Zna li neko tačan broj – koliko naših ljudi radi vani? Kada bi se poredali u kolonu, dokle bi se kolona naših „ekonomskih migranata“ protegla? Od Podgorice pa, recimo, do Klagenfurta? Ili Minhena? Još dalje?
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Samo jednom sam bio u Petnjici. Pili smo, Mirsad Rastoder i ja, kafu na terasi nekog lokala pored gradske džamije. To je, kažu, jedina trospratna džamija na ovom dijelu Balkana. Ipak, nije bilo turista koji bi je obišli. Bilo je pozno ljeto i mjesto se vratilo u puž-na-morfiju ritam trajanja iz kojega će biti prodrmano tek narednog jula, kada se u zavičaj vrate petnjički gastarbajteri. Dvije ili tri Petnjice žive u Luksemburgu i Njemačkoj, ne mogu se više sjetiti kako mi je tačno rečeno.
Isto je i u Plavu, Gusinju i Rožajama, isto je u Ulcinju: ljudi su odlazili, ljudi odlaze. Gradske ulice napune se ljeti, kada sa zapada dođu momci sa dobrim kolima koji traže ženu. Svadbe su ljeti najbolji biznis, to je čitava mala industrija. Saloni za vjenčanja organizuju po nekoliko proslava dnevno. Stotine, hiljade ljudi treba nahraniti, valja im negdje i prespavati. U Rožajama sam noćio u praznom hotelu koji ima tri sale za svadbe. Ljeti je sve ovo puno, rekao mi je čovjek koji je radio i kao šanker i kao konobar i kao recepcioner i kao čuvar.
Isto je na Kosovu, u Srbiji, u Bosni, isto je u Hrvatskoj. Tek što smo stvorili vjerske i nacionalne države o kojima su, je li, generacije naših predaka sanjale – u punim autobusima dali smo se u bijeg iz tih država. Koje su, bude tako sa državama, dobre za patriotske snove i nikakve za život.
Zna li neko koliko naši gastarbajteri šalju para kući, godišnje? Kada bi se te novčanice naslagale jedna na drugu, da li bi ta gomila novca bila viša od bilo koje zgradeu Podgorici?
Doista: ljudi su naše najveće bogatstvo. Resurs jeftin, a obnovljiv. Ništa mi više ne proizvodimo, barem ne ništa što bi neko pristao kupiti. Ali zato pravimo djecu koju ćemo, čim stasaju za rad, izvesti. I što je nabolje: koliko god ih pošalješ, dogodine imaš još toliko. Što rekao Duško Radović: djeca su skupa, ali traju.
Napravili smo zemlje iz kojih ljudi bježe. Onda ti ljudi šalju novce natrag u zemlje iz kojih su pobjegli.
Pritisak na naše iseljenike je ogroman. Sa jedne strane, društva u koja su otišli žale se da se oni ne integrišu dovoljno brzo. Sa druge, kući od njih očekuju da ne zaborave svoju „tradiciju, kulturu i vrijednosti“, bez odgovora na pitanje: ako su ta tradicija i ta kultura i te vrijednosti tako vrijedne, zašto su morali bježati od njihovih posljedica? Evo je Balkan pun spomenika tim očekivanjima: kuća bez fasade i bez krova, na kojima naredne godine valja podići još jedan sprat, da budu spremne kad zarade dovoljno i odluče da se vrate. No to se neće desiti: vremena kada si mogao deceniju-dvije rintati u Evropi pa ostatak života provesti u rodnom kraju krckajući ono što si zaradio bespovratno su prošla.
… a oblaci su nad našim zemljama i dalje gusti.
Trideset godina kasnije – opet sve isto. Trećinu vijeka nakon najveće katastrofe u svojoj povijesti, Njemačka je bila ekonomski gigant. Trideset godina po okončanju naših ratova, mi smo kolonije sa nezasitim lokalnim elitama od čije je snishodljivosti prema njihovim gospodarima veća jedino brutalnost prema njihovim podanicima – nama.
Region se naružava i prave se novi vojni savezi. Velikodržavne ideje još uvijek nisu upokojene. Kao da je naš mir nevoljan. To nije mir mudrosti, nego mir nužde. Mir na koji smo prisiljeni. Umjesto da okreče svoje kuće, ljudi ovdje i dalje kreče prošlost. Jesmo li zaista naučili da prošlost ne smije zaustaviti budućnosti, da vrijeme nije zmija koja guta svoj rep? Ili se i dalje držimo nauka da nema te budućnosti koju ne bi vrijedjelo žrtvovati za bolju, imaginarnu prošlost?
Još godinu, dvije ili tri imaćemo svoju novu veliku priču – evropske integracije. A šta ćemo onda? Kad dobijemo evropske pare i pasoše, opet ćemo se sjetiti „naših autentičnih vrijednosti“ i ljubavi – opet će nam od Brisela biti bliži Beograd, Moskva i Stambol?
Naše „idemo u EU“ forma je gastarbajterstva – s tim što u pečalbu ne ide najstariji sin, nego cijela država. Toga se bojim.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Živjela pravna država: suzama sam lijepio tapete
