Možda iz dobrih namjera, a valjda pomalo iziritiran uistinu žestokim i intenzivnim osudama pa i masovnim izrazima gađenja i prezira prema „kultu smrti“ (Emir Suljagić), koji se ovih dana manifestirao u Srbiji povodom dopremanja leša, sahrane i svojevrsnog nacionalno-crkvenog posvećivanja zločinca Ratka Mladića, Feđa Štukan, bosanskohercegovački glumac i publicista, uznastojao je demonstrirati objektivnost i neutralnost izjavom da su i „naši nacionalisti“ također „zločince sahranjivali kao heroje“.
Piše: Vahidin PRELJEVIĆ !Odgovor
Oporavak države u akciji protiv Cace
Štukan je vjerovatno aludirao na dženazu ozloglašenom Mušanu Topaloviću Caci 1996. godine, koja se odigrava u neposrednom poraću, tri godine nakon što je Topalović ubijen u opsežnoj akciji koje su legalne institucije Republike Bosne i Hercegovine poduzele u jesen 1993. da bi sasjekle kriminalne grupe u redovima odbrane te uspostavile monopol vlasti. Sarajevska štampa je tada pisala da je „Sarajevo prodisalo“ jer su ti lokalni komandanti ucjenjivali i terorizirali stanovništvo. Iako ne treba pretjerano idealizirati motive tadašnjih republičkih vlasti i zanemariti pragmatične aspekte u toj odluci da se obračuna sa odmetnutim, kriminalnim i (u Cacinom slučaju) zločinačkim elementima, ostaje činjenica da je, kako piše Xavier Bougarel u svojoj knjizi Bosna, anatomija rata (Sarajevo 2018), ovaj poduhvat u uvjetima opsade označio „oporavak“ i „ponovno uspostavljanje autoriteta države“ (str. 60-61).
Već sam taj odnos bosanskih vlasti, institucija, medija i društva prema „našem zločincu“ Caci dijametralno je suprotan od onog kakvom smo svjedočili u Srbiji ove i protekle sedmice. Tačno je da je masovnost dženaze 1996. godine bila pokazatelj da je Caco u određenim uglavnom neobaviještenim dijelovima stanovništva tada još zaista doživljavan kao heroj, što, usput budi rečeno, još jednom pokazuje da ne postoji nešto što bi samo po sebi bila inteligencija mase ili naroda; no ključna je razlika u tome što su bosanske vlasti, kakve god da su bile, zajedno s bosanskim društvom, ipak spriječile da se oko Cace i sličnih likova formira kult heroja.
Krug njegovih pristalica sveden je nakon te dženaze ubrzo na najniži mogući minimum, jer naprosto nije bilo predstavnika političke i društvene elite koja bi se okupljala oko njega i obavljala taj mukotrpni posao heroizacije. Nasuprot tome, takvih trudbenika nije nedostajalo Mladiću, koji je već bespovratno ustoličen i kanoniziran kao nacionalni svetac, a možda jednom bude i kao crkveni; to nimalo nije isključeno, sa obzirom na to da je SPC u prošlosti već znala kanonizirati četničke koljače (pop Vukojičić, naprimjer).
TOMISLAV MARKOVIĆ: Ako je Mladić bio hrišćanin, onda to Hrist svakako nije
Čežnja za postjugoslavenskom distancom
E sad, u našem komunikativnom prostoru, u kojem nažalost nedostaje smislene rezonancije (o kojoj govori njemački sociolog Hartmut Rosa), a dominira vika i jeka, zapravo je veoma lahko privući pažnju nekim tobože odvažnim i provokativnim, ali uglavnom plitkim istupima, naročito ukoliko je izazivač skandala već donekle poznat u javnosti. (Mada se sve više za dnevnu upotrebu prenose i neki anonimusi sa društvenih mreža).
U Štukanovim riječima se, što je već primijećeno, jasno iskazuje tipična čežnja nekih ovdašnjih javnih ličnosti za pozicijom uzvišenog postjugoslavenskog posmatrača antinacionalističkog opredjeljenja, koji na sve negativne pojave gleda s jednakom distancom („svi nacionalizmi su isti“), vrlo često bjesomučno i po svaku cijenu tražeći ravnotežu u raspodjeli te negativnosti, premda takve ravnoteže u historijskoj stvarnosti zapravo nikada nema niti je može biti.
Tačno je da realnost uglavnom nije crno-bijela, ali nije ni sva u jednakim sivim tonovima, kako je zamišljaju usiljeni neutralci. Zapravo je riječ o strašnoj mentalnoj lijenosti: puno je lakše parolaški poravniti stvari i ravnomjerno odrezati krivicu nego utvrditi specifičnosti ili analizirati kontekste. Usprkos providnosti takve Štukanove pozicije (koja svoj gest nepripadanja sama kontrakarira sintagmom „naši nacionalisti“ u izjavi), možda ovaj nastup ipak može poslužiti kao povod da se postavi ozbiljno pitanje o konstrukcijama herojstva i figuri zločinca na Balkanu od devedesetih godina 20. stoljeća pa sve do danas.
Potreba za herojima
Potreba za herojima odnosno ličnostima u kojima su pojedinci i kolektivi prepoznavali svoje čežnje i orijentire, sažimali svoju prošlost i projicirali svoju budućnost, sa kojima su se identificirali i utvrđivali svoje zaštitne mehanizme, jednako je stara koliko i ljudska civilizacija. U nekim ranijim stadijima društvenog razvoja heroji kao figure obožavanja prolaze proces oboženja, stiču dakle status polubožanstva ili sveca: postaju ishodište religijske prakse, izvorište legendi i mitova. I u modernim društvima nalazimo tragove te potrebe, iako je refleksija o herojstvu podignuta na jedan drugi nivo, i premda se nekad od osamdesetih godina prethodnog stoljeća govori o postherojskim društvima kojima junaci više nisu neophodni.
Ko je u primitivnim zajednicama postajao heroj? Uglavnom onaj koji se u očima svojih saplemenika isticao nekim izvanrednim djelima; škotski književnik Thomas Carlyle govorio je u svojoj glasovitoj knjizi o herojstvu o historijskoj veličini, koja se konstruira transgresijom, prekoračenjem nekih uobičajenih okvira i normi, izlaskom iz zadatog poretka. Pogotovo u vremenima u kojima se poredak doživljava kao suštinski nepravedan, svaka pobuna protiv vlasti i reda može dobiti obrise herojstva: raznorazni hajduci, odmetnici i razbojnici su u prošlosti ovih krajeva sticali status heroja.
Otuda su kriminalci, dakle zločinci, i heroji, veoma često u bliskom srodstvu, jer i jedni i drugi djeluju u istoj zoni izvan regularnih društvenih okvira, onoj zoni koja istovremeno privlači i odbija. Inače, atraktivnost velikih holivudskih filmova o mafiji temelji se upravo u toj proturječnoj fascinaciji. O tom fenomenu na balkanskim prostorima, koji se naslanja i na tradiciju hajdučije, pisao je još 1990-ih Ivan Čolović najprije na primjeru Ljube Zemunca, a onda i drugih kriminalaca i kasnijih ratnih komandanata Arkana, Giške, Cace, Tute itd.; te i danas poučne studije kasnije je sakupio u knjigu Bordel ratnika (Beograd 2000/2007).
Bio heroj, pa postao zločinac
Upravo Alija Izetbegović je iskazao tu ambivalentnost u svom čuvenom intervjuu za BH Dane, gdje je na izričito pitanje Senada Pećanina izjavio da je Caco bio i heroj i zločinac, odnosno da je najprije bio heroj pa je onda postao zločinac, podcrtavajući ovu važnu vremensku dimenziju.
U haotičnim danima s početka opsade Sarajeva predratni kriminalci (Juka, Caco, Ćelo I i Ćelo II) imali su određenu ulogu u organizaciji odbrane grada. U tom smislu, oni su jedno vrijeme u očima velikog broja stanovnika bili heroji jer su u uvjetima slabe državne vlasti u prvo vrijeme imali veće mogućnosti da svoje grupe pretvore u ratnike. Kako je vrijeme odmicalo, njihova kriminalna narav je sve više dolazila do izražaja, a kod Cace se ispoljila i kao zločinačka energija. Konsolidacija kakvog-takvog poretka značila je odstranjivanje zločinačkih elemenata iz vlastitih redova. To su predstavnici vlasti nastojali potkrijepiti i nekom vrstom platforme koja je formulirana kao kontrast anticivilizacijskim i šovinističkim programima velikodržavnih agresora i etnoseparatista.
Ona dolazi do izražaja u intervjuu sa Alijom Izetbegovićem, koji je objavljen u Ljiljanu 24. novembra 1993. godine, a koji u svojoj knjizi citira i Bougarel. Tu Izetbegović navodi da treba učiti iz prošlosti te da se Armija BiH treba ugledati na partizane iz Drugog svjetskog rata: „Mi ćemo pobijediti ako nas bude pratio glas vojske koja ne ubija žene i djecu“, dodajući nešto poput sažetka onoga što je on sam i što je Predsjedništvo RBiH htjelo predstaviti kao političku filozofiju odbrane BiH: „Na ovoj slobodnoj teritoriji pod kontrolom bosanske vlasti i Armije treba stvoriti prostor na kome vladaju zakoni, na kojem je spašena civilizacija, na kojem će vladati demokratija i na kojem će vladati onaj osnovni zakon koji kaže da niko na toj teritoriji neće biti progonjen zbog vjere, nacije ili nekog političkog uvjerenja.“
Zločini i zločinci nisu stubovi naše zajednice
Uza sve ograde i opravdane primjedbe da su ove poruke imale dijelom i propagandni karakter, te da njihov sadržaj nikad nije u potpunosti zaživio, da su unutar krugova bliskih vlasti djelovali i neki radikalni elementi, te da su neke jedinice Armije BiH, naravno, činile neoprostive zločine, poput onog u Grabovici, ipak te poruke, sve do danas, makar u komparaciji sa okruženjem zadržavaju određen nivo validnosti, te se, barem u obrisima, prepoznaju upravo u polju apostrofiranih društvenih, političkih, kulturnih i medijskih sloboda, koncepta pluralnosti i tolerancije, te napose u odnosu prema „vlastitim zločinima“.
Ništa od toga ne da nije idealno, nego je, štaviše, jako daleko od toga, ali ostaje i u doba stagnacije i krize prostor nade u oporavak zbog jedne činjenice, temeljne i nesporne: kod nas su se možda neki heroji, ako su to uopće bili, pretvarali u zločince, što je već dovoljno loše, ali nikad, kao drugdje, zločinci nisu pretvarani u heroje, te nikada zločini i zločinci nisu postali stubovi, što bi rekao spomenuti glumac s početka teksta, naše zajednice ni naše samoidentifikacije.
VAHIDIN PRELJEVIĆ: Dodikov strah od Bosne – Razumijevanje kulture na nivou likova iz Turneje
