3.
Stigavši u neposrednu blizinu “Sicilije” Muhamed više nije usporavao, odlučan u namjeri da ne pokaže strah.
Dobar znak vidio je u bašti, po kojoj su mirno sjedili penzioneri i drugi socijalni slučajevi, privučeni starom cijenom kafe od marku i po.
Loše je bilo što je među njima sjedila i teta Olgica, njegova stara komšinica sa sprata.
“Da nisi pustio glasa!”, sam sebi reče idući kroz baštu, misleći na to kako teta Olgica ne vidi dobro.
Bio je vruć proljetni dan i vrata “Sicilije” bila su širom otvorena.
Prekoračivši prag, Muhamed zastade.
Bilo mu je to prvi put da uđe na to mjesto, koje ga iznenadi što veličinom, koja nije bila tako ogromna kako je zamišljao, što siromaštvom svog inventara, prostim stolovima i stolicama i šankom sa puknutim ogledalom.
Za stolom do šanka nepomično je sjedio ubica Muto, koji ničim nije pridavao značaj Muhamedovoj pojavi, ali nije to ni morao učiniti da bi Muhamed pred njim osjetio strepnju.
Za šankom, na visokoj stolici, sjedio je mladi dugokosi konobar Aki, sa papanskim prstenom i narukvicom na ruci, čije su užarene oči šutke i nekako drsko gledale u Muhameda.
U tom trenutku iz toaleta izađe propala djevojka, jedna od onih na čijim se licima čudno sudaraju mladost i starost, ona se jedina osmjehnu Muhamedu, otkrivši prerano propale zube.
On samo skrenu pogled na praznu salu, osjetivši olakšanje što nema Hare i Njonje, a ni Grubog.
“Izvoli oko?”, najzad će Aki.
“Grubi me zvao”, odgovori Muhamed, na šta se i Muto trznu na stolici, pogleda lijevo-desno i opet utonu u mir iz kog je iskočio.
Zagledajući s podozrenjem, Aki upita: “A ko si ti?”
“Muhamed.”
“Muhamed…”, tiho ponovi propala djevojka, nagnavši ga da je pogleda, za šta dobi još jedan osmijeh koji ne budi nadu u dobro.
Digavši se sa stolice, Aki lijeno prođe kroz hodnik iza šanka i nesta iza vrata koja zatvori za sobom.
Muhamed osjeti kako mu po čelu izbijaju graške ledenog znoja, kako mu se u kosti uvlači groznica.
Okrenu se i ponovo ugleda tetu Olgicu, koja ga podsjeti da drži jezik za zubima ma šta bilo.
“Gospodin Grubić vas očekuje”, reče mu glas iza leđa.
Muhamed se okrenu i ugleda Akija kako mu rukom pokazuje na mračan hodnik, na čijem kraju su ga čekala odškrinuta, s tri strane svjetlošću uokvirena vrata.
“Bože, ti si svjedok da sam se branio, da sam branio istinu”, kroz glavu mu prođe dok je prolazio niz hodnik, na čijem kraju su čekala tapacirana vrata.
“Zatvori vrata”, naredi Grubi, koji ga dočeka u ležernom stavu, sa rukama za glavom i nogama na bogato izrezbarenom stolu od punog drveta.
Muhamed ga posluša šutke, nevoljko pomislivši o razlozima zbog kojih su vrata tapacirana i što prostorija nema prozor.
Kad se vrati htjede reći dobar dan, ali ušuti pod dejstvom Grubijeve savršene mirnoće.
Par trenutaka stajao je mirno kao vojnik, a onda skrušeno obori glavu, ponadavši se da ipak neće dobiti batine.
Grubi je za to vrijeme sa velikim zanimanjem proučavao Muhamedovu pojavu, nalazeći zadovoljstva u njegovoj urednoj frizuri, širokim ramenima, mišićavim rukama, pristojnoj majici, normalnim farmerkama, sve do bijelih starki na nogama.
Dopadao mu se i skrušeni Muhamedov stav, tako različit od plačne kuknjave njegovog Hare, od niskog zaklinjanja drugih kofol mangupa koji su tu dolazili na raport.
“Ti si neki roker?”, najzad će Grubi, koji odavno nije vidio nekoga iz kriminalne branše da nosi starke, a koje je i on nosio kad je bio mlad, u kombinaciji sa rejbankama i teksas jaknom.
Muhameda je to pitanje tako iznenadilo da nije vjerovao sebi kako ga je čuo, zbog čega je digao glavu i iskreno ispalio: “Molim?”
Osmijeh na licu Grubog zbunio ga je još i više, a kad ovaj ponovi pitanje i objasni ga sa konstatacijom da nosi starke, pribra se Muhamed i reče: “Pa… Moglo bi se reći”, nakon čega se i on osmjehnu, otkrivši blistave bijele zube, onakve kakve može imati samo neko ko ih ne zapljuskuje kafom i ne kadi dimom.
“A travu dilaš?”, opet će Grubi, sada već sa tonom neskrivene simpatije.
“Pomalo”, reče Muhamed, kočeći samog sebe da se ne opusti previše, iako je i sam osjećao simpatiju.
“A što mi tučeš familiju, Muhamede?”, reče Grubi, ali tako blago da Muhamed ne osjeti ni trun opasnosti u naizgled opasnom pitanju.
“Gospodine Grubiću…”, započe Muhamed ugledajući se na Akija, ali ga stari mafijaš prekide: “Prijatelji me zovu Grubi. I ne stoje kad mi pričaju.”
Muhamed zastade za trenutak, shvati da prekoputa ne sjedi čovjek ljut i opusti se sasvim, nakon čega sjede i opušteno ispriča sve: kako već godinu dana uzima robu od Hare, kako uvijek uzme sto grama i kako nikad nije uzeo na ler, ali u posljednjih mjesec Haro ga redovno zakida za deset – petnaest grama, nadomještajući ih kamenčićima.
Kako nije ni mislio da se tuče, već samo da skrene pažnju na ono što nije uredu, kako je tuču započeo Njonjo, koji ga je pljunuo u facu.
“Haru ne bih tako da se nije zaletio”, završi Muhamed.
“Čudi me da se Haro zaletio”, reče Grubi, “inače je to jedan miš i pičketina.”
Muhamedu su te riječi bile značajne, ali u sebi odšuti istinu da je Haro, ma koliko bizarno zvučalo, stao da bude izudaran.
“Sad vidim da si ga opalio nogom u glavu, ostale mu ringle od starki na čelu”, doda Grubi, ne bez poštovanja u glasu.
Muhamed na to ne reče ništa, samo se malo postidi.
Još je Grubi želio da zna o Muhamedu, pa je nastavio da ga ispituje i tako saznao da živi sa majkom i sestrom, da studira Dif i trenira MMA, da ne pije, ne puši i ne drogira se, ukratko sve same stvari koje su odgovarale njegovoj predrasudi o tome kakav bi trebao biti jedan moderni mladi mafijaš.
“Trebo si studirat pravo, da postaneš advokat”, reče Grubi na kraju upitnika, “sam ja sam im ostavio preko pola miliona keša”, ne izdrža da ne pretjera.
Opustivši se do kraja, Muhamed se oslobodi da baci pogled po prostoriji, koja je bila mješavina kancelarije i skladišta.
Bilo je tu svega i svačega, namještaja, felgi s gumama, kafe i šećera, prazan terarij, časopisa i knjiga, ali ono na čemu ostaše mladićeve oči bio je crni Kawasaki motor, okružen svijetlo smeđom kožnom garniturom za sjedenje.
“Sviđa ti se motor?”, upita Grubi.
“Dobar je.”
“Imaš li položeno? Hoćeš da ti ga dam?”
Proglas ™ ©
