U mističnom pogledu na svijet, vrijeme nije samo niz jednakih trenutaka koji tiho prolaze mimo čovjeka. Ono nije nijema pozadina života, nego jedna od velikih tajni kroz koje Bog otkriva stanje svijesti. Zato sadašnji momenat nije samo isječak između onoga što je bilo i onoga što dolazi. On je mjesto susreta između čovjeka i smisla koji mu je namijenjen. U tom susretu vrijeme prestaje biti samo mjera trajanja i postaje mjera prisutnosti. Više nije važno samo koliko je prošlo, nego koliko je od toga zaista bilo proživljeno, osvijetljeno i ispunjeno sviješću.
Piše: Denis REDŽEPAGIĆ za Proglas
Zato relativnost vremena nije samo psihološka pojava, iako je i na tom nivou sasvim očigledna. Jedan sat bola može trajati kao cijeli dan, dok dan ispunjen ljubavlju, zanosom ili mirom nestane gotovo u trenu. Međutim, dublje pitanje nije samo zašto vrijeme nekad djeluje duže, a nekad kraće. Važnije je šta ta promjena govori o našem odnosu prema stvarnosti. Moguće je da alternacija u doživljaju vremena nije samo slabost ljudske svijesti, nego znak jedne dublje istine, da vrijeme nije isto za um koji je budan i za onaj koji “spava”. Možda se upravo u toj promjenjivosti otkriva da čovjek ne živi svaki trenutak jednako, čak ni onda kada sat pokazuje isto.
Kada čovjek živi u zaboravu, rasutosti i unutrašnjem nemaru, on prolazi kroz vrijeme, ali ga zapravo ne dodiruje. Dani se gomilaju, ali se ne nastanjuju. Život prolazi, a iza njega ne ostaje punoća. Takav čovjek može imati mnogo vremena, a da od njega gotovo ništa ne ponese, jer vrijeme bez prisutnosti postaje prazno trošenje trajanja. Nasuprot tome, jedan trenutak potpune sabranosti može imati težinu čitavih godina. Ne zato što se zaustavljaju kazaljke, nego zato što se u tom času čovjek sabire u sebi, svjesnost se budi, a stvarnost dobija dublji oblik. Tada vrijeme više nije samo prolazak, nego otkrivanje.
Zato se može reći da je doživljaj vremena relativan, ali ne samo zato što je ljudski um promjenjiv. On je relativan i zato što ni čovjek nije uvijek isti u vlastitom postojanju. Nije isto vrijeme koje prolazi kroz um koji je okrenut dubokom iskustvu i potpunoj svjesnosti i kroz onaj koji je na autopilotu. Nije isti trenutak za onoga ko živi mehanički i za onoga ko živi budno. U prvom slučaju vrijeme guta čovjeka, a u drugom čovjek prima vrijeme kao povjeren dar. Jedan ga rasipa, drugi ga pretvara u smisao. Kod jednog godine ostavljaju trag istrošenosti, a kod drugog dubinu sazrijevanja.
Tu se otvara i pitanje blagoslova u vremenu. Blagoslov znači da se u nečemu malom pojavi neobično mnogo, da kratkoća dobije širinu, a jedan tren plodnost koju razum ne može do kraja objasniti. To nije poricanje spoljašnjeg vremena, nego njegovo unutrašnje preobraženje. Kao da Bog nekim trenucima podari gustinu iskustva koju drugi nemaju. Tada jedan sat molitve, iskrene prisutnosti ili unutrašnje jasnoće vrijedi više nego dugi periodi rasutog života. U tom smislu nisu svi trenuci jednaki po svojoj dubini, iako jesu jednaki na mjernom instrumentu.
Možda je zato najtačnije reći da relativnost vremena počinje u doživljaju, ali se tu ne završava. Doživljaj nije beznačajna sjenka stvarnosti, nego njen odraz u čovjekovom kognitivnom sistemu. Ako se vrijeme u našoj percepciji sužava, raspada ili ubrzava, to možda nije samo prolazna varka, nego znak da slabi i naš odnos prema postojanju, da gubimo unutrašnju vezu sa izvorom smisla. A kada se vrijeme produbljuje, smiruje i postaje puno, to možda nije samo osjećaj, nego odsjaj dublje usklađenosti čovjeka sa Božijim ritmom.
Zato iz duhovne perspektive nije najvažnije pitanje koliko vremena imamo, nego u kakvom ga stanju primamo. Jer nije svako trajanje život, niti je njegovo proticanj istinska prisutnost. Nekome prođu decenije, a da nije bio istinski budan ni za jedan jedini trenutak. Nekome jedan čas istine, pokajanja, ljubavi ili spoznaje promijeni cijelu težinu života. Tada postaje jasno da vrijeme nije samo spoljašnje kretanje svijeta, nego i unutrašnje otvaranje uma ka njegovom proticanju.
