5.
Harun Grubić, zvani Haro, nije upao u svijet kriminala po vlastitom izboru, već po spletu okolnosti.
Ostavši bez oca u trećoj godini života, bio je prepušten mami na odgoj, mami i njezinim sestrama, svojim tetkama, od kojih su obje imale po tri kćerke.
U takvom okruženju mali Haro se nije razvijao pravilno, rekao bi neko ko na život gleda očima patrijarhata.
Provodeći djetinjstvo sa svojih šest rodica, gumu je preskakao radije nego šutao loptu, a od gurkanja autića više mu se sviđalo da bude Ken u igri barbika.
Nije bio talentovan za školu, školsko gradivo sporo je i teško ulazilo u njegovu okruglastu glavu, ali je bio osjećajan i pristojan dječak, pa su ga svejedno voljeli, najprije učiteljica, a kasnije i razrednica.
Nisu ga voljeli dječaci, posebno oni slabi a bezobrazni, kojima je trebao baš takav, pozamašan i plašljiv, da bi i oni mogli dokazivati kako su opasni.
Od petog do kraja osmog siroti i dobri Haro proživio je pakao vršnjačkog nasilja, zamrzivši zbog toga iz dubine duše sve što ima veze sa školom i učenjem.
Preokret se ipak dogodio kada je na raspustu iz zatvora izašao njegov amidža Arman, koji je tada, u nezadovoljstvu zatečenim stanjem, po hitnom postupku stao spašavati naopako razvijeni karakter dječaka.
Svi koji su ikada mučili Haru, uključujući i one koji su u međuvremenu s Alipašina odselili, pronađeni su i dovedeni pred nesretnog dječaka, izlažući ga još mučnijem iskustvu osvete kom od prirode nije bio sklon.
S tim namještenim prebijanjem svojih nekadašnjih mučitelja otpočeo je drugi život dječaka Hare, kog je druženje sa amidžom primoralo da umjesto nekadašnjih rođendanskih prskalica pali navijačke baklje, da bez iskustva igračke pištolja zapuca iz pravog, a bez prethodnog gurkanja autića da sjedne u amidžin SLK i vozi, sve to sa nepunih petnaest jer je amidža što prije htio nadoknaditi sve ono što je propustio za vrijeme boravka u zatvoru.
U odbranu Grubog valja reći i da to nije bilo jedino čemu je učio bratića; bilo je tu i drugih, finijih stvari, kao što je ljubav prema porodici, poštovanje vrijednih i zaštita slabijih ljudi, a pokušavao je i da mu usadi sklonost prema knjizi, koju je i sam stekao tek u zatvoru, ali je tu imao možda i ponajmanje uspjeha.
Zbog tih finijih stvari Haro je Grubog volio iskreno, a zbog te ljubavi se onda pravio da voli i ovaj drugi, ne tako fini dio, koji ga je tjerao da provodi dane u “Siciliji”, među dosadnim i napornim ološem, čije ga je društvo ponajviše podsticalo na čežnju za bezbrižno veselim društvom svojih rodica.
Drugim riječima, Haro je uspio ostvariti sve ono što je Grubi želio da postane, ali samo kao masku, dok je u duši ostao bespovratno nježan i kao takav nesposoban da se ostvari u željenoj ulozi u pravom smislu riječi.
Vidio je Grubi šta se dešava i probao riješiti na drugi način, tako što učini bratića poslovođom u Siciliji, ali kako se Haro u tome pokazao upravo pogubnim, a Grubi htio da mu stavi hljeb u ruke pošto-poto, nije imao izbora nego gurati ga u pravcu kriminala, napraviti od njega sitnog dilera prije svega.
Vlastiti dinar pokazao se kao djelotvorna terapija.
Opčinjavajuća moć novca učinila je da se Haro trzne i pokaže svoj maksimum, čija je oskudnost ipak bila dovoljna da ga Grubi učini svojim glavnim distributerom trave.
Snašao se Haro i u tom poslu, ipak ne toliko da bi Grubi doživio željenu ekspanziju.
Švrakino na Istoku, Vojničko na Zapadu, Mojmilo na Jugu, a na Sjeveru samo tramvajska pruga, odmah uz Alipašino, godinama su ostale granice njegovog poslovnog carstva, kog je povremeno valjalo i braniti, sve zahvaljujući Harinom nedostatku hrabrosti, koja je zavodila žestoke momke i one koji su to željeli postati da mu probaju oteti posao.
Posljednji takav događaj, koji se odigrao sredinom prošle godine, dodatno je smanjio Harino ionako sitno srce, učinivši mu da zažali za danima kad je u džepu nosio samo male paketiće, popularne cenere, a bez obzira što se to finansijski nije moglo porediti sa onim što je u tom smislu imao sada.
Gore na brdu prekoputa, gdje se isprepliću Boljakov i Buća potok, obrazovala se nova banda, na čijem je čelu stajao bogatstva i slave željan mladi delikvent Ramuš, okupivši oko sebe četu slabih, ali krvoločnih bandita, koji se ujedinjeni nisu libili da napadnu.
Spustivši se s brda poput varvarske ordije upali su u jedan alipašinski park, gdje je pred tri ugursuza srednjoškolca slovo držao Haro Grubić, vabeći ih da se više trude kod prodaje paketića istim onim stilom kojim je amidža Grubi nekada vabio njega.
Ramuš, koji je zanat učio u popravnom domu, odmah je prišao Hari i upitao ga: “Debeli, koji si ti kurac ovde, jesi li glavni?!”
Jedva nekako, slabašnim tonom što ga čovjeku daje srce sišlo u pete, Haro je odgovorio: “Jesam…”, a nije se uspio dugo premišljati da li da na uvredu uzvrati uvredom, ili da ipak prvo kaže ko mu je amidža, jer je snažni Ramušev direkt sjevnuo kao munja i pogodio ga u oko, od čega je pao k’o svijeća.
“E pa nisi više!”, zaključio je Ramuš, na šta su njegovi banditi navalili na Harine pionire, koji poslije nekoliko udaraca mirno dopustiše da ih Ramuševci oplijene do gole kože, tako da su ostali goli do pasa i u čarapama.
Smogao je Haro tada snage da izvadi pištolj, ali ne i da ga upotrijebi, zbog čega je na kraju strašnog degeneka bio skinut go, a njegova ogromna majica data jednom od goluždravih dječaka da se obuče kako bi mogao odvesti pobjednike do Harinog BMW-a M5.
Bio je to ujedno i vrhunac Ramuševe karijere, uopšteno života, kog će izgubiti svega sat vremena kasnije na autoputu A1 kod Kaknja, kada je pri brzini od 250 km/h izgubio kontrolu nad vozilom i udario u bankinu, pri čemu su stradala još četiri člana njegove bande za koju se, uprkos kratkom vijeku trajanja, ipak čulo.
Još dok je ležao na koševskoj ortopediji doživio je Haro da vidi kako mu se ostatak Ramuševe bande, propušten kroz Mutine šake, pridružuje u puno težem stanju od njegovog, ali mu to nije pružilo nikakve satisfakcije.
Zahvaljujući lažljivim dječacima, koji su cijelu stvar prepričali drukčije nego se stvarno odigrala, tako da je po njihovom Haro krenuo mlatiti Ramuša prije nego su ga njegovi mučki napali s leđa, ponadao se Grubi da se bratić ipak razvio kako treba i za nagradu mu kupio BMW 640i, u čijem ga je pretincu dočekao novi tetejac.
Ni to nije pomoglo, na veliku Grubijevu žalost, rupa što se otvorila u Harinoj psihi kao posljedica pretrpljenog nasilja bila je takva da je ne bi mogao zapušiti ni Ferari s kalašnjikovom.
Kad je primijetio te nove, još izraženije znakove bratićeve malodušnosti, Grubi nije zažalio za parama, već jedino za tim što je u tome izgubio posljednji izdanak nade da će od Hare ikada postati kriminalac dostojan poštovanja, a kako neki kriminalac ipak jest, to je sigurno da će u budućnosti, čim više ne bude Grubog da ga brani, postati svačija meta.
Pokušavao je Haro odobrovoljiti svog ljubljenog amidžu, čija je konačna ozlojeđenost sve češće izlazila na površinu, čak je jedne prilike izvadio i svoj novi pištolj i uperio ga u grudi mladog dužnika narkomana, ali i to usred dana, u bašti “Sicilije” punoj penzionera.
Od svega je ispalo samo to da mu se amidža napsuje kao nikada do tada i oduzme mu pištolj, zamijeni sa lažnjakom u kom je za Haru bilo koliko poniženja, toliko i olakšanja, jer tako je bar bio siguran da ga neki novi Ramuš neće moći ustrijeliti.
Sutradan mu je ipak vratio pravi, pa je tako prošlo i olakšanje, za čiji je povrat Haro morao izvaditi metke iz šanžera, s čime je naveo sebe sama da se sjeti jedne davno zaboravljene riječi: halomet.
Umoran od strahovanja i nemoći da prizna amidži istinu, spanđao se s Njonjom, amfetamin-džankijem koji je nešto od imidža opasnog momka imao ako ništa zbog činjenice da je sedam puta išao u zatvor, a čije je zanimanje i inače bilo potrčko za one koji mu pune nos.
Uz vječito našmrkanog Njonju, uvijek spremnog da se dernja i prijeti, da otima i dijeli ćuške tamo gdje može, najzad se i Haro malo oslobodio, ali je tu slobodu onda i platio: on je Njonji punio nos, ali je i Njonjo njemu punio glavu.
Posljedica toga bila je da na dugu listu sramota svog mafijanja Haro doda i pijačarsko zakidanje na vagi, koje je potcrtavao ubacivanjem bijele grobljanske rizle, iz vreće što je Njonjo ukrao na Barama kada je s Harom išao posjetiti grob njegovog oca, u konačnici i to da dobije batine od Muhameda, daleko najpristojnijeg momka s kojim je radio.
Sada je ipak bio sretan što je postupao po Njonjinim savjetima, a dva Muhamedova udarca, ma koliko precizna i bolna, činili su mu se kao smiješno niska cijena za ono što je s njima dobio: sanjano amidžino oslobođenje od trenutne radne obaveze.
Mislio je Grubi da je pogodio u centar mete kada mu je saopštio kako nije više šef distribucije, da umjesto toga bira smjenu u “Siciliji”, te da zato Haro tako duboko šuti i tupo gleda.
Ni slutiti nije mogao da bratić samo šuti svoju nenadanu radost, a mislio je da mu zadaje finalni udarac kada mu je rekao da vrati pištolj.
Proglas ™ ©
