Zato što je to Konanov pjev.
Konan, kao što znamo, ne plače – umjesto njega, u njegovo ime, to čini hroničar koji ga u stopu prati na dugom, zavojitom i maglovitom putu ka osveti zbog ubistva njegovih roditelja.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Konan ne pjeva. Ali da odluči da jednom pjesmom ispjeva o svim svojim pustolovinama i podvizima, zapjevao bi crnogorsku himnu.
U slučaju „Oj, svijetla majska zoro“ ne radi se samo o melodiji: ona nije lijepa kao ona ruske himne. Uostalom, niti jedna himna nema ljepšu melodiju od ruske. Ta prekrasna melodija, međutim, stoji u savršenom neskladu sa ruskom imperijalnom politikom, koja je donijela čemer i jad gdje god je kročila.
Sa crnogorskom himnom nije tako. Ne: ta pjesma jeste Crna Gora. Nemoguće je zamisliti drugu crnogorsku himnu. Premda je svojevremeno predlagano da to bude „Onamo, ‘namo“, bijedni nacionalistički pjesmuljak Kralja Nikole, koji je u književnom smislu bio podmediokritet. Ali je, i takav, bio bolji pjesnik no političar. Crna Gora bi preživjela još koji tom očajne poezije vladara koji su umislili da su filozofi i pjesnici, ali nije mogla preživjeti Nikolinu politiku.
Ne; radi se o melodiji koja nosi silinu – čistu, ideološki neobojenu, vitalnu silinu koja ne poziva na nasilje, nego od njega odvraća.
Kad vidiš Konana okreneš se i odeš. Isto, ako si naumio napasti, učiniš kad čuješ crnogorsku himnu.
Crnogorska himna, međutim, nije agresivna. Naprotiv. Nema prijetnji. Nema pominjanja neprijatelja, kojih su nacionalne himne pune ka šipak. Englezi u himni gaze buntovne Škote, recimo. Ni Titova „Hej, Slaveni“ nije mogla bez neprijatelja – unutrašnjeg, doduše. „Proklet bio izdajica svoje domovine“ – na to mislim.
Ne: crnogorska himna ne kune, ne prijeti i ne vrijeđa. Nije čudo da tu himnu nije podnosio Amfilohije koji je, u svojoj beskrajnoj hrišćanskoj ljubavi, upravo na tom nesvetom trojstvu – kuni, prijeti, uvrijedi – zasnovao svoj usmeni opus mržnje.
Tekst crnogorske himne je neobično miroljubiv za naciju koju prati glas da je ratnička, da je spartanska. Onaj koji pjeva stoji u miru sa svijetom. Nakon sve prolivene krvi, nakon odbranjene slobode, ova pjesma govori zbogom oružju. A to je tako jer je nisu pisali mirovni aktivisti nego umorni ratnici koji znaju što je rat. I dosta im ga je. U pjesmi nema resantimana („Onamo, ‘namo“ je čisti resantiman, kuknjava poraženog), jer su je pisali pobjednici.
Tekst pjesme je, pritom, bezmalo panteistički. Prve dvije strofe govore o potpunom jedinstvu sa prirodom. To nije mučna pjesma o „kosovskom zavjetu“, „poturicama“, „odbrani vjere“ kojima su njeni vladari zagađivali Crnu Goru. Umjesto toga, pjeva se o majskoj zori i sinovima stijenja. Misao je lovćenska, dakle dolazi od planine. Ljubav se ne iskazuje vjeri i prađedovima, nego tvrdim brdima. Na koncu, glas o tome da je vječna Crna Gora rijeke nose u mora, a ova opet u okean – dakle čitavom svijetu.
Crnogorska himna nije pjesma opsade, paranoje i krvi, na što da dana današnjeg nastoje – i srećom ne uspijevaju – svesti Crnu Goru, nego majska, prozračna, svijetla, otvorena pjesma koja svijet ne vidi kao neprijatelja nego kao cjelinu čiji je sve u prirodi dio.
Ima li ta pjesma mane? Kao i sve: ima. Sintagmu „čuvari tvog poštenja“ je, nakon svega što smo učinili i dozvolili da bude učinjeno, danas teško prihvatiti osim kao sarkazam. No to nije do pjesnika: do nas je.
Pjesma ima dvostruki kraj. Druga strofa je mogla biti i poljednja:
Volimo vas, brda tvrda,
I stravične vaše klance
Koji nikad ne poznaše
Sramotnoga ropstva lance.
“Stravični klanci” su sama Kantova definicija sublimnog. Podsjetimo, po Kantu je sublimno apsolutna veličina, apsolutna moć prirode. Za razliku od ljepote, koja je stvar forme, sublimno je neuhvatljivo, van ograničenja: ono je ujedno lijepo i zastrašujuće. Baš kao stravični klanci.
Gdje ideš nakon sublimnog? Nema dalje: time završavaš. Ali pjesma, nakon one kantijanske, ima još dvije strofe. Zato kažem: iako je slika rijeka koje se spajaju sa morem a one sa okeanom OK, ona funkcioniše kao drugi kraj. Kad pišeš, dupli kraj izbjegavaš.
Jedan komentator Heideggerova rektorskog govora pisao je kako, nakon što taj govor odslušaš, ne znaš da li da uzmeš da čitaš predsokratovce ili da marširaš sa SS-om. Kada čuješ crnogorsku himnu, ne želiš da kolješ, osvajaš i mrziš – poželiš da se popneš na vrh planine, zagledaš u more, osjetiš vjetar na licu i pomisliš da je svijet, uprkos svemu, lijep i ti ga, uprkos svemu, voliš.
Elem: himna je briljantna. Sad nam preostaje još samo da stvorimo Crnu Goru koja neće stajati u neskladu sa vlastitom himnom.
ANDREJ NIKOLAIDIS: A da privatizujemo vlastiti mozak, jer mi očito ne znamo šta bi š njim?
