Duhovni pad Konstantina Velikog bio je smiješna i tužna pojava. U novom gradu Konstantinopolju, u volšebnom novom Palatium Magnum-u, slavni rimski imperator, slijedeći istočnjačku modu, dopustio je sebi da potpadne pod sramni uticaj evnuha.
Piše: Boris LALIĆ za Proglas
To je dovelo do toga da ostarjeli car, čiji je život prošao u iskazivanju muževnosti, uđe u njegovu posljednju etapu kao lice pod perikom, koje zna šta su karmin, puder i maskara, a sve to u bogatim svilenim haljinama iz kojih izlijeću draguljima optočene plitke sandale – namjerno plitke da bi se tanke zlatne narukvice, s privješčićima mjeseca i zvjezdica, vidjele i na skočnim zglobovima.
To još i nije bilo najgore u vezi s novim sandalama starog cara: onaj koji se uzdigao po bojišnicama, pred kojim su se u strahu klanjale varvarske horde i u oduševljenju klicale rimske vojske, na kraju života pao je tako nisko da ga evnusi, oni što nisu ni mač, ni korice, uzdignu na potpetice.
Da od onog koji je gazio tako krupno naprave onog koji sitno lupka.
Zaslijepljen ropskom laskom, armijom laskavaca bez čijeg prisustva mu više nije prolazio ni trenutak, takav Konstantin Veliki dao je da ga slikaju u prirodnoj veličini – u neprirodnoj ako u obzir uzmemo i potpetice, sto sedamnaest puta za sto sedamnaest provincija.
Razaslane, slike su pronijele sramotu slavnog cara od Atlantskog okeana do Arabije i Mesopotamije, ali povratni glasovi, koji su možda mogli osvijestiti posrnulog imperatora glede nepristojnog oblačenja, nisu tako lako mogli probiti stostruki i hiljadostruki laskavi obruč.
Evnusi vlastoljupci, taj obruč laske priljubljen oko Konstantina kao prsten oko prsta, posljednji su filtrirali glasove za carske uši.
Profiltrirani, umjesto spasonosnog osvještavanja, ti su glasovi donijeli samo to da uza sve jade koji su ga snašli doda još i produbljeni izrez na grudima haljine i pusti da mu na golo padne duga biserna ogrlica, to i da na glavu da počne metati tanke lagane dijademe u obliku rajfa.
Kako je došlo do toga da jedan od tih potencijalno osvještavajućih glasova ipak dođe do Konstantina u svom izvornom obliku, ostalo je nepoznato.
Ono što se zna jeste da ga je imperator dobio napismeno, a u trenutku dok je vrhove prstiju držao u kani, te da su dvije kanske posude, za desnu i lijevu ruku, završile na dvije evnuške glave.
Bijesan kao pustinjski lav, uvrijeđeni imperator odmah je izdao naredbu da mu spreme vojsku, nakan da krvlju opere uvredu koja je stigla iz Ilirika, tačnije sa izvora rijeke Bosnae.
Sam sadržaj uvrede dugo je bio nepoznat, ali u julu prošle godine, upotrebom novih tehnologija, i to je izašlo na vidjelo.
Sporni dio ilirske pergamene odnosio se na izjavu varvarskog poglavice Muiusa, vođe plemena Šnjaci, koji je pred Konstantinovom novom slikom rekao: “Ama homines, quid mihi hoc ostenditis? Pa non sum ego cinaedus!”
U prevodu: “Ama ljudi, šta meni to pokazujete? Pa nisam ja peder!”
Nekoliko dana poslije, u prostranom dvorištu Palatium Magnuma, sedam hiljada pješaka i tri hiljade konjanika postrojilo se tačno u zoru, a da bi čekalo skoro do jedanaest kako bi vidjeli svog najmoćnijeg vojskovođu sa crnom perikom, plavim kreonom i zlatnom pticom na glavi, to jest kostimiranog kao Kleopatru.
Cijelo nepotrebno putovanje do udaljene provincije proći će u znaku tog prvobitnog kašnjenja vladara.
Po prvi put otkako je car, Konstantin je stajao na čelu vojske bez da je vodio: vojska jeste za njim išla, ali džabe kad su njega vodili evnusi, svraćajući ga u svako, ma i najmanje terme na putu od Carigrada do Bosne.
Rastočen termalnim vodama, ukaljan svakim blatom za koje evnusi kažu da je ljekovito, Konstantinu nije pošlo rukom da se opameti ni pored izvanredno dugog trajanja putovanja, već samo da se rasrdi još više.
Svake bogovjetne noći sa licem nad kantom u kojoj kuha kantarion, naparen poput somuna, uz to još ispoljevan čajevima i izmeten metvicom, Konstantin je postajao naročito prijemčiv za zle jezike.
Fantastične evnuške priče o varvaru Muiusu, koji na svetu imperatorsku sliku čas mokri, čas pljuje, a čas se opet oseknjuje sa dva metra razdaljine, držeći jednu nosnicu začepljenom kako bi hitac bio što jači, kako bi se sekret razlijepio što šire, razdraživale su dušu nekoć uistinu velikog cara tokom svih sto šezdeset putnih noći, pomažući mu da se u konačnici približi hrišćanstvu sa one gore strane, jer ako mu je u duši još i ostala doza skepse prema raju, u pakao je bio siguran.
Ništavnost razloga, a zatim i dužina Konstantinovog putovanja, ta mješavine vojne i banjskog turizma, bili su glavni razlozi što je rimski car u Bosni dočekan sa nezapamćenom nespremnošću.
Na obali rijeke Save nije se našla ni šaka konfeta da je neko baci i tako označi da nije došao bilo ko, a dok su se raštrkani dvorani skupili, dok su u iznenađenju skupili i navukli opremu, prođe toliko vremena da pred cara izađoše faktički na stratište.
Taj početni pokolj, na mjestu današnjeg Orašja, učinio je da vijest o vojnom pohodu najzad bude ozbiljno shvaćena i u ostatku Bosne.
Sreća u toj nesreći bila je to što je evnuško vođstvo skrenulo vojnu prema banjama u Istočnoj Bosni, obezbijedivši dovoljno vremena raspuštenoj upravi da se skupi i sredi, da nabere cvijeće i pronađe onaj čuveni crveni tepih po kom je trideset godina ranije Konstantin već kročio, ali tada kao cezar u pratnji cara Dioklecijana.
Taj crveni tepih probudio je nježna sjećanja cara Konstantina, na vrijeme kad ni izbliza nije bio tako moćan da bi u vlastito ime osnivao gradove, ali je imao ono nešto što se s carstvom ne vraća, pa ni sa termalnom vodom, ljekovitim blatom ili balzamima i uljima od svake vrste, a za šta bi sada bez razmišljanja dao cijelo carstvo taman da je do Kine.
Sjetivši se mladosti, dana kad je logorovao pod istim šatorima kao vojnici, kad je i njegova ruka, između desetina drugih, oboružana hljebom zalazila u dubine kazana da umoči ostatke, promijeni se Konstantinu ćud tako da za zatečeni javašluk, koji se najbolje ogledao u tome što u Bosni nije bilo legionara koji ne bi bio zaokružen kao šljiva, poče dijeliti nagrade umjesto kazni.
U atmosferi opšteg veselja, ponesen klicanjem puka zavijenog u svilu i kadifu – poseban karavan sa metražom pratio je vojnu – odlučio je Konstantin da ne kazni ni Šnjake zbog kojih je prešao toliki put, a poglavicu Muiusa, kao što je nekoć radio i Cezar, uzdigne među počasne građane Rima, sa palatom, robovima, prihodima i svim ostalim, u čemu je bilo tek malo zrnce skorojevićke zlobe prema Vječnom gradu.
Ozlojeđeni evnusi nisu imali izbora već da propuze drugim stilom, da na lica metnu maske egzaltiranog oduševljenja i pođu kao prethodnica prema krajnjem odredištu, banji Ilidžius, mašući pozlaćenim maslinovim granama i noseći radosnu vijest o opštoj amnestiji za Šnjake, o carskoj milosti što kvalitetom ne zaostaje za božjom i kao takva zna pasti i na one koji se iz perspektive običnog čovjeka doimaju kao neko koga Bog može samo kazniti.
Premda su pri tome nosili darove, premda je za evnuškom prethodnicom išla i bogata carska škrinja, čija je otvorenost pokazivala zlatnike na brokatu, tirkiz, dragulje i grimiz, kad stigoše pred Šnjake, pred ono mnoštvo čija je golotinja virila ispod nevješto skrojenih vučjih i medvjeđih koža, ipak ne postigoše željeni efekat.
To je bilo zato što su Šnjaci, uprkos vjekovima provedenim pod Rimom, još uvijek bili djeca prirode u pravom smislu riječi, pa otuda i nepotkupljiva za zlato i sjajne tkanine, koji u šumama Igmana i Bjelašnice nisu imali nikakve upotrebne vrijednosti.
Kad su nakon toga evnusi objasnili o čemu se radi, kad je onaj čija je kapa bila takva da su mu u vidno polje ulazili dugi vučji zubi – a to je bio Muius – najzad shvatio da im u pohode dolazi ženskonja sa slike, nastupila je neugodna tišina, koja će završiti sa Muiusovim otvorenim priznanjem kako ne kani od takvih primati ikakvih darova ili počasti, te kako to možda jeste car, al’ ne njegov, jer njegov ne nosi to nego lorica musculata.
Krvožedni evnusi bili su više nego zadovoljni Muiusovim odgovorom, bagra željna pljačke isuviše je dobro poznavala ćud propalog cara, pa se radovala što će u neupitnom ratnom vihoru ista prevagnuti na stranu opšte kazne, u kojoj će njihove ženski iskićene ruke biti slobodne da grabe koliko god mogu.
Podnijevši friziran izvještaj po povratku, po kom je Muius ne samo odbio ponuđene časti, nego još i zaprijetio gospodaru Rima da se neće dobro provesti ako se drzne pojaviti na Ilidžiusu, evnusi se raštrkaše po logoru da sakupljaju vreće, nakani da na Ilidži nadoknade i uduplaju sve ono što su prethodnih dana u Konstantinovo ime podijelili.
Bijes rimskog imperatora bio je još i veći jer je u jutro prije nego će se evnusi vratiti, hodajući u štiklama po bosanskoj kaldrmi od oblutka, gadno izvrnuo zglob.
Sa nogom zamotanom u smilje i svakojako drugo bilje, od kog je izgledao kao da jednom nogom stoji u gnijezdu, gnjevan na sudbinu ljudskog bića kog ni najmoćniji položaj svijeta ne može učiniti imunim na svakovrsne nedaće, na uvrede ljudi i pakosti vlastitog tijela, Konstantin Veliki izdao je naredbu hunske nemilosrdnosti: sasijeći sve do posljednjeg Šnjaka, od glava njihovih načiniti piramide.
Još iste večeri na Ilidžu je poslan glasnik, sa stijegom u ruci s kog se gordo vijorio labarum, taj neupitni znak da je u ratne pohode krenuo tada još uvijek nekršteni car Konstantin.
Sa mješavinom strave, žalosti i divljenja gledali su stalni ilidžanski legionari, koji su iskreno voljeli dobrog i korisnog Muiusa, kako u odsutnom času ne samo što odbija moliti za milost, nego još i ponavlja da tip u haljinama nije i ne može biti njegov car, najzad i to da će mu lično opaliti jednu vaspitnu šamarčinu ako li ga samo ugleda na Ilidži, ali ne zato što je – tu varvarski poglavica pokaza da zna šta je elokvencija – muhanas, nego što je tako naporan, nedokazan.
Pogodivši današnju Hrasnicu za bojno polje, blistavi glasnik Rima i suri poglavica Šnjaka rastaše se uz dogovor za okršaj u osvit zore.
Saslušavši glasnika, Konstantin koji nije imao trunke sumnje u trijumf na bojnom polju, osjeti najveću radoznalost prema ranije nečuvenoj riječi “muhanas”, a što plati novim osjećanjem duboke uvrijeđenosti, kad mu tumač reče da je to riječ ženskonja, samo na arapskom.
Pojedinost nebitna za historiju svijeta, ali ne i za historiju Bosne, čiji su ilirski prastanovnici očito šurovali s Arapima već u prvoj polovini četvrtog vijeka, dakle tri stoljeća prije nego li se na svijetu spominju Turci.
Kako je tekla sama bitka, danas može dočarati samo mašta historičara, jer pisani izvori, kao i obično kad je riječ o porazu Rimljana protiv vojski što nisu imale pisaca, neobično su šturi.
Donacijan, službeni pisac u pratnji vojne, samo je zapisao da bogovi nisu bili naklonjeni caru, zbog čega su varvari, premda malobrojniji i slabije naoružani, imali više sreće.
Od njega nam je ostala samo početna slika: u cik zore čekale su na bojnom polju dvije vojske, sa jedne strane rimska legija, složena u pravilne kohorte, a sa druge varvarska ordija, zbijena u jednu gomilu.
Ispred varvara, bez obilježja koje bi ga posebno izdvajalo, govor je držao poglavica Muius, čiji je gromki glas odjekivao ravnicom tako da su nerazumljive varvarske riječi dopirale i do Rimljana, gdje su se pretvarale u samorodno ratno lukavstvo, u podsmijeh i podcjenjivanje za koje će se tako brzo ispostaviti da su bili bez pokrića.
Uostalom, Šnjaci ne samo što nisu ostali dužni Rimljanima podsmijeh, nego ih u tome još i nadmašiše, tako što u isti udariše horski kako na bojište izađe Konstantin.
Povrijeđena noga rimskog imperatora, iz koje se bol preko noći digao u krsta, bila je otac te ekstravagancije, dok mu je mati bila pomućena Konstantinova glava, u koju je, po svemu sudeći, tih dana najozbiljnije udarilo odavno izumrlo ptolomejstvo, čija se moć udaranja u glavu očuvala sve do današnjih dana.
Nesretni brak rodio je sliku koja je tako gromko razveselila varvare, a po svoj prilici obeshrabrila Rimljane, jer Konstantina na bojno polje iznesoše kao egipatsku Sfingu, čiji položaj jeste impresivan za nju samu, ali ne i za najmoćnijeg vladara svijeta, kog je oponašanje lavljeg ležećeg stava, čija je vjernost bila onemogućena samom ljudskom fizionomijom, načinilo da izgleda kao da je spreman za nešto što se ne spominje u naučnim tekstovima kao što je ovaj.
Posljednji Donacijev zapis prije borbe glasi: “Tuba bellica sonuit, hoc est initium finis mille pauperibus barbaris Illyricis.”, u prevodu: “Zasvirala je ratna truba, ovo je početak kraja za tisuću jadnih ilirskih barbara.”
Sljedeće što je zapisao jeste već navođeni šturi spis o ishodu bitke, a ono što je Donacije mudro prešutio danas nam je poznato zahvaljujući činjenici da nije bio jedini u redovima Rimljana koji je pisao: činio je to i loši pjesnik Hlor Borisius, koji je poziv na vojnu zaradio prilikom nastupa na priredbi povodom Konstantinovog rođendana, zbog stihova:
Pjevajmo, draga, istim glasom mi pjesme o ljubavi
Ti tenorom, a ja basom, pjesmu koja ljubav slavi
Zahvaljujući lošem Borisiusu danas imamo u posjedu onu jedinstvenu i najradije prešućivanu sliku poraženog Rima: ilirske varvare kako u zalazak sunca igraju svoje trijumfalno kolo, u čijem je centru – Konstantin Veliki.
Nije to bio prvi ni posljednji put da se rimska vojska raspršila pred varvarima, ali je Konstantin prvi i jedini rimski car koji je na bojištu tako potpuno ostavljen da su oni koji su ga zarobili bezbrižno oko njega plesali.
Opisavši zarobljeničko iskustvo u nedovršenom djelu “De adversis”, “O nevoljama”, Konstantin Veliki časno je priznao da ga je od najgoreg spasila njegova kleopatrinska garderoba i šminka, tako da je od svega dobio samo obećanu šamarčinu, od koje mu je zlatna ptica odletjela s glave kao da je živa.
Iz današnje perspektive doima se frapantim ono što mu je poglavica Muisus pri tome rekao, a s čime i završavamo ovu istinitu pripovijest: “Šnjaci ne vrše femicida.”
