“Zašto četnici nisu oslobodili Jasenovac, Vučiću? Gdje su bili? Bili s u kolaboraciji sa okupatorom. U sporazumima sa Italijanima. U taktičkim aranžmanima sa Nijemcima. U zajedničkim ustaškim operacijama protiv partizana. U masakrima nad civilima koje su smatrali “nepoželjnima”. U akcijama koje su, direktno ili indirektno, punile i logore poput Jasenovca. Povijest to pamti, Vučiću!”
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Donja Gradina je opet poslužila kao govornica za političko prekrajanje historije. Aleksandar Vučić, već po navici, ne dolazi tamo da govori o jasenovačkim žrtvama nego da govori preko njih. I opet isto pitanje, servirano kao moralna dilema iz Vučićevih usta, a zapravo jeftini propagandni trik: Zašto partizani nisu oslobodili Jasenovac?
To pitanje traži punu demontažu Vučićevog narativa. Pa da krenemo:
Jer kad se historija svede na populističku zagonetku, onda nestaju činjenice, nestaju konteksti, nestaju mrtvi, a ostaje samo politički performans za dnevnu upotrebu.
Pa hajde da razgrnemo tu maglu.
Kako Vučić laže
Logori smrti u Evropi nisu oslobađani spektakularnim jurišima kakve Vučić priziva. Auschwitz nije oslobođen probojem. Dachau nije pao u junačkom naletu. Bergen-Belsen nije zauzet uz borbeni poklič. Nacisti su logore praznili pred nadolazećim savezničkim trupama, tjerajući zatvorenike na marševe smrti ili ih ubijajući u povlačenju. Saveznici su ulazili u logore kao svjedoci zločina, ne kao osvajači vojnih tvrđava.
Logor nije front. Logor je klaonica.
U takvoj klaonici svaka pogrešna vojna odluka znači smrt novih hiljada ljudi u jednom danu.
Partizani su to znali.
I znali su još nešto: Nisu imali snagu za operaciju tog obima sve do kasnih faza rata. Čak i tada, logistika, položaj logora i brzina njemačkih intervencija činili su svaki frontalni napad samoubilačkim.
O tome su govorili i komandanti s terena. O tome postoje svjedočenja, analize, vojne procjene. Nije riječ o ideologiji, nego o realnosti rata.
Ali dobro, ako već Vučić otvara pitanje, red je da se postavi i drugo.
Vučiću, a gdje su bili četnici?
Ako već danas rehabilitujete svaki njihov pokret, svaku njihovu kamu, a svaku njihovu izdaju pretvarate u heroizam, onda valjda postoji odgovor i na ovo pitanje.
Zašto četnici nisu oslobodili Jasenovac?
Jer, po toj novoj, prefarbanoj historiji, oni su bili patriote, borci protiv fašizma, zaštitnici naroda. Imali su ljude na terenu, brigade i divizije, imali su “slobodne teritorije”, imali su oružje, imali su logistiku. U pojedinim fazama rata bili su i brojniji i organizovaniji od partizana.
Pa gdje su bili kad je najviše trebalo?
Nisu bili na Savi.
Nisu bili kod Jasenovca.
Nisu bili tamo gdje se umiralo na svakom pedlju zemlje.
Bili su, između ostalog, u kolaboraciji sa okupatorom. U sporazumima sa Italijanima. U taktičkim aranžmanima sa Nijemcima. U zajedničkim ustaškim operacijama protiv partizana. U masakrima nad civilima koje su smatrali “nepoželjnima”. U akcijama koje su, direktno ili indirektno, punile i logore poput Jasenovca.
Povijest to pamti!
Narod koji je izručen okupatoru ne bi trebao zaboraviti ko ga je izdao. Djeca odvedena u logore nisu završila tamo zato što su partizani zakasnili, nego zato što su cijele teritorije od strane četnika ostavljene na milost i nemilost okupatoru i njegovim saradnicima.
I tu dolazimo do suštine Vučićevog lažnog narativa.
Poenta lažnog narativa
A on glasi da krivicu treba prebaciti na oslobodioce. Teret historije treba premjestiti. Partizanski pokret treba delegitimizirati, jer bez toga nema prostora za rehabilitaciju četništva. A bez rehabilitacije četništva nema ideološkog temelja za savremeni nacionalizam koji se hrani mitovima o “izdanim Srbima” i “zlim komunistima”.
To je politički projekat. I traje godinama i decenijama.
Zato se iznova ponavlja pitanje o Jasenovcu. Ne zbog žrtava, nego zbog ideologije.
Jer kad uspijete uvjeriti ljude da su partizani krivi što logor nije oslobođen, onda ste već na pola puta da četnike pretvorite u žrtve historijske nepravde.
A istina je daleko jednostavnija i daleko brutalnija.
Partizani su vodili rat protiv okupatora. Četnici su vodili rat protiv partizana zajedno sa okupatorima. Tačka!
Partizani su oslobađali teritorije. Četnici su pregovarali o podjeli teritorija. Još jedna tačka!
Partizani su ginuli u borbi protiv fašizma. Četnici su često birali da prežive uz fašizam ubijajući antifašiste.
I zato nema zapisa o četničkom napadu na Jasenovac. Bilo kakvom.
Nema plana, nema pokušaja, nema ni traga.
Postoji samo praznina.
I ta praznina danas vrišti glasnije od svih Vučićevih govora.
Partizani su oslobađali logore, četnici su ih punili
A kad smo kod realnih akcija – jedini ozbiljniji primjer oslobađanja logora jeste akcija partizana u Jastrebarskom, gdje su spašena djeca iz ustaškog sistema smrti. To nije bio spektakl, to nije bila parada, to je bila borba na život i smrt koja je imala smisla i šansu za uspjeh.
To je razlika između neočetničke propagande i partizanske stvarnosti.
Vučić bira propagandu. Uvijek i stalno.
Jer propaganda ne traži odgovornost. Ona traži publiku.
A publika, ako se dovoljno dugo hrani istim lažima, počne da vjeruje da je istorija stvar izbora, a ne činjenica.
Tu se zatvara krug.
Jasenovac prestaje biti mjesto stradanja i (p)ostaje politički alat. Žrtve se pretvaraju u argument. Dželati u fusnotu. A kolaboracionisti u potencijalne heroje.
I onda dobijemo predsjednika susjedne države koji stoji na mjestu strašnog, masovnog zločina i postavlja pitanje na koje je već odgovoreno prije osamdeset godina.
Ne u ideološkim pamfletima, nego u krvi antifašista, u dokumentima, u svjedočenjima.
Zato je važno vratiti pitanje tamo gdje pripada.
Vučiću, ako već prebrojavate tuđe promašaje, prebrojite i svoje heroje.
Gdje su bili ti vaši “heroji” sa kokardama dok je jasenovačka fabrika smrti radila?
Gdje su bili dok su vozovi sa novim zarobljenicima dolazili?
Gdje su bili dok su djeca odvajana od majki?
Odgovor je poznat.
Samo ga vi ne smijete izgovoriti.
Jer bi srušio cijelu konstrukciju na kojoj gradite svoju verziju istorije.
A bez te konstrukcije, ostaje samo istina.
A istina, za razliku od propagande, ne služi nikome.
Ona stoji.
I čeka da je neko skupi hrabrosti da je izgovori.
