Danas smo za ručak imali Kobe beef steak, popularni wagyu. Meho, koji je po njega išao u Japan, svratio je na povratku i do Rusije, gdje nam je kupio i kilo i po Beluga kavijara.
Piše: Boris LALIĆ za Proglas
U suštini bio je to jednostavan obrok – na alpskom maslacu (2493 nm) preprženi Wagyu od tri centa, namazan sa cenat Beluge, ništa više od toga. Naravno, ako ne računamo magnum bocu Dom Perignona iz 2006. Ferid je izračunao da je i pored tolike jednostavnosti svaki zalogaj tog ručka koštao sto maraka, sto trideset ako na to dodamo i gutljaj dobrog starog Domca. Dakle, u mom slučaju sto šezdeset, možda i sto osamdeset s obzirom na moj duži cug.
Malo mi je u svemu tome bilo i krivo, kada mi je Beluga kanula na majicu
Amiri.
Dobro pri tome reče Meho, koji je u ćošku golim rukama jeo čimbur i budno
pratio sve: “Grehota!”
Kad su Ferid i Kemo otišli, u flaši je bilo još pola litra Domca, kog sam tada
popio više nazor, nego što sam htio, a zbog Mehe: vidio sam ga kako na putu do
kuhinje liže srebreninu, srebreni pladanj, viljuške i noževe.
Izvadio sam tada svoj Moleskine notes i sa Montblanc perom upisao još jednu
misao: “Čuvaj se pjana hizmećara.”
Jednoga dana, kad napunim notes, izdati ću od toga knjigu, za koju već imam
naslov: “Misli uspješnog čovjeka.”
Tako je to kod mene danas, a nije tako uvijek bilo, ni izbliza nije tako bilo onomad…
(duboki uzdah)
Onomad nas je bilo šesnaestoro djece, u kućici maloj od nepečene cigle što
se potleušicom zove.
Osim nas šesnaest, tu su još bili naši otac i mati, zatim dede i nane s obje strane, zatim amidža, amidžinica i njihovih sedmero, uz njih još tetak, tetka sa svojih devetero, plus osmero raznih rođaka i rodica – ukupno nas pedeset u dvadeset i pet kvadrata.
U našem primjeru sintagma “golotinja-sirotinja” poprimila je široke razmjere, s obzirom da smo imali samo jedno odijelo, jednu crvenu vreću od krompira kao pulover i jedan sako i pantalone od vreće za kafu, bez čarapa i cipela.
Otuda se za nas nije ni znalo, s obzirom da se nikada u javnosti nismo mogli pojaviti đuture, nego samo jedno po jedno.
Premda tijesna i zagušljiva, naša mala potleušica bila je puna ljubavi, i to baš one koja u današnjem svijetu fali, a to je ljubav prema nepoznatom.
Da li je to moj brat ili moj rođak, moja sestra ili moja rodica, često nisam bio siguran ko to do mene stoji i s kim sam se to oslonio leđa od leđa, ali nas to nikada nije remetilo da bi uživali u onome što je nama kao porodici za zabavu jedino bilo dostupno, a to su razgovori ugodni.
Temelj našeg znanja dolazio je iz jednog broja Oslobođenja, jedine štampe koju smo poznavali, a koja je u kuću ušla davno prije mog rođenja: neko ih je zaboravio na klupi, odakle ih je u kuću donio moj prepošteni dedo, nakon što je tri dana obilazio po Sarajevu u pokušaju pronalaska osobe koja ih je zaboravila.
Svi u kući znali smo te novine napamet, kao što smo se u našim razgovorima znali praviti da prvi put slušamo ono što sagovornik priča iz tih novina, pri čemu je svako imao svoj omiljeni članak.
Moj je bio “ili-ili” intervju s Ivom Andrićem, koji je te godine dobio Nobelovu
nagradu:
Crna ili bijela kafa? – Bela.
Beč ili Budimpešta? – Beč.
Staljin ili Tito? – Tito.
Tupak ili Bigi? – Obojica.
Ćuprija il’ Hronika? – To je kao da pitate roditelja koje dete više voli.
Jedne prilike, baš u trenutku dok sam dovršavao “ili-ili” svojoj sestri ili rodici
Rahimi – a bio je kraj aprila – u potleušicu uđe moj amidža ili tetak Muzafer i glasno
reče da ćemo za Prvi maj okrenuti ražanj.
U našu kuću ušla je tada još jedna novost, ušle su latinske riječi tettigonia virdissima, prevedeno – zeleni konjic.
“Uplatio sam ga već”, ponosno reče amidža ili tetak Muzafer, “koštao me kao Svetog Petra kajgana, ali neka je, zato se i štedilo sve ove godine.”
“Pa koliko dade?”, upita neko od starijih glava.
“A dao sam…”, ozbiljno će Muzafer, “Sve što sam imao.”
“Svih dvadeset feninga!?”, zaori se s više strana.
Amidža ili tetak Muzafer samo klimnu glavom, koju onda podiže tako visoko da dođe čelom do plafona, doduše stajao je na dijelu sobe gdje je plafon bio ulegnut.
Zeleni konjic, skakavac sa velikim zelenim krilima i još većim zelenim nogama, naš božji prvomajski jaganjac, stigao je u izbušenoj kartonskoj kutiji na pet dana pred praznik.
“Nek’ se zove Kardelj!”, rekao je dedo Hilmo, koji je slavnog teoretičara socijalizma susreo jedne prilike na samo dva pisoara udaljenosti u jednom narodnom toaletu.
Nastojali smo uljepšati Kardeljeve posljednje dane što smo više mogli, donoseći mu da jede šumskih bobica i cvijeća, a pored toga i malih tankih glista, koje je jeo s takvim apetitom da se u tih pet dana zaokružio poput šišarke.
“Biće mesa!”, zadovoljno reče majka vireći ga kroz rupicu u njegovim posljednjim satima.
Ustavši tog jutra prije svitanja, izašli smo u avliju i zaigrali kolo poput pingvina na Sjevernom polu, grijući s time nagotu svojih tijela u hladno prvomajsko jutro.
Stariji su za to vrijeme palili vatru po indijanski i pripremali Kardelja za ražanj, kog su privezali radije nego naboli, jer na tom stupnju socijalne ljestvice gdje smo mi bili iznutrice nisu ono što se baca.
Kad je žar bio spreman, prebacili smo svezanog Kardelja, nakon čega smo se stali smjenjivati na vrtnji, svako po deset minuta, od čega su jedino bili pošteđeni dedo Junuz i dedo Hilmo, koji su bili u nadzoru da se ražanj ne vrti prebrzo, da meso slučajno ne ostane nepečeno.
Našla se tu i jedna gajba piva, istina popijenih od komšija, ali je u svakoj flaši, ako se drži naopačke dovoljno dugo, bila još po kap za našeg individualno nesretnog, ali u kontekstu društvene simbolike izuzetno važnog Kardelja, koji je od tih kapi cvrčao na svojoj mini vatrici baš kao pravo jagnje.
Dok smo se svi izredali po deset minuta, nas četrdeset i osam, prošlo je dobrih osam sati, tako da je rezultat morao biti savršen.
Premda goli i ne baš najčišći, trebalo nas je vidjeti kako smo se disciplinovano, po starini, poredali u krug, u čijem su centru naši praoci, zajedno sa amidžom, tetkom ili daidžom Muzaferom, pristupili skidanju slasnog pečenja, pri čemu nagota nije mogla potisnuti njihovo dostojanstveno držanje, njihove plemenito uzdignute glave.
Iako smo ih u svemu nastojali slijediti, mi djeca u tom trenutku ipak smo popustili pred našim malim željama, tako da se zaorilo sa svih strana: “Meni od buta! Meni od rebara! Meni od plećke! Ja bih glavuše!”
“Polako, djeco, svi će dobiti isto”, uzviknu nana Mejra i smiri nas, “evo samo što nije!”
Samo što ona to reče, Muzafer skide žičice, prvu, drugu i na kraju treću.
Kardelj pade na plastičan poklopac sa smeća, koji je ispod ražnja držao dedo Hilmo.
“Priđite svi da ga vidite!”, dreknu dedo Junuz, u čijim je rukama još uvijek stajao štapićast i nemasan ražanj.
Poslušasmo ga namah, stvorismo oko Kardelja grozd od glava.
U tom trenutku Kardelj skoči, hitnu se na svojim moćnim nogama visoko iznad naših glava, gdje otvori svoja zelena krila i – pošto je bio debeo kao prdibaba – sporo odleti.
“Jesam rekla da ćete svi dobiti isto!”, povika nana Mejra.
