Iako Washington i Teheran posljednjih sedmica šalju signale o mogućem približavanju stavova, sporazum o okončanju višemjesečne krize i dalje je daleko od realizacije, ocjenjuje za RSE geopolitička analitičarka Tina Fordam.
Prema njenim riječima, obje strane trenutno žele izbjeći novu eskalaciju sukoba, ali ostaju duboko podijeljene oko ključnih pitanja – iranskog nuklearnog programa, američkih sankcija i kontrole nad Hormuškim moreuzom.
Fordam smatra da tržišta i investitori precjenjuju mogućnost brzog dogovora, upozoravajući da Iran ulazi u pregovore sa značajno jačom pozicijom nego ranije.
“Iran je decenijama pokazivao sposobnost da odugovlači pregovore i kupuje vrijeme. U Teheranu vjeruju da je Trumpu sporazum potrebniji nego njima, posebno uoči izbora na polovini predsjedničkog mandata”, navodi ona.
Posebno ističe da je Iran stekao novi izvor političke i ekonomske moći kroz kontrolu Hormuškog moreuza, jedne od najvažnijih svjetskih energetskih ruta.
“Nuklearni program godinama je bio glavni iranski pregovarački adut. Danas je to kontrola pomorskog prolaza kroz koji prolazi značajan dio svjetske trgovine energentima. To je poluga koju Teheran neće lako prepustiti”, smatra Fordam.
Iako Sjedinjene Države i dalje insistiraju na ograničavanju iranskog nuklearnog programa i predaji zaliha visoko obogaćenog uranijuma, američka retorika se promijenila. Umjesto ranijih zahtjeva za kapitulacijom, sve više se govori o privremenim dogovorima i prekidu vatre.
Analitičarka procjenjuje da bi trenutni zastoj mogao prerasti u dugotrajan “zamrznuti konflikt”, uz stalnu mogućnost novog izbijanja sukoba.
“Što kriza bude duže trajala, veća je vjerovatnoća da Iran, uprkos vojnoj slabosti, iz nje izađe kao strateški pobjednik”, upozorava Fordam.
Ona dodaje da bi posljedice mogle biti mnogo šire od Bliskog istoka. Kontrola nad ključnim pomorskim rutama, smatra, postaje jednako važna kao i nuklearno pitanje, dok kriza pažljivo prate Kina i Rusija, koje iz nje izvlače vlastite geopolitičke pouke.
U takvim okolnostima, zaključuje Fordam, eventualni sporazum između Washingtona i Teherana ne bi predstavljao trajno rješenje, već prije privremeno primirje između dvije strane koje i dalje imaju potpuno različite strateške ciljeve.
