Rat u Bosni razbucao je simbolički okvir koji su činili zakoni rata, UN, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć Holokausta… Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je Mladić cijepao dokumenta o primirju. Na nemisliv zločin može se odgovoriti samo nemislivom kaznom, koja međutim uvijek izostane, kaže književnik i kolumnist, autor romana “Safari u Sarajevu”.
U romanu “Safari u Sarajevu” književnik Andrej Nikolaidis još jednom ulazi u samu srž pitanja kako se zlo manifestuje u našim životima, kako opstaje i prenosi se kroz vrijeme.
Iako nominalno polazi od priče o opsadi Sarajeva, Nikolaidis putem žanrovski postavljenog okvira romana donosi priču koja otvara mnoge neuralgične tačke našeg aktuelnog trenutka: sve su maske pale, svi sistemi vrijednosti su dovedeni do paroksizma, a ono što ostaje gola je i neskrivena laž.
Kroz ovaj razgovor za zagrebačke Novosti Nikolaidis hirurški precizno zasijeca u brojne aktuelne teme koje se kao tamni oblaci nadvijaju nad stvarnošću.
Vaš roman “Safari u Sarajevu” polazi od jedne konkretne ratne priče, ali se vrlo brzo pokazuje da Sarajevo u romanu nije samo geografsko mjesto nego tačka iz koje se širi mapa univerzalnog zla. Kada ste počinjali pisati ovu knjigu, jeste li prije svega željeli ispričati priču o opsadi Sarajeva ili ste od početka znali da vas zanima anatomija nasilja koje ne poznaje ni vrijeme ni granice?
U pravu ste. “Safari u Sarajevu” je priča o univerzalnom zlu koje je na svom vječnom letu u jednom trenutku svojim crnim krilom dotaklo Sarajevo. U romanu mi pratimo kako se to zlo kreće od Rima, preko Beča i Epstinovog ostrva do Sarajeva i Sudana. Zla je na ovom svijetu mnogo, a jedna od najstrašnijih stvari koje nam ono čini je to što nam oduzima iluziju izuzetnosti.
Naime, žrtava zla je tako mnogo da je teško govoriti o izuzetnosti nekih od njih. Zlo je veliki egalizator, ali na pervertirani način na koji je i rat, recimo, veliki generator smisla. Ono, zlo, sve nas ravna u jadu koji sruči na nas. Uzgred, priče o izuzetnim žrtvama često su tek uvod u izuzetne zločine počinjene u ime tih žrtava – kao što zna svako ko ovih – ili bilo kojih drugih – godina sluša vijesti.
Roman počinje slikom metka koji nikada ne završava svoj let, nego nastavlja putovati kroz vrijeme. Čini se da je upravo ta metafora ključ cijele knjige – zločin nije događaj koji ostaje u prošlosti, nego sila koja neprestano proizvodi nove oblike nasilja. Da li danas živimo upravo posljedice metaka koji nikada nisu prestali letjeti?
Postoje zlodjela koja tako brutalno cijepaju tkivo stvarnosti da ona više ne može zacijeliti. I mnogo ih je. Sama stvarnost nije drugo nego džinovska rana koja krvari. “Safari u Sarajevu” je priča o takvim zlodjelima. Znam: svako ima svoju. No ja nemam druge osim vlastite skučene i nebitne perspektive. Dakle, u mom životu, ta rana je Bosna.
Dozvolite da to formulišem ovako. Rat u Bosni bio je (uvijek) traumatični upad Realnog koji je razbucao simbolički okvir koji su činili zakoni rata, Ujedinjene nacije, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć Holokausta… Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je Mladić cijepao dokumenta o primirju.
Na nemisliv zločin može se odgovoriti samo nemislivom kaznom, koja međutim uvijek izostane. Opsada Sarajeva je trajala bitno duže od opsade Lenjingrada i Staljingrada. Sadistička je bila ne tek sama ta opsada, nego i nesumnjivi voajerski užitak svijeta zagledanog u užas koji se tamo dešava, makar praćen uzdasima, izrazima solidarnosti i zgražavanjem nad barbarizmom.
Na sličan način na koji je sadistička bila i opsada Gaze kao i neaktivno zgražavanje nad njom. Andrea Massimo, kako se u romanu zove lik ultrabogatog zapadnjaka koji plati da bi iz snajpera gađao ljude u Sarajevu, sadistički je psihopata. No moja je teza ovo: sama opsada Sarajeva bila je sadistička i psihopatska, kao što je sadističko-psihopatska bila i ideja etničkog čišćenja, “humanog preseljenja stanovništva” i, dakako, genocida.
No mi imamo problem: kako misliti o velikim pokretima masa kada se oni dešavaju po sadističko-psihopatskim idejama? Razlika između onih koji vjeruju u jednog Boga koji će kasnije svesti sve račune, kazniti krive i nagraditi prave, i onih koji vjeruju u institucije svjetske pravde koja će rasporediti krivicu i omogućiti pomirenje, mnogo je manja nego što i jedni i drugi vole da misle.
I jedno i drugo, i njihov Bog i njihova pravda, postoje samo u odsutnosti i obećanju. Njihov Bog stiže prekasno za žive, njihova pravda stiže prekasno za mrtve. I jedno i drugo slabi je lijepak koji makete prihvatljivog svijeta koje držimo u rukama sprječava da ne iscuri kroz naše prste. Nema povratka: cijepanje tkiva je nepovratno, rana je nezacjeljiva.
Evropa stoji nad Bosnom kao Kafkin seoski ljekar nad mladićem na čijem bedru cvjeta rana ružičasta, otvorena kao kop rudnika, iz koje vire drski crvi, gojazni od krvi bolesnika. Stoji nad Bosnom i u sebi misli: “Jadni mladiću, tebi nema leka. Pronašao sam tvoju veliku ranu; od tog cveta na svom boku ćeš propasti.”
Ciničko-sadistička orgija, koja je započela uvođenjem embarga na uvoz oružja kojim bi se napadnuti branili, nastavila odlaganjem vojne intervencije koja bi okončala rat i opsadom Sarajeva, eskalirala saučesništvom holandskih trupa u srebreničkom masakru, okončava pozivom na smrt bolesnom: okreni se budućnosti i evropskim integracijama.
Istorija i vijesti uvijek lažu
Jedna od najviše uznemirujućih odluka u romanu jeste to što odbijate da zlo predstavite kao iznimku ili demonsku silu koja dolazi izvana. Naprotiv, ono nastaje iz čovjeka samog. Da li je upravo odbijanje svakog metafizičkog alibija, transcendencije, ono što književnost čini politički najsubverzivnijom?
Istorija i vijesti, naime, uvijek lažu. Dakle, lažu čak i kad govore nešto što je tačno. To je zbog toga što je istorija uvijek priča što pripovijeda je pobjednik, a taj pobjednik ima svoje ekonomske i političke interese, ima svoju ideologiju. Kao što i svaki medij ima svoga vlasnika – koji, opet, pogađate, i sam ima ideologiju i interese.
Književnost, pak, ako ičemu vrijedi, govori nešto istinito čak i kad pripovijeda fantazije. Književnost je ono što nije tačno, ali je istina. Dapače: ona je jedini način da se saopšti istina. Jeste li čitali Epstinove fajlove na sajtu američkog Ministarstva pravde? Ja nažalost jesam, fragmente.
Tamo se pominje štošta: od kompleksnih sistema za silovanje maloljetnika do kanibalizma, preciznije hranjenja ljudskim bebama. Jedini način da tome priđete, a da ne upadnete u psihozu ili teoriju zavjere, je umjetnost. U snovima je, znate, naročito u košmarima, mnogo istine. Mnogo više nego u minucioznim novinskim i pravosudnim istragama.
Ima nešto fašističko u zgražavanju nad idejom da su bogati zapadnjaci mogli plaćati da u Sarajevu iz snajpera ubijaju ljude. Još tokom rata znalo se da iz Crne Gore i Srbije u Bosnu odlaze vikend-ratnici koji su tamo ubijali da bi se u nedjelju veče vraćali svojim porodicama i poslovima. Ali to nije postala velika priča. Jer to su, znate, bili Srbi. A oni su, je li, primitivni i krvoločni
U romanu “Safari u Sarajevu” fašizam nije prikazan kao završeno poglavlje evropske istorije, nego kao obrazac koji se neprestano prilagođava novim društvenim okolnostima. Koliko vam je bilo važno pokazati da između ratnog Sarajeva, današnje Gaze ili nekih budućih mjesta stradanja ne postoji suštinska razlika, nego isti mehanizam koji samo mijenja kulise?
Baš to mi je bilo bitno. Pritom, konstatujmo kako je fašizam danas u toj mjeri normalizovan da ga ne možeš pomenuti a da te ne optuže za govor mržnje. Lako je naći fašizam na skupovima ćelavih bijelih muškaraca koji su bijesni i urlaju. Istinsko je pitanje ovo: pronaći strukture, između ostalog strukture mišljenja i pisanja – ili pjevanja, ako hoćete – u kojima fašizam opstaje čak i onda kada je navodno “istorijski poražen”.
Ja recimo mislim da ima nešto inherentno fašističko u zgražavanju nad idejom da su bogati zapadnjaci mogli plaćati da u Sarajevu iz snajpera ubijaju ljude. Evo zašto. Još tokom rata znalo se da iz Crne Gore i Srbije u Bosnu odlaze vikend-ratnici koji su tamo ubijali da bi se u nedjelju veče vraćali svojim porodicama, poslovima i vjerskim obavezama. Ali to nije postala velika priča niti se, pravo govoreći, neko zbog toga zgražavao.
Jer to su, znate, bili Srbi. A oni su, je li, primitivni i krvoločni. Od njih se to može očekivati. Premda mi Balkanci nismo izumili etničko čišćenje. Niti smo, zbog našeg javašluka, osobito dobri u tome. Ali da to isto čine bogati, ugledni zapadnjaci… Pa to je nemoguće. To mora biti teorija zavjere. Podtekst: ti su ljudi superiorni u odnosu na balkanske vikend-ratnike i njihove prakse ne mogu biti iste.
Pritom, ako je iko istorijski, kulturološki i ekonomski utemeljen u osvajanjima, pokoljima, porobljavanju i sadističkim iživljavanjem nad drugim ljudskim bićima, to su bivše, a i današnje kolonijalne sile. Ja bih rekao da je čovjek koji leži na bogatstvu koji su njegovi preci opljačkali iz Konga ili Namibije kudikamo ozbiljniji kandidat za lov na ljude od siromaha iz Plužina ili Bajine Bašte.
Uzgred, jeste li znali da su njemački naseljenici u Namibiji odlazili u, doslovce, lov na ljude čiju su zemlju oteli? Sunce mu jebem, gdje smo to nedavno vidjeli da se dešava? Lov na ljude i besplatni rad tih ljudi – da prostite, robova – važan je dio evropskoga i američkog bogatstva bez kojega ne bi bilo ni naše uzvišene zapadne kulture. Mene zanima samo ovo: gdje žive ljudi kojima je šokantna ideja da bi bogati zapadnjaci mogli loviti ljude? U liberalnom Diznilendu?
Roman je oblikovan kao triler, gotovo detektivska potraga, ali čitalac vrlo brzo shvata da potraga nije usmjerena samo prema počiniocu jednog zločina, nego prema samoj prirodi zla. Da li vam je žanrovska forma poslužila kao način da čitaoca uvedete u priču, kako biste ga potom suočili s pitanjima koja daleko nadilaze kriminalistički zaplet?
Sad ću učiniti nešto neukusno: pohvaliću vaše čitanje i interpretaciju. Jeste, ja popularni žanr često koristim kao okvir za govor o stvarima kojima se žanrovska književnost uglavnom ne bavi. To sam naučio od Pekića, koji je za moje pare najveći pisac koji je pisao na našem jeziku. “Safari u Sarajevu” je, da tako kažem, najžanrovskija moja knjiga.
Žanr je noir. A noir je melodrama koja se pretvara da je kriminalistička priča. Kičma noira je odnos fatalne žene i ciničnog, propalog detektiva: dakle melodrama. U “Safariju u Sarajevu” generator radnje je bogata, inteligentna, uspješna i lijepa žena koja želi osvetu. U procesu dolaska do osvete, njen život izgori. Agent osvete je detektiv koji zavoli tu ženu, za čiju smrt se on na kraju sveti u spirali nasilja koja daleko prevazilazi ono za što je prvobitno plaćen.
Književnost sive zone
Posebno je zanimljivo što u romanu ne postoji čvrsta granica između žrtava, svjedoka i saučesnika. Kao da tvrdite da društva nakon velikih katastrofa ne propadaju samo zbog zločinaca nego i zbog svakodnevnih kompromisa običnih ljudi. Je li upravo ta siva zona odgovornosti ono što vas najviše zanima kao pisca?
Ne tvrdim da drugačija nije moguća, ali mene zanima samo književnost sive zone. Ne mislim, naravno, na književnost koja će relativizovati zločin agresora niti žrtvu napadnutog, niti na književnost koja će na bilo koji način relativizovati zlo. Ne, mislim na književnost koja će se pitati: a pod kojim uslovima i kada dobro prelazi na tamnu stranu?
Henri Džejms mi je pomogao da razumijem moć ambivalencije u književnom tekstu. Pa sam to, recimo, znanje, ili ono što podrazumijevam pod njim, pokušao primijeniti – na primjer, u “Mađarskoj rečenici” i “Safariju u Sarajevu”. Da se još jednom vratimo na pitanje zla.
U apsolutnom remek-djelu, filmu “Session 9” Brada Andersona, ključ priče su pronađene audiotrake na kojima je psihijatar u klinici za psihičke bolesti zabilježio sesije koje je imao sa pacijentom što je tvrdio da ga je zaposjelo zlo koje se predstavlja kao Simon. Film završava jednom od najboljih replika za koju moja malenkost zna. Na pitanje ljekara “A gdje ti živiš, Simone?” (dakle, gdje obitava zlo), ovaj/ova/ovo odgovara: “Živim u slabima i ranjenima, doktore.”
Opsjednutost istorijom i tradicijom podrazumijeva da živi djeluju shodno navodnoj volji mrtvih. Potreba ljudi u ovom dijelu svijeta da svaki svoj potez, a naročito svaku svoju svinjariju legitimišu kao nešto što proizilazi iz nacionalne istorije i tradicije apsolutno je nesnošljiva
Vaši romani gotovo uvijek odbijaju utješnu ideju da književnost može ponuditi moralni izlaz ili katarzu. Ipak, vi iznova pišete upravo o onim temama od kojih većina zazire. Šta za vas književnost danas još može učiniti pred svijetom koji izgleda kao da je izgubio svaku sposobnost saživljavanja sa patnjom drugih?
Na ovome svijetu smisao je u hroničnom deficitu. Toj činjenici svijet, između ostalog, duguje postojanje religije, filozofije i književnosti koje, sve tri, djeluju kao generatori smisla. Baš kao što je, kako sam pomenuo, džinovski generator smisla i rat – no to mu je sporedna funkcija. Tradicija je fikcija. Ona je priča kojom zajednica laže o sebi.
U toj priči je mnogo više onoga što je potisnuto i zaboravljeno od onoga što je sačuvano i kanonizovano. Takva je priroda svih uspomena. Naša sjećanja su fikcija. Dok se stvari zbivaju, usred smo haosa. U sjećanju, međutim, nema haosa: nema dakle ni istine. U sjećanju vlada red i kauzalnost. Uspomene su književnost.
A književnost, za razliku od stvarnosti, mora imati smisla. Skupa je to utjeha. Jer se od onoga što živi sada i ovdje očekuje da djeluje shodno pravilima priče koju smo izmislili o onome što bilo je nekada. Od nas se očekuje da sada djelujemo po načelima koja nikada nisu bila istinska. Opsjednutost istorijom i tradicijom podrazumijeva da živi djeluju shodno navodnoj volji mrtvih.
Podrazumijeva da se volja živih povinuje, usaglasi sa navodnom voljom mrtvih. Potreba ljudi u ovom dijelu svijeta da svaki svoj potez, a naročito svaku svoju svinjariju legitimišu kao nešto što proizilazi iz nacionalne istorije i tradicije apsolutno je nesnošljiva. No to je samo jedan od razloga zbog kojih su ljudi ovdje generalno nesnošljivi, tek jedan od razloga zbog kojih je ovdje mizantropija stvar kućnog vaspitanja, elementarnog obrazovanja i minimuma etičnosti potrebnog da se ne bude sociopata.
Ako postoji grupa živih ljudi i oni imaju cilj koji su u stanju sprovesti kroz dopuštene, pa još i demokratske političke procedure – kakva još legitimacija toj volji treba? Nego volji živih ljudi trebamo pretpostaviti nekakvu volju mrtvih koja, gle čuda, ima tumače i političke reprezente? I koja je, zapravo, volja drugih živih ljudi koji bi nekoga da uskrate za nešto, pa tvrde da komuniciraju sa mrtvima i da su opunomoćeni predstavnici tradicije.
INTERVIEW, ANDREJ NIKOLAIDIS O “SARAJEVO SAFARIJU”: Ovaj roman je moje ljubavno pismo Sarajevu
