Ovako. Andrija Mandić bio je protiv EU, protiv NATO, protiv priznanja Kosova, protiv sankcija Rusiji, protiv, dakle, usklađivanja vanjske politike Crne Gore sa onom koju vodi Evropska unija. Pozivao je on, Andrija, iz parlamenta svoje ratne drugove da otkopaju oružje i da budu spremni za sveti rat, kao Hristovi vojnici.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Danas Andrija Mandić predsjedava crnogorskim parlamentom i uživa podršku Evropske unije – da te podrške nema, nemojte imati iluziju, on još juče ne bi sjedio u fotelji koju njegova stražnjica izvoljeva popuniti – niti bi u nju uopšte zasjeo.
Crnogorska opozicija je bila za EU, uvela zemlju u NATO, priznala Kosovo i uvela sankcije Rusiji. I gdje ih je to dovelo? Danas je opozicija u prilici da zaposli nekoliko ljudi u Budvi i sluša Šareca kako, kao da se obraća prvačićima, objašnjava zašto je Mandićev jučerašnji nasrtaj na demokratske procedure, zapravo, istinska demokratija.
Šta nam to govori, osim što nas podsjeća da nema vječnih prijateljstava, a ni neprijateljstava?
Mandić je neprekidno dizao cijenu svog pristanka i na koncu je dobio ono što je tražio. Za slučaj da mu se ono što je dobio oduzme, on i Knežević upriličili su god cop – bad cop igrokaz, u kojem je Mandić obećanje a Knežević prijetnja.
Onaj ko bezuslovno pristaje neće dobiti ništa – to zna svaka baba na svakoj grčkoj ili turskoj pijaci. Ako nisam bio dovoljno jasan: za svoju bezuslovnu privrženost “zapadnoj civilizaciji”, “evropskim vrijednostima” i “sjevernoatlantskoj bezbjednosnoj arhitekturi” Crnogorci neće dobiti ništa. Povrh svega, kako lijepo kaže stara rimska izreka: onome ko pristaje ne čini se nepravda.
U jednom od zapisa o Kafki Walter Benjamin navodi priču koja se odvija u nekom hasidskom selu. U neuglednoj krčmi u kojoj se okuplja sirotinja, “neke večeri, u smiraj šabata”, sjede i razgovaraju Jevreji. Svi se u toj gostionici poznaju čitavi život. Oni koji ostanu iskreno će ožaliti smrt onih koji odu prvi. Sjede oni tu kao i svake večeri I jedni drugima pričaju priče koje su već bezbroj puta čuli. Ničeg novog nema u toj krčmi, osim stranca, odrpana i umorna koji, sam sa svojim mislima, sjedi u mračnom kutu.
Razgovaraju ljudi, bez želje da kažu nešto mudro, tek da vrijeme prođe – uostalom, nijedna nas mudrost od prolaska vremena nije spasila. Ljudi koji imaju malo, maštaju mnogo – mašta je njihova najdraža igra. Tako jedan od njih upita: “A što biste poželjeli da imate samo jednu želju?”
Prvi je rekao kako bi poželio novac. Drugi se nadao da će udati kćer. Treći je, opet, želio stolarski alat. Na koncu, kada su svi izrekli svoje želje, okrenuli su se k strancu u uglu. On je isprva, uljudno I uporno, odbijao da govori o onome što želi, da bi na koncu ipak popustio nagovaranju…
“Htio bih da sam moćan kralj i da vladam u velikoj zemlji i da noću ležim i spavam u svojoj palači i da u noći nagrne neprijatelj na granicu i, prije nego što zarudi zora, jahači prodru do mojeg dvora I da nema otpora i da se trgnem iz sna i nemam više vremena ni da se odjenem, i da u košulji bježim preko gora i dolina i šuma i brežuljaka, i bez mira dan i noć, sve dok se ne nađem ovdje na klupi u vašoj krčmi, spašen. To želim.”
Ljudi su, zbunjeni, upitali stranca: “Ali: što ti imaš od te želje?”
Stranac je mirno rekao: “Košulju.”
Može, dakle, i tako.
A kad sam već u kolosalnoj intelektualnoj tradiciji, da zavšimo u njenu duhu.
Max Brod piše: “Sjećam se jednog razgovora s Kafkom, razgovora koji je počeo s današnjom Evropom i propašću čovječanstva.
‘Mi smo’, rekao je, ‘nihilističke misli, samoubilačke misli koje se javljaju u glavi Božjoj’. Mene je to namah podsjetilo na sliku svijeta gnoze. Bog kao opaki demijurg, svijet kao prvi grijeh. ‘A ne’, rekao je, ‘naš svijet je samo Božji hir, loš dan.’ – ‘Tada izvan tog pojavnog oblika svijeta, za koji mi znamo, postoji nada?’ – Nasmiješio se: ‘O da, dovoljno nade, beskrajno mnogo nade – samo ne za nas’.”
