Svako ko je pročitao više od jednog mog teksta, zna koliko su mi važni feminizam i rodna ravnopravnost. Rijetko sam se, kao nažalost i sama rodna teorija, doticao patnje muškaraca u okviru samog patrijarhata. Ovo je mjesec kad to treba da se promijeni.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Septembar je mjesec prevencije suicida.
Svake 43 sekunde u svijetu jedna osoba počini samoubistvo. U takozvanim „zapadnim“ državama, muškarci se u ovaj finalni akt upuštaju tri do četiri puta češće nego žene.
Naučio ih patrijarhat da samo pičke plaču, jebiga. Da moraju biti jaki, stabilni, čvrsti donosioci odluka i provajderi resursa za sebe i svoju porodicu. Prodali su im self-help gurui i influenseri priču da moraju biti stoici, a tradicionalni kreteni da su emocije za „slabiće“; da i sve ako se loše osjećaju to drugi ne trebaju da vide i znaju. Da, eto, treba da „skupe muda“ i istrpe.
Malo je destruktivnijih rečenica u našem društvu od „budi muškarac“.
Dječaci se ne rađaju sa potrebom da tugu pretvaraju u bijes, da pomoć doživljavaju kao poraz, nježnost kao slabost, a ranjivost kao nešto čega se treba stidjeti. Tome ih naučimo kao društvo. Da bi dobili počasno mjesto dobrih sluga patrijarhata, indoktrinacijom prolaze kroz to da poriču bol koju osjećaju i potiskuju svoja osjećanja.
Prilikom ulaska u adolescenciju, negdje oko petnaeste godine, društvo mladiće krene da uči što znači biti muškarac: kontrolisan, samodovoljan, nikako ranjiv, ne smije nikada da se osloni na druge. Prilikom čega se jezik dječaka mijenja: postaje emotivno osiromašen i distanciran. Sve teže verbalizuju stres i sve rjeđe traže pomoć. Eventualno se utapaju u alkoholu ili uzmu jedan od onih dva miliona (!) godišnje propisanih bromazepama u Crnoj Gori.
Kada ne uspiju da se anesteziraju supstancama, niti da svu tugu, strah, usamljenost, osjećaj besmisla i bezvrijednosti, izbace kroz bijes (jedinu prihvatljivu emociju za muškarce u patrijarhatu) – ostanu sami sa sobom. Upadaju u depru za koju ne potraže pomoć. I eto metalne cijevi u grlu. Donosi se odluka nakon koje više nema nazad.
Kada se to desi, svi se pitaju: „Otkud sad to?“ Uvijek je djelovao pozitivno!
Muškarci ne pokazuju slabost. Zato će, kao dobri depresivci, na licu nositi ogroman osmijeh, sve do dana kad se roknu.
U realnosti, nije im dozvoljeno da pokažu bilo kakvu emotivnu bol. Jebiga, ti si muško, što ćeš sad – neku pomoć stručnog lica? Antidepresive? Ko neka pička. Ili, ne daj bože, peder. Što su sve termini koji imaju negativan prizvuk isključivo zahvaljujući kulturi koja vrednuje hladnoću umjesto topline.
Muškarcima je najtužnija dozvoljena rečenica eventualno oličena u: „Daj mi jedno pivo.“ Svedeni su na primitivne amebe, zakržljale emotivne inteligencije i upitne sposobnosti osjećaja bola. Kao da tu nema ničeg dubljeg. Da ako ga je nekada i bilo – to je navodno trebalo prerasti.
Stoga pričajte sa svojim partnerima, prijateljima i kolegama. Povrh svega, pričajte sa dječacima prije nego što od njih napravimo muškarce koji više ne znaju kako da kažu da ih nešto boli.
Umjesto zida i govora o tome da bol nije u skladu sa onim ko bi trebali biti; dajte im prostor da izraze sve ono kako se zaista osjećaju. Recite im da je u redu da se osjećaju izgubljeno, da zaplaču, preleže dan u krevetu, napišu esej ili pjesmu u kojoj će se isprazniti, ili potraže pomoć psihoterapeuta. U krajnjem, dobiju recept za antidepresive, ukoliko su potrebni. Možda im to spasi život.
Negdje u pola teksta sam shvatio da mi je nelagodno uopšte o tome pisati. Osjetio sam se patetično. To mi je bio najbolji dokaz zašto ovaj tekst treba objaviti. Jer patetičnost nije neka objektivna sila koja u nama sliva vrelu nelagodu krindža, nego društveno-prihvaćena linija što je to maskulinitet i koja količina emocija je crvena linija preko koje se ne prelazi. A nju je potrebno svakodnevno gurati.
Za kraj vam ostavljam pjesmu autorke Holly McNish. U vremenu ekstremnog nasilja nad ženama, porasta mizoginije, homofobije i heteroseksizma, potrebno se podsjetiti da se statistika može i drugačije čitati. Da na svakog Andrew Tatea (silovatelja, trgovca bijelim robljem i ekstremnog seksistu) dolazi gomila drugih koji to nijesu.
pet od šest dječaka
naslovi glase: jedan od šest dječaka ima pozitivno mišljenje o andrewu tateu
naslovi ne glase: tri od šest dječaka misle da je andrew tate kreten
dva od šest dječaka ne znaju ko je on
četiri od šest dječaka
radije bi biciklom otišli do grada s društvom
nego slušali odraslog čovjeka kako bijesno viče kroz ekran
pet od šest dječaka misle da im je mama okej
prevrću očima kad ih zagrli
pamtiće zvuk njenog smijeha kad je više ne bude
pet od šest dječaka
pekli su kekse
ili mafine
ne žele da dave djevojku,
misle da je silovanje užasno, žele ljubav,
misle da je ljubav zbunjujuća, ne žele šaku u lice
pet od šest dječaka misle da su tatine šale ponekad smiješne
imaju prijatelja koji voli istu muziku kao oni
brinu kako im tijelo izgleda u kupaćim gaćama
vole osjećaj
kad plaču
od smijeha
pet od šest dječaka osjećaju nervozu kad treba da uhvate simpatiju za ruku
krišom plaču kad se ne sviđaju osobi koja se njima sviđa
a da ne požele da je povrijede
pet od šest dječaka brinu da će pasti na ispitima,
ponekad se osjećaju glupo, plaši ih pomisao na budućnost;
pet od šest dječaka misle da je cvijeće lijepo
neće upotrijebiti riječ lijepo
maltretiraće ih ako upotrijebe riječ lijepo
za cvijeće
ipak, pet od šest dječaka rekli su hvala za večeru
pomogli da se tanjiri odnesu u kuhinju
nasmiješe se kad im se mače sklupča u krilu
a šest od šest dječaka spavaju mirnije
kad ih neko ko ih voli
poljubi u čelo, ili samo tiho šapne laku noć.
DUŠAN PAJOVIĆ: Šta se desilo kad su posljednji put uništavali knjige?
