Hajde, ne ibretite se, ne zajebavajte.
Čija zemlja, njegova i vjera. Čija vlast, njegovi i sudovi.
Je li Andrija osvojio vlast? Jeste.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Je li sudstvo jedna od tri grane vlasti? Jeste?
Pa šta sad – osvojio je samo dvije grane vlasti, a treća je nezavisna?
Šta je ovo, Diznilend, pa da povjerujemo u to?
Veli Kami: vladati znači krasti i to svako zna. Andrija Mandić vlada crnogorskim sudstvom i to svako zna.
Nemojte biti kao vedete crnogorske medijske scene, naši heroji i heroine „otpora“ koje su sav svoj simbolički kapital stečen antiratnom politikom devedesetih uložile da postanu litijaška posluga, Amfilohijevi korisni idioti, oni koji su uočili „emancipatorski potencijal litija“. Imali su se rašta i roditi. Bolje da su malo sačekali pa svoj ugled bačili u Pipunov kolektor u Botunu. Elem, oni su, kad su popušili za ambasadorska i direktorska mjesta koja su umislili da ih čekaju, stali kritikovati („mi smo mislili da će biti nezavisno pravosuđe“, „mi smo mislili da će biti istinska demokratija i meritokratija“, „mi smo mislili da neće više biti partijskog zapošljavanja“, „mi smo mislili da ne postoji velikosrpski nacionalizam nego ga je izmislio diktator“) one koji bez njihove balegarske izdaje nikada ne bi došli na vlast.
Andrija Mandić je svoga bratanića pustio na slobodu i time demonstrirao pod a) privrženost porodičnim vrijednostima i pod b) moć. Prije toga je puštio sebe, na suđenju za državni udar. Ko nije za sebe i za svoje, nije ni za druge.
Ima Karver priču koja se zove „Nalog“. Govori o Čehovljevoj smrti. U toj čehovljevskoj priči mladi uposlenik hotela stoji u sobi u kojoj vlada tuga i užurbanost, jer upravo je preminuo ruski književni gigant. No on ne može da gleda u ništa drugo nego u dugme koje stoji na tepihu hotelske sobe. Ne može da misli na ništa drugo osim na to dugme. Jer tom dugmetu, tom banalnom, neobjašnjivom detalju, tom propustu u inače savršeno tragičnoj slici tu mjesto nije.
U priči o tome kako je Andrija Mandić puštio bratanića ulogu tog dugmeta imaju – ključevi džipa. Jer je, vele, ključ skupštinskog vozila koje je bratanić potega u najboljoj vjeri, jer je računa da je to strikovo, što i jeste; da je taj ključ, dakle, bio na točku.
Zamislite vi skupštinu i državu đe se ključevi vozila štićenih ličnosti i vitezova naše demokratije drže na točkovima.
A đe držite ključeve od skupštine – ispod otirača?
Pitam za druga – ključ od Centralne banke je u saksiji?
Kad su pomenuli da je bratanić ključ uzeo sa točka, suzama sam lijepio tapete. Malo su mi dva oka bila da oplačem od smijeha. Rekoh kumu: bravo Andrija, zajebavaj nas, i nismo no za zajebanciju.
Da pređemo na poentu ovog teksta.
To je vrlo jednostavno. Kada dođe do sukoba dva koncepta, dvije politike, dvije suprotstavljene sile, obično bude poražena ona koja u svojim redovima ima više izdajnika i splačina. To smo bili mi.
Nakon sukoba, uspostavlja se nova realnost. Ta realnost nema nikakve veze sa onim što je obećavano prije njene uspostave – ta obećanja ionako imaju za cilj da zavedu glupane i da olakšaju izdaju onima koji su naumili da izdaju. Kad se čovjek sprema da napravi svinjariju i da obraz bači pod guzicu, uvijek mu dobro dođe nekoliko uzvišenih razloga koji će mu ponuditi alibi – zašto je to učinio.
Sila koja je pobijedila biće prihvaćena kao nova realnost i sagovornik. Pobjeda sve briše, sve grijehe prošlosti. Kada pobijedite, na noge će vam svako ko tu kod vas ima da završi neki posao. Ako im posao završite, vi ste demokrata i pouzdan partner.
Ovi su naučili lekciju. Godine 1918. su probali golom silom, pa im se desila 1945. Isto tako, golom silom, probali su i 1989 – pa im se desila 2006. Ovoga puta su, umjesto da je zgaze, odlučili da žabu na tihoj vatri skuvaju.
Gdje je mala politička pamet i gdje je malo vrline, dovoljno je malo. Čovjek je takav: čim mu makneš čizmu sa glave, dok mu je obraz još u blatu, počne da sanjari o boljoj budućnosti i zagleda se u žute zvijezde na nebu. Koje se najbolje vidi iz žablje perspektive.
