Strategija da se ono što je neugodno gura pod tepih dok ne uđemo u EU zasad funkcioniše. Jeste: biće veliko čišćenje kad utihnu slavljeničke trube i minu vatrometi pa noćno nebo opet bude tamno, kakvo je oduvijek bilo i kakvo treba biti.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Problem je u tome što ono skriveno ispod tepiha već sad bazdi.
Recimo… Hoćemo li se, svi zajedno, zarad EU integracija, praviti da između Gjeloshajeve borbe protiv ne-Albanke na čelu Ulcinjske škole i nesretne đečine koju je neko naučio da u Tuzima albanskom zastavom prekriva policijska kola, kao simbol da su jači od države Crne Gore i njenog represivnog aparata, ne vodi tanka crvena linija? Da budem posve precizan: u smislu stvaranja atmosfere koja nužno vodi u neku vrstu eskalacije.
Nacionalne tenzije je lako dići ali ih je teško spustiti.Dizati nacionalne tenzije radi kratkoročne političke koristi nije tek zlobno i štetno, nego i glupo – premda oni koji to čine ne razumiju.
Albanci su u Crnoj Gori prošli teška vremena. Sjećanja na to su još svježa. Nije prošlo mnogo otkako je policija, kao da upada na sastanke terorističke ćelije, bahato i besramno marširala u Ulcinjsku Kaljaju i privodila pjevače albanskih pjesama. Nisu, niti trebaju biti, zaboravljene nacionalne uvrede i poniženja. Nije prošlo mnogo otkako od Ulcinja do Podgorice nisi mogao proći kolima a da te policija ne zaustavi samo zato što imaš ulcinjske tablice, niti su daleko vremena kada je na ulazu u Ulcinj stajala policijska patrola koja je neselektivno zaustavljala vozila, da te pitaju đe si to bio – kao da živiš u getu i svaki izlazak iz njega moraš prijaviti njima. Nisu davno prošla vremena kada Albanac, osim ako je bio neka vrsta Sejda Bajramovića, nije mogao biti na bitnoj funkciji.
Ali više, srećom, nije tako. Nikad više ne bilo tako.
Albanofobija o kojoj govori Gjeloshaj postoji. Ne lažite ni sebe ni druge: postoji. Etnička distanca prema Albancima je prisutna i praktično opipljiva.
Ali Gjeloshaj čini ono što je apsolutno štetno i za Albance i za sve druge građane Crne Gore: izmišlja albanofobiju u društvu u kojoj albanofobije itekako ima. Zašto izmišlja? Zato što u odluci Ministarstva prosvjete da na mjesto direktorice škole u Ulcinju imenuje ne-Albanku albanofobije nema.
Mene, recimo, zanima: ako u tome što na mjesto šefa ulcinjske policije nije imenovan Albanac nije bilo albanofobije, kako to da je u imenovanju o kojem govorimo nje ima? Mjesto direktorice škole je najednom postalo važnije od mjesta šefa policije – toliko smo prosvijećeni i progresivni preko noći postali?
Svaka se riječ od prevelike i prečeste upotrebe izliže. Na kraju ona ne znači ništa. A albanofobija je ozbiljan problem i mora biti precizno adresirana.
Precizno i iskreno. Ako slušate Kneževića i Gjeloshaja, čija je retorika vrlo slična, prava Albanaca i Srba su u Crnoj Gori ugrožena, a ugrožavaju ih Crnogorci.
E sad… U Crnoj Gori su na vlasti svi osim Crnogoraca (i Hrvata). Kako je moguće da Crnogorci, koji nisu na vlasti, ugrožavaju Srbe i Albance, koji na vlasti jesu?
Osim toga… Kako je moguće da je Kneževićevo guslanje o identitetskim pitanjima „skretanje sa evropskog puta“ i hibridni rat, a isto takvo Gjeloshajevo guslanje, samo sa albanskim predznakom, to nije? Ne bi li Gjeloshaj, kao njen potpredsjednik, trebao slijediti nadidentitetsku što-brže-u-EU agendu vlade?
Da moram da pogađam, rekao bih da su i Gheloshaj i i druga albanska partija imali svog čovjeka za mjesto direktora ulcinjske škole. Ni jedan ni drugi nisu prošli. Rekao bih, da moram pogađati, još i to da je Gjeloshaj odlučio da popravi izborni rezultat u Ulcinju i da to namjerava učiniti strategijom „ja sam najveći Albanac“, koja podrazumijeva i predstavljanje albanskih lidera iz Ulcinja kao neodlučnih i nedovoljnih patriota. Ali to sigurno nije tako, nego Gjeloshaj sigurno ima najbolje namjere a to što čini samo ogavno izgleda – zato tako i ne kažem. A i kad bih rekao, to sigurno ne bi bilo zato što imam pouzdane insajderske informacije, nego zato što sam albanofoban.
Ovo međutim kažem: kvarenje crnogorsko-albanskih odnosa vrlo je opasan proces od kojega ni Crnogorci ni Albanci ne mogu imati koristi. Naprotiv: mogu imati samo ozbiljne štete. Odgovornost većeg je uvijek veća – to Crnogorci ne bi smjeli zaboraviti. Crnogorska opozicija morala bi biti pametnija. Da vam kažem i ovo: naravno da Ulcinj jeste albanski grad. O tome svjedoči njegova etnička slika, njegova kultura i istorija. Ako nekome to nije jasno, taj ima ozbiljan problem sa realnošću. Kao što Ulcinj jeste i crnogorski grad: zato što je Ulcinj grad u Crnoj Gori i u njemu žive i trag ostavljaju i Crnogorci. Ako nekome to nije jasno, neka posjedovni list o nekretnini u Ulcinju ili potvrdu o poznavanju crnogorskog jezika potrebnu za zapošljavanje pokuša izvaditi u Tirani ili Korči. U Ulcinju, napokon, žive i Srbi, što znači da je Ulcinj i srpski grad – jer grad jeste svih koji u njemu žive.
Albanci su stari politički narod. Koji je u Crnoj Gori imao velike lidere. Recimo Mehmeta Bardhija, čovjeka kojemu, kad god ga sretnem, uz osjećaj časti zbog toga stegnem ruku. Mehmet Bardhi je svoja uvjerenja branio vlastitom slobodom. Mehmet Bardhi se za prava Albanaca borio iz zatvora, ne sa mjesta potpredsjednika vlade i iz službenih kola i sa službenih večera.
Imali su Albanci, recimo, Ferhata Dinoshu, jednog od najboljih poslanika koje je vidio crnogorski parlament. U opasna vremena Dinosha je govorio i činio mudro i hrabro. Njegova retorika bila je retorika antičkih majstora govorništva, ne histerija objava na društvenim mrežama. Ne, Dinosha nije histerisao jer je, pretpostavljam, znao da bi to bio jasan znak slabosti. Dinosha je bio briljantan političar.
U širem, nadcrnogorskom kontekstu, Albanci danas imaju Albina Kurtija, koji je ubjedljivo najveći format od svih aktivnih balkanskih političara. U zemljama naroda koji se kunu u ponos a vode ih vazali, Kurti je čuva ponos i nije vazal.
Ako Gjeloshaj, recimo, štatijaznam, ima ambiciju da bude lider Albanaca u Crnoj Gori, moraće naučiti da „podmukao“ i „mudar“ ni na albanskom ni na crnogorskom nisu sinonimi. Kao što i riječi „bezočan“ i „hrabar“ ne znače isto.
Ali… Dozvolite da pogađam. Sve što sam rekao, čitav ovaj tekst, zapravo je izraz moje inherentne albanofobije.
Kështu është më lehtë.
Tako je najlakše.
ANDREJ NIKOLAIDIS: O Sinanu, Stoji, kuknjavi ostavljenih beta mužjaka, femicidu i ratnim zločinima
