11.9 C
Mostar

ANDREJ NIKOLAIDIS: Kung-fu panda u Budvi, to što neprijatelja nema nije razlog da ga ne pobijediš

Djevojka momka zatekne u, kako se ono kaže, ljubavnom činu sa drugim muškarcem. U napadu bijesa, ona izabranika svog srca juri po stanu. Gađa ga stvarima koje joj dopadnu ruke, želi da mu iščupa grkljan i za njim viče: pederu. Momak je u treningu, jedan od onih koji redovno ide u teretanu i tamo uživa u društvu drugih fit muškaraca, dok jedni drugima krišom odmjeravaju mišićava tijela. Stoga on uspješno bježi i majstorski eskivira projektile koje djevojka upućuje ka njemu. U pokušaju da kaže nešto u svoju odbranu, izgovara: kad ovo isto rade Bouvi i Mik Džeger, oni su rokeri, a kad radim ja, onda sam – peder.

Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM

Tako, ako me sjećanje služi – a nisam u prilici da provjerim, jer knjigu više nemam – počinje „manjinski roman“ Konstantin Bogobojazni  koji je napisao Simo Mraović. Bio je odličan tip, Simo. Rak ga je odnio u četres drugoj-trećoj. To se često dešava odličnim tipovima, dok smradovi žive po sto godina i do zadnjega daha glasaju za zlikovce, da mlađima od sebe život učine što jadnijim. To je jedna od onih stvari za koje se kaže: ko zna zašto je to dobro, a što se govori kad apsolutno ništa nije dobro.

Ovo je doba isprika i eufemizama. Vrijeme kojemu je stran osjećaj odgovornosti. Svi uvijek imaju isprike: ako ništa drugo, imali su teško djetinjstvo. Neko je lopov i ubica – jadan on, tukao ga je babo kad bi se kući vratio pijan. Odrastao je u emotivno nestabilnom okruženju.

Uvijek je kriv neko drugi. I to ide od dna do vrha: od uličnih nasilnika do tumačenja sramnih istorijskih epizoda čitavih država i naroda, za koje je kriva zavjera stranih sila i tajnih društava. Nevolja je u sljedećem: odbijanje odgovornosti za vlastite postupke znak je nepunoljetstva. A ono, opet, znak neprosvijećenosti. Kant neprosvijećenost definiše tačno kao samoskrivljeno nepunoljetstvo. Neprosvijećenost garantuje jad, bijedu i nove katastrofe za koje će, uvijek iznova, biti kriv neko drugi.

Samoskrivljeno nepunoljetstvo ima svoj jezik, pun eufemizama. Funkcija je tog jezika ne samo da prikrije gadosti, nego i da trivijalno pokuša prikazati kao uzvišeno – u svakom slučaju, kao nešto više od onoga što jeste. Jutros prolazim pored buregdžinice koja uskoro treba biti otvorena. Na izlogu ogromnim slovima piše: coming soon. Kao da stiže novi album Radioheada. Ili da po drugi put stiže Isus lično. Berber više nije brico, nego je hair stylist. Šminker je make-up umjetnik. Kuvar je šef a šef je CEO. Alkoholičar je već odavno boem. Biti narkoman znači voditi alternativni životni stil. Prostitucija može biti poslovna pratnja, može biti girlfriend experience a i romansa sa starletom. Može, zapravo, biti bilo šta osim prostitucije. Kad slabićka pizda iz ljubomore ubije ženu, to je porodična tragedija. Čak i riječ femicid, ako razmislite o tome, nehotično funkcioniše kao eufemizam jer njen latinski korijen stvara efekat analitičko-naučne distance što objektivno umanjuje empatiju. Prosto: riječ ženomrzac izaziva veću odvratnost nego mizoginik. To što je neki muškarac slab i nesiguran u vlastitu seksualnost nije kompleksna ljekarska dijagnoza, a još manje titula pa da zahtijeva riječ koja ima latinski ili starogrčki korijen.

Rečeno samoskrivljeno nepunoljetstvo podrazumijeva neprekidno samoponižavanje. Tvrditi da iz ovog ili onog razloga nisi i ne možeš biti odgovoran, jer tvojom sudbinom i postupcima upravlja neko drugi je prije svega ponižavajuće.

Tako se, recimo, delegacija opštine Budva, u kojoj se, učestvujući u vlasti, za malo para i funkcija, za Judine škude, takoreći, samoponižava crnogorska opozicija, samoponizila obilaskom komične ploče-zahvalnice na ulazu u Stari grad.

Na toj se ploči tvrdi da je srpska vojska „poslije junačkih pobjeda oslobodila Budvu“. Zašto je ploča koju je grad Budva postavio 1931. komična, zapravo urnebesni primjer najmizernije autokolonijalne snishodljivosti, od koje je mizernija jedino autokolonijalna snishodljivost koja se toj ploči klanja? Zato što ne samo da prilikom ulaska srpske vojske u Budvu nije bilo nikakvih pobjeda, nego ni bitaka za Budvu u kojima bi se moglo pobijediti. Ne samo da je srpska vojska ušla u već oslobođen grad, pa tom prilikom nije poginuo niti jedan njen vojnik, nego ga je okupirala. Ne samo da tamo nije bilo austro-ugarske vojske, nego tada već, praktično, nije bilo ni Austro-ugarske, iz čijeg sastava se do tada već izdvojila i Hrvatska. Da bi se to razumjelo nisu nužne velike pretrage istorijskih izvora. To zna čak i AI. Evo:

Foto: Printscreen
Foto: Printscreen

Elem… Klanjati se pred tom pločom je isto što i klečati pred piramidama u Visokom ili pred totemom vanzemaljaca-reptila.

Ali oni koji znaju bolje, pamte duže i vide dalje znaju da je Kung-fu panda bio u pravu: pravi ratnik nikad ne odustaje.

Oni znaju: to što neprijatelja nema nije razlog da ga ne pobijediš.

ANDREJ NIKOLAIDIS: Željko Abramović, sam protiv svih: Trg žrtava pravne države

- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Popularno