum. One ne mijenjaju stvarnost, nego samo pokazuju nemoć da se sa njom suoči.
Crna Gora u inat!
Crna Gora je danas država. Ne kao projekat, nego kao ustavno-pravno i međunarodno priznata činjenica. Sa svim svojim manama, podjelama i problemima, ali i sa jasnim međunarodnim statusom, institucijama, kao članica NATO pakta i identitetom koji se ne može svesti na tuđu političku potrebu.
I upravo to je ono što najviše smeta velikosrpskim politikama.
Ne sam referendum. Ne ni rezultat tog referenudma.
Nego činjenica da država postoji i funkcioniše mimo volje onih koji bi najradije da je nema.
Zato je važno razumjeti da ova priča nije o prošlosti. Ovo je borba protiv sadašnjosti. Ovo je pokušaj da se delegitimiše sve što čini Crnu Goru Crnom Gorom. Da se ona predstavi kao greška, kao istorijski eksces, kao privremeno stanje koje će, eto, kako Vraneš sugeriše, „vremenom biti shvaćeno“.
U prevodu: Nezavisnost će se jednog dana poništiti.
Tu se ogoljava prava i nakaradna priroda te politike.
To nije nikakva nostalgija. To nije čak ni ideološko uvjerenje u klasičnom smislu. To je odbijanje da se prihvati realnost. To je politička patologija koja svaku tuđu samostalnost doživljava kao lični gubitak. Kažem “tuđu“ jer je za Vraneša i sve vraneše svijeta Crna Gora “tuđa“ druga i drugotna.
I zato Vraneš nije izuzetak. On je tek simptom.
Nema nazad Dario!
Simptom jedne šire politike koja i dalje misli da se istorija može vratiti unazad, da se granice mogu pomjeriti retorikom i da se identiteti mogu precrtati političkom voljom.
Ali ne može.
Država crnogorska nije papir koji se para. Nije kalendar iz kojeg se istrgne stranica. Nije lična trauma koju neko može izbrisati jer mu se ne sviđa.
Država je odluka. A ta odluka je donesena prije dvije decenije.
I tu dolazimo do one stare, jednostavne razlike između razuma i ideologije.
Pametan čovjek razumije granice vlastitih želja. Razumije da tuđa sloboda nije prijetnja njegovoj. Razumije da država u kojoj živi nije predmet za poništavanje, nego okvir u kojem se politički djeluje.
Vraneš to ne razumije.
I to nije problem, ponavljam, jednog čovjeka. To je problem politike koja ga proizvodi.
Velikosrpske politike koja živi od negiranja stvarnosti. Koja opstaje na konfliktu. Koja nema odgovor na sadašnjost, pa stalno priziva prošlost. Koja ne zna šta će sa sobom u svijetu u kojem se države ne stvaraju dekretom, nego voljom građana.
Zato se Vraneš ponosi onim čega bi se pametan stidio.
Ponosi se negiranjem svoje države čiji je funkcioner.
Ponosi se odbijanjem da prizna političku realnost.
Ponosi se pokušajem da izbriše ono što ne može izbrisati.
To sam primjetio samo u entitu RS, gdje se ljudi koji primaju BiH platu sramne svoje držve Bosne i Hercegovine i rade sve da je unište, naravno za državne pare.
A to je, na kraju, najpreciznija slika te ideologije.
Ideologije koja je izgubila, ali to ne priznaje.
Koja živi u porazu, ali ga pretvara u identitet.
Koja ne može naprijed, pa pokušava da poništi juče.
I zato pitanje nije šta će Vraneš izbrisati.
Neće ništa jer ne može ništa.
Pitanje je šta ostaje iza politike koja briše.
A odgovor je uvijek isti.
Ostaje praznina.
Ostaje frustracija.
I ostaje istorija koja takve pokušaje ne pamti kao snagu, nego kao nemoć i tjera ih u zaborav gdje im je i mjesto.
A 21. maj će se kao Dan nezavisnosti slaviti i u Pljevljima. Itekako!
DRAGAN BURSAĆ: Može li ljudskim kostima isteći rok trajanja?
