Kada svjetski mediji na naslovnice stave Karla Marxa, znaš da nije dobro. Zadnji put smo ga tamo vidjeli prije 15 i više godina, tek što je počela velika ekonomska recesija. Vladajuće teorije slobodnog tržišta nisu mogle objasniti šta se tačno događa, pa su se urednici sjetili da ima jedan bradonja koji je govorio nešto o cikličkim krizama kapitalizma, ekstremnom bogaćenju manjine na račun većine i tako nekim stvarima.
Piše: Boris POSTNIKOV Portal Novosti
A prije par dana smo, evo, nakon dulje pauze, Karla opet zatekli na naslovnici Der Spiegela. Ondje sada najavljuje centralnu temu broja: “Novi kapitalizam umjetne inteligencije”. Kapitalizam je možda novi, zaključuju kolege iz Njemačke, ali pitanja su stara. Šta se zbiva kada automatizacija rada protjera ljude s radnih mjesta? Tko treba biti vlasnik kompanija? Kome pripada njihova zarada?
Spiegel je pritom samo posljednji u nizu onih koje muče slične zagonetke. Bernie Sanders, senator iz Vermonta i djedica lijeve frakcije američkih demokrata, predlaže, recimo, da država preuzme 50-postotno vlasništvo u AI-tvrtkama. Ako vam Sanders zvuči kao pomahnitala komunjara, iznenadit ćete se kada Donald Trump – dojučerašnji zakleti protivnik regulacije umjetne inteligencije – izjavi da bi ulazak države u vlasničku strukturu OpenAI-ja i ostalih kompanija bio “prelijepa stvar”.
S druge strane Pacifika i nove globalne podjele, Xi Jinping poziva na zajedničke svjetske zakone koji bi osigurali da umjetna inteligencija “zauvijek ostane pod ljudskim nadzorom”. A političarima se – evo novog iznenađenja – spremno pridružuju i vlasnici umjetnointeligentnih firmi. Sam Altman sam nudi javnosti paket dionica svog OpenAI-ja. Elon Musk mudruje o nužnosti univerzalnog osnovnog dohotka.
Čak se i Mark Zuckerberg, čija Meta sada već ozbiljno zaostaje za konkurencijom, nedavno oglasio hipi manifestom pod naslovom “Budućnost pripada svima”. Ne spava ni poštena inteligencija, pa Thomas Piketty, superstar teorije ekonomske nejednakosti, govori o ultraprogresivnom oporezivanju najbogatijih kojima bi odrezao 90 posto poreza na primanja plus 20 posto na imovinu. A budan je i još pošteniji proletarijat: izvjesna Wynd Kaufmyn, umirovljena učiteljica iz Berkeleya, upravo je postala prva osoba osuđena na zatvorsku kaznu zbog prosvjeda protiv AI-kompanija.
Šta se to, pobogu, događa? Kako su ideje državnog vlasništva i univerzalnog dohotka, preraspodjele bogatstva i ultraprogresivnog oporezivanja postale nešto što povezuje Trumpa i Sandersa, Xija i Muska, Pikettyja i Altmana? Jesmo li na pragu novog globalnog komunističkog poretka? Ili barem nekog pravednijeg sustava? Hoće li se, kao što drugovi iz Spiegela nagađaju, naposljetku ispostaviti kako je stari Karl cijelo vrijeme bio u pravu?
Odgovori su – možete naslutiti – nažalost nešto suzdržaniji. Jer Trumpov prijedlog “prelijepog” ulaska države u vlasničke strukture tehnoloških divova čini se manje prelijep kada se sjetite privatnog bogatstva koje je Trump zgrnuo vladajući istom tom državom. I jer Xijeva Kina, dok predsjednik zaziva svjetsku regulaciju umjetne inteligencije, ne posustaje u tehnološko-ideološkom ratu protiv Trumpovih Sjedinjenih Država.
I jer Altmanu ne pada na pamet ponuditi javnosti 50 posto dionica, kao što Sanders zahtijeva, nego nudi mnogo skromnijih pet posto. I jer Musk razglaba o univerzalnom dohotku s pozicije nekoga tko je nakratko postao prvi dolarski bilijuner u povijesti. I jer Zuckerberg govori o “budućnosti koja pripada svima” tek što je podijelio otkaze svakom desetom radniku Mete, mijenjajući ih AI-programima.
Ako se globalna ekonomska i politička elita nije iznenada zadubila u “Komunistički manifest” i u sva tri toma “Kapitala” – možemo s razlogom pitati – odakle joj onda najednom sve one revolucionarne ideje? E, tu već dolazimo do preciznijeg odgovora. On bi mogao glasiti: strah
Ali ako se globalna ekonomska i politička elita nije iznenada zadubila u “Komunistički manifest” i u sva tri toma “Kapitala” – možemo s razlogom pitati – odakle joj onda najednom sve one revolucionarne ideje? E, tu već dolazimo do preciznijeg odgovora. On bi mogao glasiti: strah. Ili, da još malo preciziramo: strah javnosti pred umjetnom inteligencijom i strah elite pred strahom javnosti.
A razlozi za strahove množe se brzinom kojom se razvija umjetna inteligencija, učeći na vlastitim pokušajima i greškama. U posljednjih nekoliko tjedana, tako, doznali smo da su se AI-agenti OpenAI-ja, Anthropica i Mete redom “samostalno” odmetnuli iz zatvorenih, eksperimentalnih sustava u bespuća otvorenog interneta. Učinili su to bez izričitih naredbi, kršeći zabrane svojih programera, naprosto zato što su zaključili da će na internetu lakše pronaći informacije potrebne za rješavanje postavljenih zadataka.
Da sve skupa zazvuči opasnije, prethodno su se podjednako samostalno udružili na internom forumu koji su sami organizirali, razmjenjujući ondje poruke i savjete. Neki su hakirali privatne kompanije. Drugi su slali mejlove, oponašajući ljude. Sve se to odvilo mimo kontrole programera, koji su shvatili šta se događa tek s nekoliko dana zakašnjenja. “Ako vas dosad nije brinula umjetna inteligencija, nakon proteklih nekoliko tjedana bi trebala”, piše za New York Times informatički stručnjak Nat Soares.
“Možda je vrijeme za paniku oko AI-ja”, potvrđuje Atlanticov Matteo Wong. Agenti nisu “zli”, pojašnjava u Wiredu Will Knight, oni samo traže najučinkovitije načine da udovolje našim zadacima i prohtjevima: upravo ta kombinacija sve većih sposobnosti, slijepog posluha i moralnog idiotizma, međutim, ono je što ih potencijalno čini nezamislivo opasnima.
Doduše, ključna riječ bi ovdje mogla biti: nezamislivo. Koliko god, naime, kolektivna strepnja pred odmetnutom, posve autonomnom umjetnom inteligencijom narasla, ona kao da i dalje djeluje poput scenarija naučno-fantastičnih filmova: kao nešto što je dovoljno udaljeno od našeg neposrednog iskustva. Mutnoj zebnji pred singularitetom – tačkom razvoja umjetne inteligencije nakon koje nema povratka – pridružuju se sada, međutim, i neki novi, konkretniji strahovi.
Otpor spram velikih podatkovnih centara koji gutaju goleme energetske resurse proširio se, znamo, cijelim svijetom, sve do našeg zakutka globusa, zadnja pošta Topusko. Najave masovnog nestanka radnih mjesta nešto su što zabrinjava svakoga tko živi od svog rada, a perspektiva vlastitog otkaza, opet, nešto je što se lakše zamišlja od uvrnute distopije svijeta kojim vladaju roboti i kompjuterski programi.
Iznenadni zaokret globalnih ekonomskih i političkih elita u smjeru prijedloga univerzalnog osnovnog dohotka, ultraprogresivnog oporezivanja i nacionalizacije tehnoloških kompanija – svega onoga što bi većina moćnika još jučer otpisala kao baljezganje prolupalih ljevičara – tako se barem dijelom čini kao pokušaj anesteziranja uznemirene javnosti.
Pogotovo zato što ih praksa baš i ne prati: dok slušamo o državnom preuzimanju firmi i preraspodjeli svjetskog bogatstva, AI-sektor se razvija uhodanim poslovnim stazama, uz malen otpor većine i u veliku korist manjine.
Naposljetku, tu su i oni koji nas uvjeravaju da je većina izlistanih strahova ipak bez temelja. Štoviše: sva ta predapokaliptična retorika služi samo tome da dodatno napumpa hajp oko umjetne inteligencije, a s njim i vrijednost dionica umjetnointeligentnih kompanija. Opasnost od pucanja burzovnog balona, napuhanog lažnim obećanjima – tvrde takvi – zapravo je najveća. Hoće li balon zaista prsnuti, ne zna pritom nitko.
Pa ne znamo, naravno, ni mi. Ali zato dobro znamo šta će se dogoditi, prsne li. Opet će se šteta nastala zbog burzovnih spekulacija krpati pomoću javnih financija. Opet će račun platiti siromašnija većina. Opet će uslijediti bolni rezovi, masovni otkazi i kresanja javnog sektora. I opet ćemo, jasna stvar, gledati Karla Marxa na naslovnicama svjetskih medija.
