Kad Milorad Dodik kaže da u Bosni i Hercegovini „ne postoji bosanskohercegovačko kulturno nasljeđe“, nego „samo srpsko, hrvatsko“, te možda još i – valjda da bi uvrijedio Bošnjake – „tursko“, onda je kristalno jasno kakvo je njegovo razumijevanje pojmova „kulture“ i „kulturnog nasljeđa“. Naime, nikakvo.
Piše: Vahidin PRELJEVIĆ Odgovor
Ili je pak otprilike onakvo kakvim ga je Goran Marković sa nevjerovatnom efektnošću i u svim slojevima portretirao u svom antologijskom filmu Turneja (2008). To djelo, uza sve manjkavosti, nesporno i danas ostaje važna referenca za osvjetljavanje primitivno-šovinističke mentalne paradigme, koju utjelovljuju ljudi poput bivšeg predsjednika RS-a.
Nametanje obrasca
Prisjetimo se radnje filma: u nadi da će, u uvjetima sankcija i izolacije, zaraditi neku paru, iz Beograda se na ratište, odnosno tada okupirane dijelove Bosne i Hercegovine, zaputi nekoliko glumaca beogradskog pozorišta, koje u ishrndalom autobusu prevozi Đuro (Slavko Štimac). Planirano je da glumci, koji ovaj angažman, uz izvjestan zazor, pragmatično doživljavaju kao tezgu, izvedu nekoliko predstava za vojnike takozvane VRS i drugu odabranu publiku. Jedna od drama koju na improviziranu scenu postavljaju beogradski glumci i Smrt Stefana Dečanskog (1849) Jovana Sterije Popovića.
Međutim, brzo postaje jasno da je nemoguće uspostaviti normalnu komunikaciju s publikom, koja ne respektira zakonitosti teatra, te nije spremna na distancu u kojoj se uspostavlja granica između fikcije i realnosti. U takvim uvjetima predstava postaje nemoguća misija. U jednom momentu dolazi do tragikomičnog negodovanja na repliku u kojoj lik Teofila, kojeg u izvedbi u filmu tumači Josif Tatić, spomene Bošnjake, a koja u drami glasi ovako: „Na primer, da visoko ti kraljevstvo nije svetlu Mariju uzelo, ne bi Srbija imala predel Severina; tako kad bi jedan sin tvoj dobio kakav predel od Grka, drugi od Bošnjaka, kud bi daleko otišla Srbija!“.
Dodik u svojim izljevima mržnje na spomen Bošnjaka reagira na sličan alergičan način kao i publika na izvedbu Sterijinog djela u Markovićevom filmu, čak i onda kad se, kao ovdje, kao sablast pojavljuju u srpskim dokumentima kulture. Međutim, vojnici u publici imaju drugu preokupaciju: oni najviše kidišu na mladu glumicu Jadranku (Jelena Đokić), kojoj neprestano vulgarno dobacuju, na što se pobuni glumac Lale (Gordan Kičić), koji onda i sam iskoračuje iz okvira predstave te se potuče s vojnicima; ta eskalacija simbolički označava potpuni kolaps teatarske konvencije, a na jednoj određenoj razini i nemogućnost kulture, koja podrazumijeva minimum refleksije i distance.
Otprilike na tom nivou „razumijevanja“ nalazi se i Milorad Dodik gotovo uvijek kad se upušta u govor o kulturi; njegov doživljaj kulturnog otprilike se svodi na pjevanje u kafani uz kićenje harmonikaša, i u tom činu, nema, naravno, ništa sporno; jedino je problematično kad ga Dodik posredno i neposredno, s pozicije moći, nameće u javnoj sferi kao kulturni standard i obrazac.
Bošnjačka i bosanska kultura kao prijetnja
Ima u Dodikovom duhovnom settingu, odnosno negiranju postojanja bosanskohercegovačke, i bošnjačke kulture, svakako još jedna dimenzija koju možemo povezati s jednim drugim likom u Markovićevom filmu.
U ratnoj zoni glumci nailaze na pjesnika Ljubića, istaknutog srpskog nacionalistu, kojeg tumači Vojislav Brajović. Marković u tom liku amalgamira različite realhistorijske osobe; literata epsko-mitomanskog usmjerenja, koji su u praskozorje i tokom ratova 1990-ih, kao Ljubić, pjevali o nebeskom narodu i huškali na rat, bilo je napretek, od Matije Bećkovića, Gojka Đoge do Rajka Petrova Noge i samog Radovana Karadžića.
Ono što je svima njima zajedničko jeste shvaćanja kulture kao dubinskog izraza nekog etničkog ili narodnog duha u neprekidnom ratnom stanju; u tako shvaćenoj kulturi nema, naravno, mjesta ni za kakvu individualnost niti za univerzalnost niti za diferenciju, sve je u njoj samo emanacija homogenog kolektivnog htijenja i stremljenja.
Kultura u takvoj koncepciji i ništa nije drugo do oružje u borbi protiv neprijatelja (o čemu je u više svojih knjiga sjajno pisao Ivan Čolović), što je negacija samog njenog smisla. Otuda Dodikova potreba da negira i bosanskohercegovačku i bošnjačku kulturu: on u njoj, zapravo u kulturi kao takvoj, vidi opasnost za svoju šovinističku svijest, svoju mržnju i svoje ideološke opsesije.
Kultura je za Dodika, da rezimiramo, ili kafanska zabava ili nešto poput kalašnjikova. Već je to svakako dovoljno jadno, ali nije u tome cijela poenta.
Postoji još jedan važan lik u Turneji, koji na svoj način demonstrira odnos prema kulturi, čije crte također prepoznajemo kod Dodika: to je Danilo (Emir Hadžihafizbegović), ratni profiter i vlasnik restorana i hotela, koji se isprva doima priprostim, ali velikodušnim i galantnim domaćinom, koji posebno želi pripaziti goste iz Beograda.
Danilo, međutim, kao bogatun i gazda istovremeno i prezire iste te beogradske umjetnike, što izlazi na površinu u incidentnoj sceni s nasmrt pijanim Žakijem (Josif Tatić), kojem onda poručuje da takve kao njega (Žakija) on može na stotine kupiti da mu se „krevelje“ i igraju kao mečke cijeli dan. U tom ispadu isplivava jedna duboka inferiornost koju švercer Danilo kompenzira razmahivanjem svoje imućnosti, naročito svojim prenaglašenim gostoprimstvom, koje se u djeliću sekunde, u trenutku kad se njegovo samorazumijevanje dovede u pitanje, pretvara u čisto nasilje i horor, u sveni u kojem on krvnički prebija bespomoćnog Žakija.
Epitet koji je zaslužen: dodikovska mržnja
Iz stanja duhovne podređenosti i nagomilanih frustracija rezultira resantiman, bijes i nasilje; o tome je na više mjesta pisao Friedrich Nietzsche, a Max Scheler je pred Prvi svjetski rat objavio knjigu u kojem je analizirao resantiman kao pokretačku snagu u historiji.
Dodikovska mržnja prema Bosni i Hercegovini jeste oblik resantimana, i ona zbog svog intenziteta, prototipske pojavnosti i standardizacije u političkoj klasi manjeg bh. entiteta, ali i njihovih hercegbosanskih saveznika, zaista zaslužuje da postane epitet (dodikovska). Ona dakako krije ideološke obrasce puno starije od samog Dodika, a veliku ulogu igra i politička kalkulacija, te ciljanje na pretpostavljene najniže strasti svojih pristalica.
No u opsesivnim stanjima kao što je ovo postoji i jedna mentalna predispozicija bez koje je teško razumjeti potrebu svakodnevnog ispaljivanja najvulgarnijih uvreda prema državi, Sarajevu, Bošnjacima, muslimanima. Ta predispozicija je strah, i to onaj iskonski, egzistencijalni, identitetski strah, koji seže u dubinske slojeve predstave koju je takav subjekt izgradio o sebi, i koji se bolno aktivira u nekim traumatičnim situacijama, recimo kad god Dodika u Srbiji, toj fantazmagorijskoj matici, nazovu Bosancem.
Jasno je zašto su srušene Aladža i Ferhadija
Naposljetku: u principu ne bi vrijedilo uopće raspravljati o samom meritumu Dodikove izjave, jer je u svakom pogledu bespredmetna, ali ćemo se kratko osvrnuti na njegovu „dosjetku“, na koju mora da je, kao i svaki delinkvent na neku novu psovku, veoma ponosan, a koja glasi da u BiH nema bošnjačke nego samo „turske“ kulture (naravno: nije spomenuo habsburško-austrijsku ili rimsku ili bizantinsku pa ni jugoslavensku kao imperijalne okvire).
Ovim on smjera na dvostruku uvredu da su Bošnjaci, eto, narod bez kulture, te da, ako i imaju nešto, to je zapravo turskog, tuđinskog karaktera. Iz ove konstrukcije tuđinstva postaje jasno zašto su minirani i srušeni globalni arhitektonski biseri, kao što su Ferhadija i Aladža (i preko 500 drugih džamija), zašto je razrušeno Sarajevo, zašto je spaljena Vijećnica, ili zašto je, da ne zaboravimo srodnike u barbarskom duhu, npr. srušen Stari most.
Dodik i njegova ideološka subraća iz takve vandalske vizure ne razumiju jednu temeljnu činjenicu: kulture ne postoje kao monolitni blokovi, kao tvrđave ili kao vojne formacije. Doslovno sve kulturne forme nastaju iz razmjene (François Jullien), simbioze različitih elemenata i, kako bi Ernst Cassirer rekao, varijacija već postojećeg. Zapravo, u tome i jeste srž kulture kao takve: samorodne kulture, koje bi procvjetale u potpunoj izolaciji, bez šireg okvira, možda su teoretski moguće u nekim odsječenim prašumama ili zabačenim otocima, ili u mašti Rajka Petrova Noge, Emira Kusturice ili Milorada Dodika, nikako na prostorima poput Mediterana i Balkana, koji su još od naseljavanja ovog područja bili prožeti različitim civilizacijskim strujanjima.
Policajac pokušava zaštititi čovjeka tokom nasilnih nereda u Banjoj Luci 7. maja 2001. godine, uoči ceremonije polaganja kamena-temeljca za obnovu Ferhadije (Foto: EPA / Drago Vejnović)
To je posebno izraženo u Bosni i Hercegovini, geografski prirodnoj cjelini, omeđenoj velikim rijekama i morem, u koju su se, u materijalnoj, duhovnoj i intelektualnoj sferi, uglavnom u okvirima imperija kakve su rimska, bizantinska, osmanska ili austrougarska, vjekovima slijevali raznorodni kulturni utjecaji, preobražavajući se i nužno se prilagođavajući tom prostoru, tvoreći nove forme.
Bosna nije Jugoslavija
Bosna i Hercegovina dakle nije suprotstavljena nijednom svom zasebno posmatranom kulturnom elementu, nego predstavlja okvir u kojem je moguće postojanje svakog od tih elemenata. Na tom tragu je bio i naš proslavljeni pisac Dževad Karahasan, koji je kao malo ko u svojim djelima i javnim istupima, dubinski promišljao i doživljavao bosanski kulturni prostor. U jednom svom kasnom intervjuu, koji je dao Faruku Veli za Radio Sarajevo, Karahasan je iznio misao da je Bosna neuništiva jer nije nastala kao politički projekt (to je došlo naknadno), nego je izrasla iz same kulture, odnosno ona sama je zemlja kulture.
To je fundamentalna razlika u odnosu na Jugoslaviju, koja je bila politički projekt, a tek u naznakama i u nedovoljnoj mjeri je uspjela razviti vlastitu kulturu, i to objašnjava kontinuitet Bosne, njenu žilavost i otpornost, čak i u onim historijskim momentima kad su napadači objektivni bili mnogo jači od onih koji su je bili spremni braniti. Možda je do geografije ili do čega već, ko će mu ga znati.
Otuda je, ponovimo za kraj, dodikovska anitbosanska i antibošnjačka agresija, usko vezana za strah i od toga da će svi napori da se ova zemlja uništi i izbriše biti uzaludni i u konačnici besmisleni, te da takvo djelanje, verbalno ili političko, u neku ruku predstavlja oblik samomržnje i autodestrukcije.
