Neodgovornost i neozbiljnost bošnjačkih i probosanskih političara je ta esencijalna bolest koja uništava sve prilike za progres u državi Bosni i Hercegovini. Te prilike itekako postoje ali ovi ljudi ne dozvoljavaju da se one ostvare kroz njihovu nesposobnost, kazao je u intervju za Slobodnu Bosnu vrsni bh. politolog i autor više knjiga Jasmin Mujanović.
Sa gospodinom Mujanovićem smo razgovarali i nedavno održanom skandaloznom skupu u Zagrebu na kojem se zagovarao tzv. Treći entitet, predstojećim parlamentarnim izborima na kojima će HDZ protiv sebe imati jaku koaliciju pet hrvatskih stranaka, projektu Južne interkonekcije i drugim aktuelnim temama.
U Zagrebu se nedavno održala konferencija na kojoj je promovisana ideja tzv. Trećeg entiteta. Kako ste vi doživjeli taj skup? Kakvu korist hrvatska politika i hrvatski narod imaju od ovakvih događaja?
Hrvatski narod nema nikakve koristi od ovakve politike. Sama činjenica da je HDZ na vlasti gotovo 30 godina je tragedija ne samo za hrvatski narod u BiH nego za sve građane BiH. Jer njihova politika je dovela i taj narod i cijelu državu u ovu poziciju u kojoj se ona sada nalazi. Dakle, nema nijedna relevantna dinamika u BiH koja postoji i koja ugrožava ekonomske, političke ili društvene okolnosti građana BiH za koje nije direktno ili indirektno kriv HDZ. Oni su tri decenije na vlasti. Dakle, aposlutno ne postoji ništa što nema njihove tragove na sebi u političkom smislu.
Ako mi pričamo, naprimjer, o fenomenu tragičnog nestanka hrvatskog naroda Bosne i Hercegovine, dakle ako uporedimo činjenicu da je 1996. godine bilo još uvijek negdje oko pola miliona Hrvata u BiH a danas realno taj broj je ispod 300 hiljada, sasvim je jasno ko je kriv za to. Krivi su oni koji predstavljaju taj narod i koji u 30 godina nisu bili u stanju da ponude niti svojim glasačima niti glasačima iz drugih političkih ili etničkih opcija bilo kakve mostove, bilo kakve prilike, bilo kakve programe koji bi mogli biti prihvatljivi za njih i koji bi mogli kolektivno ostvariti ambicije, želje i nade svih građana BiH.
Dakle, nema ništa sporno u ideji da jedan ili drugi narod unutar BiH ili bilo koja skupina građana traži neki novi dogovor, to je normalna prirodna demokratska politika. Ono što je izuzetno problematično i nelogično je insistiranje na toj ideji takozvanog “Trećeg entiteta” kada hrvatska nacionalistička politika koju vodi HDZ nije bila u stanju da ostvari te ciljeve 90-ih godina za vrijeme agresije na Republiku BiH, kada su imali značajnu vojnu nadmoć nad Sarajevom i nad bošnjačkim stanovništvom i vojnu pomoć Republike Hrvatske i Vlade Franje Tuđmana i gdje su vojno aktivno upotrebljavali nasilje protiv civilnog stanovništva BiH i specifično Bošnjaka.
Dakle, u takvim okolnostima bili su vojno poraženi i nisu uspjeli ostvariti taj cilj. Ako vi u takvim okolnostima niste to mogli uraditi, vaše šanse da to danas uradite kada u svakom relevantnom smislu, a u ovom kontekstu najrelevantniji je politički i demokratski smisao, jer ovo je ipak period mira i demokratije, vi nemate nikakve nade da nešto tako možete nametnuti. To je ne samo gubljenje vremena već i jasna poruka svim građanima BiH, a rekao bih prvobitno Hrvatima u BiH koji se nadaju da imaju budućnost, da trebaju opstati u svojoj zemlji, u svojoj domovini, što BiH svakako jeste, da HDZ njima jasno sugeriše i šalje signal: nemate budućnost, nemate nadu, mi ćemo vas potjerati sviju. To je poruka ovakve politike i to je meni jednostavno tragično.
JASMIN MUJANOVIĆ: Mlitavi, opsesivni kolonijalizam Andreja Plenkovića
POLITIKA HRVATSKE PREMA BiH JE KOLONIJALISTIČKA
Emir Suljagić je nakon ovog skupa poručio da “ne postoji nijedan rukavac u hrvatskoj političkoj i nacionalnoj misli, uz časni izuzetak hrvatskih komunista, koji nas (Bošnjake) doživljava kao ravnopravne, a našu zemlju i državnost kao legitimnu”. Slažete li se sa ovom ocjenom Emira Suljagića?
Nažalost, ja bih rekao da stav HDZ-a i u BiH i u Zagrebu je takav da je teško njihovu politiku prema BiH opisati bilo kako osim kao kolonijalističku. Dakle, oni ne doživljaju BiH kao suverenu državu, ne doživljavaju je kao državu uopšte i smatraju da je apsolutno legitimno i potrebno i da je neka vrsta historijske misije hrvatske nacionalne politike u Zagrebu, da ona ostvari nadmoć i dominaciju nad Bosancima i Hercegovcima.
Dakle, da je BiH neka provincija neke šire i veće Hrvatske i način na koji oni upotrebljavaju njihovu poziciju unutar EU i NATO-a i unutar gotovo svih ostalih euroatlanskih institucija da izgrade, implementiraju i cementiraju takve stavove i da socijaliziraju i normaliziraju te stavove među zvaničnicima iz drugih zemalja, je ne samo šokantno nego egzistencijalna prijetnja po državnosti BiH.
Nažalost, postoji jedan određeni sloj političkih aktera u Sarajevu koji su svjesni i vrlo spremni javno da pričaju o opasnostima i prijetnjama koje dolaze iz Beograda, ali kada je u pitanju Hrvatska i kada stižu isto tako opasni stavovi i napadi na državnost i suverenitet BiH iz Zagreba – tu se nekako gube njihove riječi. Iako nijedna ni druga strana, ni Zagreb ni Beograd, u suštini ne mogu ostvariti nijedan njihov politički cilj u BiH bez podrške, implicitne i eksplicitne podrške političkih aktera u Sarajevu.
Dakle, u tom smislu, ovo što je kazao gospodin Suljagić nije pogrešno, ali ja bih tu dodao i ono što sam rekao na početku. Dakle, to je tragedija i za Hrvatsku i za sve Hrvate u BiH i Hrvatskoj koji u 30 godina nisu doživjeli bilo kakvu promjenu u njihovoj politici prema BiH iako je očigledno da je to nemoguća misija. Koliko god oni trošili političke, ekonomske pa i vojne resurse, to je nemoguća misija. To se dokazalo 90-ih godina, to se dokazalo 40-ih godina, to se dokazalo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Hrvatska nacionalna politika neće i ne može dominirati i okupirati BiH.
Ako hoće stvarno da ostvari bilo kakve nacionalne ciljeve u BiH, ona to može jednostavno uraditi kroz prihvaćanje i saradnju sa legitimnim demokratskim institucijama BiH, a prvi i glavni preduslov za to jeste prihvatanje činjenice da je BiH suverena država i da će njeni građani odlučivati o njenim institucijama i njenom ustavnom poretku. Niko to neće uraditi u Zagrebu i Hrvatskoj, pa makar imali i svoje satelitske političke partije u BiH kao što nažalost imaju.
Uskoro će izbori. Protiv HDZ-a se ovaj put ujedinilo pet hrvatskih stranaka. Kakva je vaša ocjena ovog političkog bloka? Stoje li oni još desnije od HDZ-a i kakvu politiku možemo očekivati ukoliko pobjede na izborima?
Ne bih sada ulazio u posebne detalje. Glasaći će odlučiti da li one podržavaju stavove ili da li oni smatraju da te stranke iz hrvatske opozicije nude neki malo bolji program za njihove eventualne glasače. Ono što ja mislim je da je potrebno da postoji neka druga, pa i treća frakcija unutar hrvatske nacionalne politike. Vidimo koliko je to bilo poželjno i pozitivno za srpsku nacionalnu politiku u BiH.
Naravno, stavovi SDS-a ili PDP-a možda nisu onoliko pozitivno izraženi što se tiče suvereniteta i državnosti BiH i različitih političkih i nekih drugih demokratskih odnosa unutar BiH. Dakle, oni imaju neke svoje posebne perspektive, ali mislim da se većina građana i glasača može složiti sa idejom da su stavovi PDP-a ili SDS-a poželjniji za BiH nego što su naprimjer stavovi SNSD-a i zbog iste takve perspektive mislim da bi bilo poželjno za sve građane BiH da dođe do neke stvarne konkurencije unutar hrvatskog nacionalnog bloka i da čujemo neke nove glasove i neke nove perspektive.
Možda po ovom ili onom pitanju će ti novi glasovi možda čak imati i neke malo više desničarske stavove kao što ste rekli, ali ja mislim da generalno će doći do prihvaćanja nekih osnovnih realnosti unutar BiH. A realnost koja je u ovom kontekstu relevantna je da stranka poput HDZ-a koja u svakom izbornom ciklusu dobija sve manje i manje glasova, čije glasačko tijelo predstavlja manje od devet posto biračkog tijela u BiH, da takva politička stranka koja zauzvrat dobija 30 ili 40 posto ministarskih pozicija na različitim nivoima vlasti, takva politička stranka nema nikakvog logičnog interesa za bilo kakve stvarne ili suštinske reforme tog političkog sistema jer taj politički sistem ohrabruje i cementira njihove luđačke stavove koji su totalno van svake racionalne dimenzije i domene u stvarnom i suštinskom demokratskom smislu.
Dakle, potrebno je da se neko suprotstavi takvoj politici, ako već nije moguće da taj otpor dođe od strane građanskih političkih opcija. Ako je potrebno i ako je moguće da se to desi iznutra iz hrvatskog nacionalnog korpusa u BiH i možemo se samo nadati da u ovom ili nekom sljedećem izbornom ciklusu doći do normalizacije i konkurencije među samim tim hrvatskim nacionalnim strankama u BiH i da će se onda tu također dogoditi neka slična reforma ili moderacija kao što smo vidjeli sa SDS-om, PDP-om i svim drugim političkim opcijama.
AKTUELNA STRATEŠKA I TAKTIČKA POZICIJA JE VEOMA POZITIVNA ZA DODIKA
Nedavno je u Banjoj Luci boravio sin predsjednika SAD Donalda Trumpa? Je li samo u pitanju politički PR ili to Dodiku može pomoći u komunikaciji sa Trumpovom administracijom?
Sasvim je očigledno da Dodik ima izuzetno dobre odnose sa Trumpovom administracijom i da je u kontaktu sa svim relevantnim osobama u ovoj administraciji koje se bave ovim područjem. Također je sasvim očigledno da tu postoji i jedna vrsta ideološke linije i da je također Dodik uložio ogromne količine novca u lobiranje među američkim zvaničnicima i da mu se to uveliko isplaćuje. Mislim da tu nema nikakve sumnje.
Bilo ko u Sarajevu ko govori suprotno jednostavno ne barata sa činjenicama ili smatra da je poželjno da se glasačima prodaje neka vrsta magle što se tiče tog pitanja. Dakle, Dodik je ostvario ogromne političke uspjehe u posljednjih dvije godine i dobio je ogromne apetite i sada traži načine da ostvari još neke, da tako kažemo, trećerangirane političke ciljeve o kojima je ranije mogao samo maštati. To sada vidimo sa Južnom interkonekcijom, projektom koji je počeo kao neka vrsta egzistencijalne prijetnje po Milorada Dodika, zato što je ugrožavao njegovu energetsku vezu sa Rusijom. On je ipak na kraju uspio ne samo da odbrani svoju ulogu u bh. energetskom sektoru već i da proširi i ojača svoju poziciju kroz uključenje firme AAFS koja je u vlasništvu brata njegovog glavnog lobiste u Washingtonu.
U ovom momentu strateška i taktička pozicija je veoma pozitivna za njega i s time da se njemu gotovo niko u Sarajevu ne suprotstavlja na bilo kakav sistematski način, niti vlast niti opozicija. Samo je pitanje u ovom momentu kakvi su apetiti Milorada Dodika, šta on želi da uradi i koliko brzo to želi da uradi. To je jedino pitanje. Apsolutno niko od ove bošnjačke opcije tu nije faktor. Nažalost.
Na bošnjačkoj strani je opći haos. Ne mogu se dogovoriti ni oko zajedničkog nastupa u RS-u. Smatrate li da je to nejedinstvo ključni nedostatak bošnjačke ili probosanske politike?
Ja mislim da nejedinstvo i jeste i nije ključni problem bošnjačke ili probosanske politike. Ono jeste problem u smislu kada naprimjer u manjem bh. entitetu gdje Bošnjaci i drugi građani nesrpske nacionalnosti predstavljaju jedan veoma skroman broj glasača, da vi u takvim okolnostima niste u stanju da organizujete neki zajednički program. To je tragikomično. To vam govori da su to izuzezno neozbiljni ljudi. Ljudi koji se ne bi trebali uopće baviti politikom. Nažalost, takva je politička kultura ili politička klasa i šta je tu je. Naravno, ljudi koji trpe posljedice te kulture neodgovornosti su sami Bošnjaci i Hrvati u manjem bh. entitetu. Dakle, stanje za njih je sve gore i gore, dok se oni međusobno ne mogu okupiti oko bilo kakvog ozbiljnog programa.
Sa druge strane, kada generalno pričamo o BiH, mi moramo priznati jednu osnovnu činjenicu da bošnjačka i građanska poltička opcija predstavlja većinu građana BiH i u tom smislu i nije potrebno zajedništvo zato što su ona apsolutna većina. Međutim, ono što jeste problem je da čak i u takvim okolnostima, kada vi imate sistematske prednosti, ta nesposobnost i neodgovornost koja je preovladala među tim političkim akterima je prosto nevjerovatna.
Često se vraćam na tu temu lobiranja zato što je to meni već postalo fascinantno. Kao neka naučna kategorija. Vi kada probate pričati sa relevantnim ljudima u Sarajevu o lobiranju, kao da ih pitate da oni sami vama izgrade nuklearnu elektranu. Oni su toliko izgubljeni u prostoru da ne znaju šta će od sebe. Maltene, došlo je do te mjere da ljudi koji to predlažu kao ideju, kao nešto što svaka ozbiljna država i svaki ozbiljan politčki poret radi u modernom svijetu, oni imaju odnos prema tome kao da ih vi morate držati za rukicu i objašnjavati im kako se to treba uraditi. Kao da nema nijednog advokata u Sarajevu, kao da nikada nisu čuli za taj fenomen, kao da su jučer otkrili da se zemlja okreće oko sunca.
Ja ovo namjerno opisujem na malo sarkastičan način zato što ja lično i mnoge moje kolege se često nalazimo u takvim diskusijama i raspravama gdje ljudi traže od nas da im objasnimo neke elementarne stvari koje bi svako ko se bavi politikom trebao da razumije.
Neodgovornost i neozbiljnost bošnjačkih i probosanskih političara je ta esencijalna bolest koja uništava sve prilike za progres u državi Bosni i Hercegovini. Te prilike itekako postoje ali ovi ljudi ne dozvoljavaju da se one ostvare kroz njihovu nesposobnost.
MORAMO LOBIRATI!
Bošnjački član Predsjendištva BiH Denis Bećirović i ministar vanjskih poslova Dino Konaković se često hvale svojim putovanjima i susretima sa američkim zvaničnicima? Koliko su zaista naši odnosi sa SAD dobri i intenzivni?
To što pojedini zvaničnici BiH relativno često putuju u Washington je naravno poželjno ali nije dovoljno. Često sam govorio o institucionalnim preporukama koje postoje unutar bh. ustavnog sistema koji jednostavno čine takvu vrstu diplomatije gotovo nemogućom za državu u bilo kojem izdanju, bilo kojoj vlasti. Imate podijeljenu vlast jer čak i unutar Ministarstva vnajskih poslova i Predsjedništva BiH imate ljude koji rade protiv državnih interesa. Za takvu državu je itekako potrebno da imate tu drugu traku diplomatije tj. lobiranje – konstantno prisustvo na terenu koje ne zavisi od ovog ili onog političara, od ovog ili onog ministra vanjskih poslova.
Naši susjedi to rade sistematski, dakle formalna i neformalna diplomatija. Vrlo je teško da jedan Denis Bećirović ili Konaković ili Željko Komšić koji se pojavljuju u Washingtonu, Londonu ili Berlinu će moći bilo šta ostvariti ako ne postoji konstantno prisustvo na terenu, konstantni dijalog, institucionalni ali i vaninstitucionalni. To je ono što mi vidimo u slučaju Dodika. Oni ne samo što imaju svoje institucionalne odnose preko vlasti sa SAD nego oni sada to također repliciraju kroz neformalne odnose koje su ostvarili preko svojih lobističkih veza i mreža. Dakle, to je to, to je ono što fali BiH. Imamo nesavršeni institucionalni kapacitet, a onda istovremeno izbjegavamo da se bavimo suštinskom i stvarnom diplomatijom ili diplomatijom kakva ona postoji u svijetu.
Dakle, uvijek je poželjno da bilo koji bh. političar koji se zalaže za BiH pojavi u Washingtonu, Londonu ili Berlinu, ali to nije dovoljno.
Najviše pažnje u posljednje vrijeme zaokuplja projekat Južne interkonekcije. BiH i Hrvatska su potpisale sporazum ali se čini da je Evropska unija protiv. Koliko je dobro za BiH i njenu budućnost da se ignorišu stavovi EU i da prati Amerikance?
BiH je mala država i njoj su potrebni najbolji mogući odnosi i sa SAD i EU. Naravno, BiH je evropska država i samo zbog toga ona će imati veoma posebnu potrebu da ima što bolje odnose sa EU. Također, članstvo u EU je jedan značajan politički horizont za BiH. Međutim, ova situacija koja se sada dešava vezano ne samo za Južnu interkonekciju nego i poseban način na koji se to u ovom momentu odvija, odnosno sa ovom gotovo fiktivnom američkom komapanijom koja je u vlasništvu brata lobiste Milorada Dodika, to je vrlo upitno i u smislu odnosa sa SAD i EU i u smislu strateškog i političkog interesa države BiH. Dakle, ovo je tako upitno na toliko različitih načina da je situacija gotovo suluda. Ovo je očigledno čisto politička operacija koja će teško preživjeti tranziciju vlasti u SAD. Dakle, kada ponovo na vlast dođu demokrate, ovaj projekat kako je sada zamišljen neće postojati ili su šanse za to minimalne.
Drugi problem je da ako vam EU jasno govori da ne smatraju da se radi po zakonu, to je izuzetno problematično i EU je ta koja će odlučiti da li će se BiH uopće moći priključiti u energetsku mrežu Evropske unije i ako oni na kraju krajeva kažu “ne”, zbog čega se onda gradila ova plinska mreža.
A onda, naravno, sve ovo što smo čuli u proteklih nekoliko mjeseci sa strane Transparency Internationala i sličnih organizacija koje kažu da ovo krši sve norme i zakone što se tiče transparentnosti. Dakle, gotovo fiktivna firma koja nije postojala prije šest mjeseci će odjednom da bude ta koja će biti odgovorna za gradnju generacijski važnog energetskog projekta iako nema nijednog poznatog radnika, nijednog završenog projekta niti ijednog drugog projekta.
Ta firma u ovom momentu postoji samo na papiru. Ne znamo odakle dolaze njihove pare, ne znamo kakav je to bio navodni tenderski proces na kojem su oni pobijedili, niti znamo koje su druge firme bile tu koje su se takmičile… je li imala šansu bilo koja druga firma. U ovom momentu, iako su odnosi sa SAD od egzistencijalne važnosti za BiH, također su važni izuzetno dobri odnosi sa EU i bojim se da su bh. zvaničnici dozvolili sami sebi da dođu u sukob i sa jednom i donekle sa drugom stranom i da će posljedice toga biti dugoročno negativne za BiH.
Razgovarao: Samir BEGOVIĆ
JASMIN MUJANOVIĆ: Orbánov poraz kao historijska prilika za napredak na Zapadnom Balkanu
