I. Redoslijed izlaganja
Profesor i publicista Tarik Haverić odgovorio je na moj tekst „Zatvoreni um otvorenog društva“. Odgovor je objavio pod naslovom „Safvet-beg Bašagić: Bošnjaci su mlitav i kukavan narod“ na svom blogu, a prenijeli su ga i neki portali. Podsjećam najprije na mjerilo koje sam u prethodnom tekstu definirao i kojeg se i dalje držim: napisao sam da moje izlaganje treba biti provjerljivo i opovrgljivo, te da ću svaku svoju tvrdnju promijeniti pojavi li se empirija koja je obara. U kontekstu polemike najprije se uzima u obzir sagovornikova kritika, zatim se odgovara na najjače sagovornikove argumente, a tek se na kraju bilježi ono što je ostalo bez odgovora. Tim ću redom i pisati: počinjem jednim pojašnjenjem, nastavljam onim što replika nije branila i što je vlastitim postupkom potvrdila, potom odgovaram na njene sadržajne prigovore i na afektivni okvir u koji je smjestila moj tekst, te završavam popisom onoga što je prešutjela i iznosim zaključne misli.
II. Dva „falsifikata“
Replika mi pripisuje „sitne falsifikate“ i pritom navodi dva primjera. Jedna napomena prije nego se osvrnem na samu kritiku: falsifikat nije ime za grešku nego za namjeru – ta riječ ne kaže da je sagovornik pogriješio, nego da je obmanuo. Navodim, dakle, oba primjera, kako bi sud o ovoj kvalifikaciji mogao biti utemeljen na provjerljivim činjenicama.
Prvi se odnosi na zagradu u kojoj sam „bosanski muslimanski subjekt“ opisao kao autorov naziv za Bošnjake umjesto etnonima. Haverić navodi da u knjizi iz 2025. godine razlikuje empirijski subjekt, Bošnjake, od transcendentalnog, bosanskog muslimanskog subjekta. Distinkciju iz knjige objavljene 2025. godine uzimam k znanju kao autorovu teorijsku razradu, ali naglašavam da se moja analiza odnosila na tekst „Konstitutivni narod debila“ iz 2026. godine koji se empirijskom operacionalizacijom stvarnih ljudi, glasača, naslanja na Kritiku bosanskog uma, gdje je autor jasnim jezikom definirao svoj pojam. Moja formulacija stoga tačno reflektira stanje teksta koji je bio predmet analize. Autor mi dakle prigovara na sljedeći način:
„Za početak, ja ne apstrahiram pojedince u »bosanski muslimanski subjekt«, kako tvrdi Hadžić, već objašnjavam, na prvim stranicama Bošnjaštva…, razliku između empirijskog subjekta kakav su Bošnjaci i transcendentalnog, kakav je bosanski muslimanski subjekt.“
Citat na 10. stranici Kritike bosanskog uma na koji sam se pozivao pak kaže:
„Predodžbe što čine kolektivni imaginarij bosanskih Muslimana/Bošnjaka (koje u ovom ogledu nazivam »bosanskim muslimanskim subjektom«, apstrahirajući — u postupku legitimnog i nužnog uopštavanja — sve posebnosti empirijskih jedinki u povijesnom kontinuitetu)“ […]
Drugim riječima, autor je moj prikaz proglasio falsifikatom anahronistički tako što je za mjerilo uzeo svoju drugu knjigu — pa njegov prigovor zapravo ne pogađa moju analizu, nego pobija njegovu vlastitu rečenicu iz teksta koji sam citirao.
Autorova distinkcija, međutim, ne mijenja ništa u samoj kritici. Svako svojstvo koje sam kritizirao – „druga priroda“ koja upravlja sudovima, „trajni identitarni grč“ koji se „po definiciji ne može prevladati vlastitim intelektualnim snagama“, „historijski fiksiran mentalitet“ – i dalje je pripisano tom subjektu.
Autorova replika koja taj subjekt opisuje transcendentalnim samo uvodi novu kategorijalnu grešku u njegov analitički aparat. Naime, transcendentalni subjekt je, u filozofiji iz koje je pojam preuzet, formalni uvjet mogućnosti saznanja: nijedna varijanta te tradicije, od Kanta do Husserla, ne pripisuje mu mentalitet ili karakterne osobine, jer one u toj filozofiji pripadaju empirijskoj psihologiji. Premještanje svojstava s empirijske skupine na transcendentalnu formu dodatno pogoršava epistemološki status teze iz „Konstitutivnog naroda debila“. Mentalna svojstva pripisana subjektu bez empirijskog referenta načelno su neprovjerljiva; u Popperovoj terminologiji, to je „konvencionalistički obrat“ – teza se spašava snižavanjem vlastite opovrgljivosti. Uz to, iz transcendentalnog subjekta — bilo da se shvati u formalno-kantovskom smislu ili u formi fenomenološko-hermeneutičkih „suština“ — ne slijedi nijedno empirijsko predviđanje o ponašanju stvarnih ljudi. Svaki pokušaj da se iz formalnog uvjeta mogućnosti ili hermeneutičkog horizonta izvede kauzalno objašnjenje ponašanja konkretnih pojedinaca predstavlja kategorijalnu grešku hipostaziranja: prelazak s analize pojma na tvrdnju o stvarnosti bez empirijskog posredovanja. Izvan takve reifikacije, izvođenje ponašanja pripadnika iz „duha“ ili „naravi“ kolektiva pripada isključivo esencijalističkoj tradiciji koju ova kritika i prokazuje.
„Konstitutivni narod debila“ pak ne govori o transcendentalnom subjektu: govori o glasačima koji će, kako se u njemu tvrdi, glasati po starom jer su izloženi kontinuiranom programu zaglupljivanja; o pet hiljada ljudi na skupu za Gazu; o građanima koji su izostali s protesta protiv Kvadranta C.
Ili je subjekt dijagnoze empirijski, pa za dijagnozu važe empirijski standardi – uzorak, mjerenje, komparacija – koje ona očigledno ne zadovoljava, ili je subjekt transcendentalan, pa iz njega o oktobru 2026. godine i izborima ne možemo saznati ništa. Oboje ne može.
S tim je povezana i zamjerka da sam od autorovih knjiga „odabrao“ Kritiku bosanskog uma iz 2016. godine, umjesto Bošnjaštva kao promašenog projekta iz 2025. godine u kojem bih navodno našao odgovore na sva pitanja koja postavljam. Odabrao nisam ništa: predmet mog teksta bila je kolumna iz jula 2026. i pozicija koju ona primjenjuje, a tu poziciju – „historijski fiksiran mentalitet“ razrađen jasnom elaboracijom – formulira upravo knjiga iz 2016. godine; uz nju sam naveo i tekst „Povijest i mit“ iz 2024. godine, koji istu poziciju ponavlja u kontekstu bošnjačke nepromjenjivosti. „Povijest i mit“ je tekst koji se na autorovoj blog stranici nalazi u odjeljku „Građa za Bošnjaštvo kao promašen projekt“ i koji je spomenut s razlogom, o čemu će biti riječi u narednim redovima. Ako novija knjiga nekim posebnim zaključkom revidira stariju, to je autorova revizija, i valjalo bi je objaviti kao reviziju; kritičar nije dužan pretpostaviti da posljednja knjiga prešutno poništava prethodne knjige i tekstove, naročito ako autor tezu svoje prethodne knjige nastavlja primjenjivati u dnevnoj publicistici 2026. godine, operirajući na terenu empirijske stvarnosti.
Drugi „falsifikat“ glasi: moja rečenica da se odgovorno društvo ne može dizajnirati odozgo „sugerira“ da kritičaru pripisujem da on smatra da može. Ta rečenica, međutim, u mom tekstu dolazi neposredno iza najave: „Iznosim, stoga, mjerilo po kojem pišem, tako da moje izlaganje bude provjerljivo i opovrgljivo.“ Formalno je i izričito označena kao moje, osobno epistemološko mjerilo, izneseno prije ijedne rečenice analize, upravo zato da čitalac unaprijed zna odakle sudim i gdje može tražiti moje nedosljednosti. Insinuaciju je u deklaraciju metode bez ijednog argumenta učitao autor replike.
Od dva „falsifikata“ prvi je bio autorovo pojašnjenje vlastitog pojma iz knjige koju moj tekst nije razmatrao — pojašnjenje koje sam primio k znanju, uz ukazivanje na njegove implikacije i anahronu projekciju. Drugi je učitavanje namjere u rečenicu koja izričito kaže suprotno od onoga što autor replike tvrdi. Ni u jednom slučaju nije ponuđen dokaz o namjeri obmane, te bez njega riječ „falsifikat“ ostaje samo derogirajući višak.
III. Od „historijski fiksiranog mentaliteta“ do Bonhoeffera i Adorna
Središnji pojam moje kritike bio je „historijski fiksiran mentalitet“ koji se elaborira kroz niz konstrukcija u tekstu „Konstitutivni narod debila“. Dokazivao sam da je taj pojam empirijski neutemeljen – jer nauka o etnicitetu i vrijednostima, od Bartha i Brubakera do Hofstedea i Ingleharta, nalazi dinamiku i promjenu, nikada fiksnost – te da je logički proturječan, jer se ista pojava u autorovim tekstovima istovremeno naziva varijablom i opisuje kao inertna. Očekivao sam, dakle, odbranu pojma. Nje u replici nema. Umjesto odbrane, replika poseže za Adornom i Bonhoefferom: glupost, kaže, nije „individualno i nepromjenjivo svojstvo“, nego je „društveno proizvedena“.
Ali društveno proizvedeno je, po definiciji, uvjetovano okolnostima, dakle promjenjivo čim se okolnosti promijene. Moj tekst završio je dilemom: ako je mentalitet fiksiran, autorov kontinuirani aktivizam je ispraznost; ako je promjenjiv, „narod debila“ nije dijagnoza nego uvreda. Birajući Bonhoeffera, replika je izabrala promjenjivost a ne fiksiranost – dakle poziciju koju sam u prvom tekstu zastupao ja: da se posmatrano ponašanje objašnjava okolnostima i univerzalnim mehanizmima, a ne fiksiranom naravi. To je najvažniji rezultat ove razmjene: autor u replici nijednom rečenicom nije otvoreno branio tezu o „historijski fiksiranom mentalitetu“, premda samo kroz nju može smisleno pisati o „narodu debila“, koji ne može sam sebi pomoći i koji radi toga ponavlja greške.
IV. Performativne potvrde
Dva moja prigovora replika vlastitim postupkom potvrđuje.
Zavjerenička teorija društva
U svom tekstu napisao sam da teza o „planskom zaglupljivanju“ počiva na onome što je Popper nazvao zavjereničkom teorijom društva: na sklonosti da se raspršen, višeuzročan društveni ishod objasni nečijom svjesnom koordinacijom. Na tu zamjerku replika odgovara novom zavjereničkom teorijom društva. Moj tekst je, saznajem, „prilog predizbornim naporima SDA“; u kompromitaciju „ideologa Naše stranke“ uključio sam se „s velikim ambicijama“; „nezavisnim intelektualcima“ su, „u slučaju pobjede, obećana savjetnička mjesta u ministarskim kabinetima“; „stratezi“ vjeruju da bi diskreditiranje autora umanjilo izborne izglede Naše stranke; ja sam „samo jedan element“ te „šire strukture“. Za navedene tvrdnje nije ponuđen nijedan dokaz. Pojava kritičkih tekstova pred izbore – raspršen fenomen s onoliko uzroka koliko ima autora – objašnjena je jednim središtem, jednim planom i jednim motivom. To nije odgovor na prigovor o zavjereničkoj teoriji društva; to je njena demonstracija na svježem primjeru.
Imunizacija teze i kružno rasuđivanje
Napisao sam i da je teza o zaglupljivanju konstruirana tako da je nijedan ishod ne može opovrgnuti: šutnja je dokazuje, pogrešan odgovor je dokazuje, razložan odgovor biva upisan u izuzetke. Replika na tu zamjerku odgovara završnim pasusom koji doslovno potvrđuje moju kritiku. Glasa li narod i dalje za SDA, to je zato što „prašta lopovluke“, a prašta jer je zaglupljen. Izgubi li Trojka, ni to „neće biti znak da su Bošnjaci konačno počeli da misle svojom glavom, već da se proces zaglupljivanja predstavljenog kao intelektualno oslobođenje i dalje odvija, i da daje rezultate“. Imunizacija teze ogleda se u činjenici da kriterij nije unaprijed definiran nezavisno od ishoda: nigdje nije rečeno koje bi to svojstvo odluke kod glasača — obaviještenost, dosljednost, kažnjavanje lošeg učinka — vrijedilo kao znak da su Bošnjaci „počeli misliti svojom glavom“, neovisno o tome za koga su glasali ili za koga bi, po autorovoj ocjeni, trebali glasati. Bez takvog kriterija svaki se ishod može, naknadno, opisati kao potvrda autorovog suda. Teza o zaglupljivanju, dakle, nije empirijska tvrdnja o svijetu nego interpretativna shema imuna na svijet. U toj se konstrukciji krije jedna implicitna premisa: da je glasanje za jednu političku opciju znak razboritosti, a za drugu znak zaglupljenosti. Nijedna stranka, međutim, nije mjerilo racionalnosti biračkog tijela. Bošnjačko biračko tijelo već je mijenjalo svoj izbor suprotno od onoga što se o njemu tvrdi: SDA je smjenjivalo i vraćalo na vlast (2000, 2002), potiskivalo na drugo mjesto na federalnom nivou (2010), ostavljalo u opoziciji u Kantonu Sarajevo (2018), te u potpunosti isključilo iz državne i federalne vlasti 2022. godine. Te su smjene objašnjive političkom ponudom, percepcijom i procjenom učinka: birači kažnjavaju one koji su ih razočarali i očekuju promjenu. Objašnjavati izborni proces „debilitetom“ naroda znači previdjeti očigledno: birači svoju spremnost za promjenu pokazuju svaki put kad im se ukaže prilika, a ono što izostaje nije njihova volja nego ponuda i mjerljiv učinak koji bi taj izbor opravdali.
U istom argumentacijskom nizu sadržan je i školski primjer kružnog rasuđivanja (petitio principii), u kojem se zaključak unaprijed postavlja kao vlastita premisa. Ponašanje birača objašnjava se procesom zaglupljivanja, dok se postojanje samog zaglupljivanja dokazuje upravo tim istim ponašanjem birača i načinom njihovog glasanja. Premisa i zaključak u ovoj konstrukciji proizvoljno mijenjaju mjesta, čime se ne dokazuje ništa osim polazišne aksiološke pretpostavke. Mjerilo koje se svodi na autorov vlastiti sud ne mjeri razboritost birača nego njihovo slaganje s njim.
V. Konfirmacijska pristrasnost (confirmation bias) i opovrgavanje vlastite teze
Haverićevo pozivanje na moj raniji rad o geopolitičkom riziku — uz prigovor da u njemu nisam spomenuo konfirmacijsku pristrasnost — predstavlja primjer metodološke asimetrije. Prvo, izostanak određenog pojma u tekstu koji se bavi kognitivnim mehanizmima u uvjetima neizvjesnosti i straha nije nikakav „manjak“, nego analitička preciznost: predmet tog rada bila je percepcija akutne opasnosti, a ne održavanje već formiranih uvjerenja. Drugo, i važnije: dok sam o autorovim stavovima sudio na osnovu njegovih cjelovitih i kontinuiranih radova o istoj temi (Kritika bosanskog uma, „Građa za Bošnjaštvo…“), on sud o mojoj metodi pokušava izvesti iz jednog teksta sa sasvim drugom tematskom namjenom.
Replika mi, potom, pripisuje konfirmacijsku pristrasnost — sklonost, kako se navodi, da se u rasuđivanju uzimaju u obzir podaci koji potvrđuju već obrazovana uvjerenja — uz napomenu da ja ne tražim informacije koje bi moje zaključke potvrdile, već zaobilazim one koje bi ih opovrgle. Obje radnje su, naravno, oblik iste pojave i prema Wasonu i prema Nickersonu.
Ipak, „Povijesti i mitu“ sam se obratio upravo zato da provjerim najpovoljnije moguće čitanje autorove teze: shvata li autor mentalitet kao naslijeđeno, biološki dato svojstvo ili kao historijski promjenjivu kategoriju. Prošao sam kroz više od dvadeset tekstova iz „Građe za Bošnjaštvo kao promašen projekt“ na Haverićevom blogu, i jedini tekst koji sam pronašao, u kojem autor mentalitet naziva povijesnom varijablom i pritom je detaljno opisuje jest upravo „Povijest i mit“. Tamo mu izričito odriče status biološke konstante — a onda ga u istoj rečenici opisuje kao svoju vlastitu suprotnost, kao inertan i u velikoj mjeri naslijeđen sklop. Iz te sam proturječnosti izveo nalaz o nerazriješenoj disonanci na relaciji varijabla-inertno. To je praktično traženje argumenta kojim se vlastita kritika testira i opovrgava.
Nadalje, moj tekst „Zatvoreni um otvorenog društva“ čini tri stvari koje su nespojive s konfirmacijskom pristrasnosti. Prvo, uključuje upravo onu vrstu informacija koju bi kritičar sklon zaobilaženju izostavio: mjesta na kojima je sagovornik u pravu. Drugo, konsultiranje teksta „Povijest i mit“ bio je pokušaj pronalaska argumenta koji bi oborio moju kritiku. Treće, i najvažnije, moj tekst svoju središnju tvrdnju izričito izlaže opovrgavanju: pojavi li se empirija kakvu sud o društvenoj reprezentaciji neminovno iziskuje, rado ću korigirati svoju kritiku. Ko izbjegava opovrgavanje kroz konfirmacijsku pristrasnost, ne ispituje svoju kritiku mogućim različitim ishodima niti unaprijed imenuje uvjete pod kojima će napustiti vlastite teze.
VI. Prosvijećeni apsolutisti, ili parcijalni inženjering pod drugim imenom
Najozbiljniji dio replike je historijska lekcija o prosvijećenim apsolutistima: današnja otvorena društva Evrope nisu, kaže autor, izrasla iz baze, nego iz „nekadašnje samovolje“ Petra Velikog, Friedricha II., Katarine Velike, Josipa II. i naročito Napoleona; Građanski zakonik je „Evropi nametnut“, a inkviziciju je „1808. ukinula imperijalna armija“. Argument zaslužuje odgovor u pet koraka.
Prvi korak je kategorijalan. Moja rečenica govorila je o dizajnu cjeline društva „iz zamisli onoga koji tvrdi da je u potpunosti razumio cjelinu“. Autorovi protuprimjeri su nametanja pojedinačnih, omeđenih institucija: jednog zakonika, ukidanja jedne ustanove. Popperova distinkcija, na koju sam se pozvao, ne razdvaja nametnuto od spontanog nego parcijalno od holističkog: parcijalni zahvat je omeđen, provjerljiv i opoziv; utopijski nacrt izvodi se nad cjelinom odozgo i ne ostavlja mogućnost korekcije. Nametanje građanskog zakonika i ukidanje inkvizicije parcijalni su zahvati par excellence – omeđeni i, kako će se odmah pokazati, itekako opozivi. Autorovi primjeri, dakle, ne obaraju distinkciju koju sam ja naveo nego je ilustriraju. A tamo gdje je Napoleon zaista izveo nacrt nad cjelinom – Carstvo, kontinentalni sistem, prekrajanje evropske karte – cjelina se urušila za jedno desetljeće.
Drugi korak tiče se samog Zakonika. Code civil nije nastao iz careve glave: sastavila ga je Portalisova komisija iz građe koju su stoljećima taložili rimsko pravo, francusko običajno pravo te sistematizacije Domata i Pothiera. Posao je bio kodifikacija već razvijenog, ne konstruiranje novog zakona kroz neki holistički zahvat. O epistemologiji tog posla najmjerodavniji je glavni redaktor: Portalis u Uvodnom govoru (Discours préliminaire, 1801) piše da su se sastavljači „sačuvali od opasne ambicije da sve urede i sve predvide“ (str. 16), te – rečenicom koju bih, da je moja, morao braniti od optužbe za popperijanstvo prije Poppera – da se „kodeksi naroda prave s vremenom; strogo govoreći, oni se i ne prave“ a „iskustvu je da postupno popuni praznine koje ostavljamo“ (str. 24). Glavni arhitekta krunskog protuprimjera formulirao je, dakle, upravo tezu koju sam ja sebi zacrtao kao epistemološko mjerilo.
Treći korak: šta je bilo s nametnutim tekovinama kad je onaj koji ih je nametao pao? Prošle su kroz filter koji je moja rečenica i opisivala – pokušaj, grešku i ispravku. Rajnska oblast je poslije 1815. godine, već pod pruskom vlašću, zadržala Napoleonov zakonik: branili su ga domaći pravnici, imućniji građani i uglednici od pruskog Landrechta, i on je tamo važio sve do 1900. godine, kada je na snagu stupio njemački Građanski zakonik (Bürgerliches Gesetzbuch). Nametnuto je, dakle, preživjelo tamo gdje ga je zajednica usvojila kao svoje. Španija je, obrnuto tome, odbacila nametnuto: inkvizicija — toledski tribunal koji autor navodi bio je jedan od njenih regionalnih sudova — ukinuta je dekretom francuske okupacione vlasti 1808. godine, a potom i odlukom Kortesa u Cádizu 1813. godine. Međutim, to nametnuto ukidanje nije trajalo ni šest godina: čim se Ferdinand VII. 1814. godine vratio na prijesto, inkvizicija je obnovljena. Pitanje njenog opstanka potom je postalo dio unutrašnjeg političkog sukoba — ponovo je ukinuta u liberalnom trogodištu 1820. godine, da bi konačno i trajno bila ugašena tek 1834. godine, tokom vladavine Marije Cristine, kao rezultat sazrijevanja unutrašnjeg španskog liberalnog procesa. Primjer izveden do kraja, umjesto zaustavljen na 1808. godini, ne dokazuje trajnost dekreta: dokazuje upravo onaj popperovski niz pokušaja, grešaka i ispravki kojima društvo vlastitim iteracijama raste iz svoje baze.
Četvrti korak: ni ostatak niza ne stoji bolje. Josip II. je pred smrt, slomljen pobunom u Brabantu i mađarskim otporom, sam opozvao gotovo sve svoje reforme, izuzev edikta o vjerskoj toleranciji i ukidanja kmetstva u smislu lične zavisnosti seljaka od vlastelina – to je paradigmatski neuspjeh reforme odozgo, ne njen trijumf. Petar Veliki i Katarina Velika izgradili su državu koja ni poslije tri stoljeća nije otvoreno društvo; da samovolja prosvijećenih apsolutista gradi otvorena društva, Rusija bi im morala biti prvak, a ne antipod. Od pet ponuđenih primjera, dva svjedoče protiv teze, u jednom je vladar opozvao vlastite reforme, a ono što je od preostalih ostalo trajno – ostalo je prošavši filter usvajanja odozdo.
Peti korak počiva na rečenici u kojoj autor, braneći tezu da su društva oblikovana odozgo, opisuje proces koji se odvija odozdo. Nametnuta norma, piše autor, postaje socijalna praksa tek nakon nekoliko generacija, u procesu interiorizacije. Višegeneracijski proces u kojem zajednice nametnuto usvajaju, prilagođavaju ili odbacuju – šta je to nego iteracija odozdo? Dekret, dakle, ni po autorovom vlastitom opisu ne konstituira društvo; konstituira ga ono što društvo s dekretom učini.
Šta empirija kaže o nametanju institucija?
Pitanje šta se dešava s institucijama nametnutim izvana nije stvar tumačenja historije nego predmet empirijskog mjerenja, i ono se kao takvo provodi decenijama. Berkowitz, Pistor i Richard pokazali su na uporednim podacima da presađeno pravo ostaje slabo djelotvorno svugdje gdje nije prilagođeno lokalnim uvjetima i gdje za njim nije postojala potražnja; Boettke, Coyne i Leeson pokazali su pak da se institucije najteže održavaju kada su nametnute izvana, a najlakše kada su nastale u samom društvu, iz njegovih vlastitih pravila i navika; Elinor Ostrom je na primjerima koji traju stoljećima pokazala da zajednice same razvijaju pravila kojima uspješnije čuvaju zajednička dobra nego u situacijama kad su im rješenja projektirana odozgo – bilo da ih propisuje država ili nameće stranac. Čak i studija čiji nalazi idu najviše u prilog nametnutim reformama – rad Acemoglua, Cantonija, Johnsona i Robinsona o učincima Napoleonovih reformi u njemačkim zemljama – nalazi da su se povoljni efekti pokazali tek nakon nekoliko desetljeća, i to ondje gdje su ih domaće sredine prihvatile i prilagodile sebi. Riječ je, uz to, o reformama koje su uklanjale zapreke privrednom razvoju, poput cehovskih povlastica i feudalnih obaveza – dakle o omeđenim zahvatima, ne o nacrtu cijelog društva.
Empirija, ukratko, ne poznaje nijedno društvo koje je uspješno konstituirano kroz neki dekret; poznaje društva koja su dekrete probavila i kroz vlastite iteracije odozdo prema gore parcijalno zadržala, i ona koja su ih odbacila u potpunosti.
VII. „Diletantska“ zamjena
Replika svoj najoštriji sud izriče sljedećim riječima: „doktor političkih nauka pobrkao je, prilično diletantski, individualizirajuće zapažanje i metodološki individualizam“. Sud počiva na čitanju moje sljedeće dvije rečenice: „Ironično, mana koju autor u Kritici bosanskog uma pripisuje Bošnjacima je historizam – ‘zamjena procesa individualizirajućeg zapažanja generalizirajućim pogledom na sile u povijesti’, pojam koji preuzima od Friedricha Meineckea (str. 12). To je tačno onaj negativni pol koji Popper svojim metodološkim individualizmom također odbacuje.“ Predmet moga poređenja nije pojmovni identitet, nego strukturna analogija: dvije tradicije iz različitih disciplina odbacuju isti negativni pol — holističko-generalizirajući pogled na historiju. Radi se o jednostavnom primjeru teorijske konvergencije, odnosno saglasnosti u zajedničkom negandumu. Budući da konvergencija po definiciji pretpostavlja pojmovnu različitost, učitati u moju tvrdnju „brkanje pojmova“ moguće je samo ako se sam mehanizam konvergencije ne razumije. Autor je vlastiti hermeneutički previd projektovao u moj tekst, pa mi ga zatim vratio u formi kvalifikacije o „diletantizmu“. Time je izveden školski argumentum ad hominem abusive: umjesto opovrgavanja strukturne analogije, insinuirana je kognitivna nedoraslost sagovornika. Prigovor, dakle, ne stoji, a etiketa je tek uobičajena retorička supstitucija za nedostatak argumenta.
Prvo, o samom argumentu. Moj argument o autorovoj nedosljednosti ne počiva na opasci o teorijskoj konvergenciji; ona je bila dodatna analitička informacija, jedna od dvije u tekstu – druga je strukturna analogija metodološkog esencijalizma i kulturnog determinizma, koju replika pak nije uočila. Osnov argumenta je autorovo vlastito mjerilo. On Bošnjacima zamjera, Meineckeovim rječnikom, da individualizirajuće zapažanje zamjenjuju generalizirajućim pogledom. A onda Bošnjake analizira isključivo tim istim pogledom: kao kolektiv jedne naravi, u kojem nema mjesta ni za jedan crni labud, za nepredvidiv i rijedak slučaj koji „razbija“ agregat i obara generalizaciju. Nedosljednost je interna i mjeri se njegovim kriterijem. Neka čitalac izvede jednostavan test: neka iz navedenog pasusa mog teksta izbaci Poppera i teorijsku konvergenciju na koju ukazujem i ostavi samo Meineckea, čiji pojam autor upotrebljava. Argument o nedosljednosti ostaje netaknut. Autor mi, uz to, prigovara da nisam pročitao njegovu Liberalnu demokratiju, gdje stoji da on ne prihvata Popperovu paradigmu. Prihvatao je ili ne, moja zamjerka počiva na Meineckeovoj distinkciji koju on sam primjenjuje.
Drugo, o Agassiju, kojeg replika poziva u pomoć kako bi pokazala da je spor prevladan — odnosno da je debata između metodološkog individualizma i holizma razriješena trećim rješenjem, institucionalnim individualizmom. Agassijeva pozicija, međutim, nije od koristi autoru replike jer osnovna postavka institucionalnog individualizma glasi: da samo pojedinci imaju ciljeve i odgovornosti, i da institucionalne strukture utječu na pojedinačne izbore i odluke. Prva polovina te formule kolektivu uskraćuje status nosioca intencija, a bez njega mu se ne mogu pripisati ni svojstva poput „druge prirode“ ili „trajnog identitarnog grča“ — što autor pak eksplicitno čini. Druga polovina je, od riječi do riječi, moje objašnjenje iz prvog teksta: Olson, Simon i Festinger – institucije i okolnosti, ne kolektivne karakteristike i narav. Autoritet na koji se replika poziva tvrdi, dakle, upravo ono što sam već napisao u tekstu na koji autor replicira.
Treće, o Blaugu. Navod da bi strogo protumačen metodološki individualizam ukinuo gotovo svu makroekonomiju tačan je – i irelevantan. Postoje, doista, pojave na razini sistema koje se ne daju svesti na pojedince: nezaposlenost, inflacija, inercija institucija. Nijedna od njih, međutim, nije mentalno stanje — sistem ima svoje pravilnosti, ali iz njih ne slijedi da narod ima narav. Iz ograničenja jednog metodološkog načela u ekonomiji ne slijedi, dakle, dopuštenje da se etničkoj skupini pripiše fiksirana kolektivna narav; između tvrdnje „postoje makrofenomeni nesvodivi na mikrotemelje“ i tvrdnje „narod ima historijski fiksiran mentalitet“ ne postoji nijedan validan logički korak.
Četvrto, o individualizmu koji autor kaže da zastupa: vrednosnom, ne metodološkom. Ako je individualizam moralni ideal – ako je, autorovim riječima, cilj djelovanja društvenih institucija da društvo postane skup slobodnih i informiranih pojedinaca – onda proglašenje jednog naroda trajno zaglupljenim negira samu pretpostavku tog ideala: popravljivost. Vrednosni individualizam i fiksirani mentalitet nemaju prebivalište u istom svjetonazoru; jedno od to dvoje mora ići. Sudeći po autorovom pozivanju na Bonhoeffera, otišlo je ovo drugo. No i kad se ta zamjena prihvati, moja zamjerka ostaje bez odgovora, budući da se ona nije odnosila na doktrinu koju autor zastupa, nego na postupak koji izvodi kada kolektivu, na osnovu interpretacije diskursa, pripisuje mentalna svojstva. Budući da bi se takvo pripisivanje moglo opravdati jedino izvedenim empirijskim nalazom o populaciji kojoj se ta svojstva pripisuju, autorovo izjašnjavanje o tome zastupa li vrednosni ili metodološki individualizam uopće ne dotiče moju zamjerku. Ono govori isključivo o njegovim uvjerenjima, dok se moja zamjerka odnosi na dokaze: njima autor na empirijskoj razini ne raspolaže, a na transcendentalnoj — po samoj prirodi stvari — ne može raspolagati.
VIII. Logika kolektivnog djelovanja naspram „kolektivnog glupana“
Bonhoefferova teorija gluposti – na koju se replika poziva – iz eseja „Poslije deset godina“, tvrdi tri stvari: da je glupost sociološki, a ne psihološki problem; da je proizvodi svaki snažan uspon moći, koji ljude lišava unutrašnje samostalnosti; i da se ne prevladava poukom nego oslobođenjem – dakle promjenom vanjskih okolnosti. Sva tri svojstva – okolnosna uvjetovanost, univerzalnost, reverzibilnost – nespojiva su s „historijski fiksiranim mentalitetom“. A univerzalnost mehanizma, koji djeluje na sve ljude izložene istoj konstelaciji moći, ne može utemeljiti etničku specifičnost: ako moć zaglupljuje svakoga, onda podložnost zaglupljivanju ne razlikuje Bošnjake ni od koga. Isto vrijedi za Adorna: autoritarnu sklonost nije pripisivao narodima nego ju je, F-skalom („F“ od fašizam), mjerio kod pojedinaca – i u svakoj ispitivanoj populaciji nalazio raspodjelu, ljude visoko i nisko na istoj skali. Adorno je do te dispozicije došao instrumentom, uzorkom i skorovima, pa tek onda interpretacijom. Kolektivnu prirodu nije moguće mjeriti ni ovako ni drukčije, jer se nema šta mjeriti niti opisivati. Time se ponavlja postupak već zabilježen kod Agassija: izvor naveden kao potpora vlastitoj poziciji sadrži nalaze koji podupiru poziciju koju autor osporava.
Da je riječ o okolnostima, a ne o prirodi, potvrđuje i njemačka analogija koju autor replike navodi kao dokaz da nijedan narod nije imun na zaglupljivanje. Nijemci su bili narod Kanta i Goethea, pa su se ipak dali uvući u zločine počinjene u njihovo ime jer su, kaže autor, bili zaglupljeni. Tačno je da su Nijemci bili uvučeni u zločine, ali nam ta činjenica ne govori ništa o naravi Nijemaca ili o tome da su to uradili jer su bili zaglupljeni kao kolektiv. Ono što se u Njemačkoj dogodilo zbilo se pod određenim okolnostima — nakon vojnog poraza, ekonomskog sloma i u uvjetima propagande i terora. Nijedan ozbiljan opis tog perioda ne izvodi njemačke zločine iz njihove zaglupljenosti. Objašnjenja koja su razloge pronalazila u njemačkom nacionalnom karakteru — Sonderweg, a najizričitije Goldhagen — historiografija je odbacila, i to zato što su pretpostavljenu suštinu naroda stavljali na mjesto strukturnih uzroka. Na istom stanovištu stoji i Bonhoeffer: glupost proizvodi uspon moći, a ne narod nad kojim se moć uspostavlja. Kada su se okolnosti promijenile, promijenilo se i ono što je jednoj generaciji izgledalo kao trajno svojstvo. Analogija, dakle, pokazuje šta sve okolnosti mogu učiniti s ljudima — to je moja teza iz prvog teksta.
U istom pasusu u kojem navodi Adorna i Bonhoeffera – istraživače kod kojih je predmet uvijek pojedinac, bilo kao stanje uvjetovano okolnostima bilo kao dispozicija mjerena na uzorku – autor opet poseže za formulacijama koje kolektiv pretvaraju u subjekt tog stanja: Bošnjaci su, kaže, „kao pojedinci, pametan i snalažljiv svijet“, ali su „kao kolektivni subjekt … još uvijek u političkom obdaništu, i svašta im je moguće prodati“; nešto dalje, u navodu iz vlastite knjige, isti kolektiv postaje „kolektivni glupan“. Između navedenih izvora i vlastitog rječnika razlika je, dakle, kategorijalna: izvori govore o stanju u koje okolnosti dovode pojedince, autorov rječnik o svojstvu koje nosi kolektiv. To je greška koju Rogers Brubaker naziva grupizmom: etnička skupina, koja je kategorija pripadnosti a ne akter, tretira se kao jedinstveno biće sa vlastitom voljom i vlastitim rasuđivanjem, pa joj se onda mogu pripisati i svojstva rasuđivanja – pamet ili glupost. Ali kategorija ne rasuđuje: rasuđuju pojedinci koji joj pripadaju, svako svojim umom i svako s vlastitim mjestom na raspodjeli koju je Adorno mjerio. Formulacija po kojoj su pojedinci pametni a kolektiv glup zato ne iznosi nalaz o svijetu i iz nje ne proizilazi ništa smisleno o tim pojedincima i tom kolektivu.
Kako shvatati kolektivno djelovanje?
Nauka koja objašnjava zašto agregat može proizvoditi ishode koje većina pojedinaca privatno ne odobrava ne poseže za konceptom kolektivnog glupana nego za mehanizmima agregacije. Timur Kuran je pokazao kako falsificiranje preferencija – javna podrška onome u što se privatno sumnja – održava poretke koji se potom, kao 1989. godine, ruše preko noći, upravo zato što privatna uvjerenja nikada nisu bila onakva kakvim ih je javna šutnja prikazivala. Kuran time operacionalizira upravo ono što Bonhoeffer opisuje, i pokazuje da za isto stanje nije potrebna nikakva pretpostavka o strukturalnoj ili kolektivnoj gluposti. Bikhchandani, Hirshleifer i Welch pokazali su kako informacione kaskade navode individualno racionalne ljude da slijede pogrešan signal. Fenomeni koje autor opisuje postoje; kolektivni um kojem ih pripisuje ne postoji; a mehanizmi koji ih objašnjavaju spadaju u antropološko-kognitivne univerzalije, ne u bošnjački „historijski fiksiran mentalitet“ ili „kolektivni debilizam“.
Na kraju, neophodno je osvrnuti se na metod kojim replika pokušava dokazati svoje tvrdnje o fenomenima kojima se bave bihevioralne znanosti. Autor iz svoje knjige prenosi četiri primjera onoga u što su Bošnjaci navodno uvjereni — o Zulfikarpašiću, Filipoviću, Izetbegoviću i Andriću — i navodi ih kao „individualizirajuća zapažanja“ koja sam zaobišao. Individualizirajuće zapažanje, međutim, ne služi generalizaciji niti može do nje voditi: ono opisuje pojedinačan slučaj u njegovoj jedinstvenosti i tu se zaustavlja, pa se ni desetine takvih zapažanja ne zbrajaju u znanje o populaciji. Jedini put ka populaciji, ka kolektivu, nije selekcija primjera i uvjerljivost u iznošenju argumenata, nego mjerenje na uzorku i poređenje s baznim stopama — dakle statistika — a potom informirana interpretacija rezultata istraživanja. To ne znači da se o kolektivu smije govoriti samo brojkama; znači da se empirijski sud o njegovim svojstvima — o tome šta i u kojoj mjeri neka populacija vjeruje ili čini — bez tog postupka ne može izreći. Ono što se o kolektivu mjeri jesu agregatne varijable, izvedene iz svojstava pojedinaca, a ne svojstva samog kolektiva. Tako je radio Adorno sa svojom F-skalom – a ni on nije bio pošteđen kritike za nereprezentativan uzorak. Kod autora replike nema ničega sličnog, a pošto su mu primjeri birani da potvrde tvrdnju, nije riječ ni o indukciji nego o selekciji.
IX. Afektivni umjesto analitičkog okvira
Preostali dio replike ne bavi se mojim argumentima nego njihovim uokvirivanjem. Uokvirivanje (framing) je u nauci o političkoj komunikaciji precizno opisan postupak: pojava se smješta u interpretativni okvir tako što se odaberu i istaknu neki njeni aspekti — stvarni ili izmišljeni – koji čitaocu sugeriraju ocjenu o toj pojavi prije njene provjere. Okvir koji replika gradi oko mog teksta sastavljen je od afektivno nabijenih elemenata: predizborni „napori SDA“, „falanga nezavisnih intelektualaca“, obećana „savjetnička mjesta u ministarskim kabinetima“, najava budućih „otkrića“, te zamišljeni scenario s Bašagićem kao kandidatom i naslovom u Avazu. Nijedan od tih elemenata ne dotiče nijedan moj argument; njihova funkcija je da spor premjeste iz domena provjerljivih tvrdnji na asocijacije – s pitanja „je li ovo tačno“ na pitanje „ko ovo govori i za koga“.
Okvir se, međutim, od argumenta razlikuje po jednoj osobini: argument se testira, potvrđuje ili opovrgava, a okvir se temeljem emotivne dispozicije prihvata ili ne prihvata. Autor replike traži emotivnu involviranost, koja je nespojiva s testiranjem argumenata i naučnim metodom.
Transakcijska pretpostavka
Okvir, stoga, valja jasno dekonstruirati. U njegovom je temelju pretpostavka transakcije: da tekst ove vrste može nastati samo iz koristi, a ne iz argumenta. Pretpostavka je u bosanskohercegovačkoj javnosti toliko uobičajena da se rijetko i primjećuje — prije nego što se išta pročita, pita se čije je i čemu služi, te mu se lijepi etiketa. Učestalost ovog fenomena, međutim, nije potvrda same pretpostavke: u ovom slučaju ona nije potkrijepljena nijednim dokazom, i tako će i ostati. Tvrdnje iz okvira – obećana savjetnička mjesta, koordinirana falanga, naručena „diskreditacija“ – iznesene su bez ijednog provjerljivog podatka, pa se ne mogu ni testirati: okvir je, dakle, sastavljen od jedne opovrgnute i nekoliko na opovrgavanje imuniziranih tvrdnji. Postupak kojim se argument osporava pripisivanjem interesa i pripadnosti onome ko ga iznosi ima svoje ime u logici: argumentum ad hominem circumstantiae, ovdje izveden kao „trovanje bunara“ (poisoning the well), budući da je diskvalifikacija iznesena na samom početku replike, prije razmatranja ijednog mog argumenta.
Moj primarni motiv u ovoj polemici jeste prilog kreiranju heurističkog okvira kojim bi se u javnom govoru razlučili koncepti koji nešto objašnjavaju od koncepata koji samo mobiliziraju temeljem emocija. U prvu vrstu spadaju pojmovi s empirijskim sadržajem i mjerljivim posljedicama: logika kolektivnog djelovanja, ograničena racionalnost, kognitivna disonanca, promjena vrijednosti s okolnostima – oruđa kojima se društveni problem može opisati, izmjeriti i parcijalno popravljati. U drugu spadaju sudovi o naravi narodâ, dijagnoze fiksiranih mentaliteta, zavjerenička objašnjenja raspršenih ishoda i historijski fatalizam – konstrukcije koje ništa ne predviđaju, ne trpe protuprimjer i ne mogu poslužiti ničemu osim proizvodnji afekta.
No i da je svaka tvrdnja okvira o mojim transakcionim pobudama istinita, moji bi argumenti i dalje bili tačni upravo onoliko koliko su naučno valjani, ili bi bili neispravni tačno onoliko koliko jesu i koliko ih je moguće opovrgnuti iz pozicije naučnog metoda: valjanost činjenica ne proizilazi iz njihove afilijacije.
Bašagić i „neprohodni“ tekstovi
Umetak o Safvet-begu Bašagiću također pripada ovom okviru i obavlja tri ključne funkcije: skreće pažnju s metodoloških promašaja vlastitog uzorkovanja na teren historijske apologetike, prevodi naučnu raspravu o metodologiji u političko-etičku optužbu za neiskrenost i „izopačavanje“, i pruža svom čitaocu gotov interpretativni ključ – vodeći pritom polemiku sa fiktivnim uvrijeđenim autorom i njegovim tekstom, koji pak nema dodirnih tačaka sa mojim tekstom niti kritikom.
Napokon, okviru pripada i kvalifikacija mojih tekstova kao „neprohodnih“, s „mnoštvom knjiških referenci“ koje nešto „maskiraju“. Reference postoje upravo zato da se svaka moja tvrdnja može provjeriti i oboriti: tekst ove vrste bez referenci je tekst koji se skriva, tekst s referencama se izlaže provjerljivosti. Kritičar koji u referentnom aparatu vidi masku, a u tekstu bez provjerljivih podataka iskrenost i prohodnost, izvrnuo je mjerilo po kojem se provjerljivo razlikuje od neprovjerljivog – a upravo to mjerilo je jedino o čemu ova razmjena mišljenja od samog početka govori.
X. Popis onoga što je replika prešutila
Replika nije odgovorila na sljedeće argumente iz mog teksta:
- na Olsonovo objašnjenje asimetrije između skupa za Gazu i protesta protiv Kvadranta C – paradni primjer kolumne i dokaz za „konstitutivni narod debila“, objašnjen logikom kolektivnog djelovanja koja jednako vrijedi u Napulju, Los Angelesu i Sarajevu;
- na protuprimjer Mekija Torabija, koji je prije Zetre okupljao jednake mase na zagrebačkom Velesajmu – i koji direktno obara partikularnu etničku dijagnozu;
- na argument nijemog svjedočanstva i bazne stope: stotine hiljada onih koji su prema istoj predstavi ostali skeptični ili ravnodušni ne ulaze ni u kolumnu ni u repliku;
- na empirijsku literaturu o etnicitetu i promjeni vrijednosti – Barth, Brubaker, Hofstede, Inglehart i Welzel – koja nigdje gdje su mjerenja vršena ne pronalazi „historijsku fiksiranost mentaliteta“;
- na unutrašnju proturječnost iz teksta „Povijest i mit“, iz blog sekcije „Građa za Bošnjaštvo kao promašen projekt“ u kojem je mentalitet istovremeno „historijska varijabla“ i „inertan sklop“ – pojava koja je po definiciji promjenjiva i po opisu zaštićena od promjene;
- na metodološki prigovor da analiza diskursa bez reprezentativnog korpusa (Partington i Marchi) počiva na ličnom znanju, iskustvu i, najvažnije, predrasudama analitičara – prigovor upućen samom temelju Kritike bosanskog uma i autorovom pisanju.
XI. Umjesto zaključka
Središnje pitanje ove razmjene svodi se na epistemološki status subjekta kojem se pripisuje „historijski fiksiran mentalitet“ i koji je beznadežno nesposoban za promjenu. Ako se posmatra kao empirijski, taj subjekt podliježe rigoroznim metodološkim standardima — uzorku, mjerenju i komparaciji — koje autorova teza ne zadovoljava. Ako se pak izmjesti u transcendentalni registar, iz njega ne slijedi nijedno predviđanje o ponašanju stvarnih ljudi, čime biva lišen empirijskog sadržaja. Pozivanje na transcendentalni subjekt stoga ne predstavlja odgovor na kritiku, nego konvencionalistički obrat kojim se teza spašava od opovrgavanja po cijenu gubitka saznajne vrijednosti. Distinkcija dvaju subjekata u autorovom izvođenju dodatno se urušava jer se koristi proizvoljno: svojstva se pripisuju transcendentalnom subjektu, da bi se iz njih potom izvodila direktna prognoza o ponašanju konkretnih glasača u oktobru 2026. godine. Postupak ima naziv u filozofskoj literaturi: motte-and-bailey doctrine – teško branjiva tvrdnja napušta se pod pritiskom u korist lako branjive, da bi se, čim pritisak prestane, ponovo koristila kao da nije napuštena. Pojam čiji se status određuje trenutnom potrebom argumenta, a ne preciznom definicijom, ne može obavljati saznajnu funkciju.
Put od pojedinačnog zapažanja do suda o populaciji, koji autor replike preskače u svojim pisanjima, u empirijskoj društvenoj nauci ima jasno definiran redoslijed: na početku stoji ono što bih nazvao degrupizacijom — u kojoj je kolektiv samo kategorija pripadnosti, a jedinica posmatranja pojedinac koji misli, bira i griješi. Svojstvo koje se ispituje potom se definira i operacionalizira, čime dijagnoza tek dobija svoj analitički predmet, te se mjeri instrumentom na reprezentativnom uzorku, iskazuje kao raspodjela u populaciji, upoređuje s baznim stopama drugih grupa i prati longitudinalno kroz promjenu okolnosti. Kolektivni ishodi objašnjavaju se agregacijom pojedinačnih odluka unutar institucija, informacionih kaskada i struktura podsticaja, dok se kriterij opovrgavanja definira prije nalaza, a analiza diskursa provodi nad reprezentativnim korpusom umjesto anegdotama. Tek na samom kraju tog niza dolazi interpretacija.
Praktična važnost ovog kanona ogleda se u tome što jedino tako stečeni nalazi identificiraju konkretne poluge djelovanja — institucije, podsticaje i okolnosti koje se mogu mijenjati parcijalnim reformskim zahvatima — dok iz dijagnoze fiksirane naravi ne slijedi nijedna politika, nego samo ljutnja i politička rezignacija. Epistemološki gledano, svaki korak ovog niza tvori zapreku za tačno određenu grešku: kolektiv kao kategorija pripadnosti sprečava grupizam, uzorak anegdotu, bazna stopa ciljano uzorkovanje, raspodjela reifikaciju kolektivnog subjekta, longitudinalnost fiksiranost, unaprijed imenovan kriterij imunizaciju, a reprezentativni korpus projiciranje autorovih predrasuda.
Etnonacionalistički diskurs, također, počiva na zaobilaženju i izostavljanju ovog istog metodološkog niza. U tom smislu, vrednosni predznak ne mijenja suštinu postupka: „esencijalističko oduševljenje samim sobom“ i dijagnoza o „kolektivnom glupanu“ predstavljaju istovjetnu analitičku operaciju.
Pitanje „debilnog naroda“ ovom je razmjenom dovedeno do argumentiranog kraja: teza je oduvijek bila bez empirijskog oslonca u postojećoj literaturi, bez uvjeta pod kojim bi se mogla provjeriti i bez smislene odbrane samog autora. Njena upotreba u političkom diskursu funkcionira kao afektivno-diskurzivna praksa, dio intersubjektivne realnosti, a ne kao nalaz o političkoj stvarnosti. Sama provjera te teze, međutim, nije bila trošenje pažnje nego njeno izoštravanje – jer bez mjerila koje dijeli provjerljivo od neprovjerljivog, smislena rasprava ne može ni započeti. Racionalna alokacija političke pažnje poslije takvog nalaza nije stvar ukusa nego logike oskudnog resursa; i to ne samo uoči izbora.
Izvor: Zlatan Hadžić
Literatura:
Acemoglu, Daron, Davide Cantoni, Simon Johnson i James A. Robinson. „The Consequences of Radical Reform: The French Revolution.“ American Economic Review 101, br. 7 (2011): 3286–3307.
Adorno, Theodor W., Else Frenkel-Brunswik, Daniel J. Levinson i R. Nevitt Sanford. The Authoritarian Personality. New York: Harper & Brothers, 1950.
Agassi, Joseph. „Institutional Individualism.“ British Journal of Sociology 26, br. 2 (1975): 144–155.
Almond, Gabriel A., i Sidney Verba, ur. The Civic Culture Revisited. Boston: Little, Brown, 1980.
Barth, Fredrik, ur. Ethnic Groups and Boundaries: The Social Organization of Culture Difference. Oslo: Universitetsforlaget, 1969.
Berkowitz, Daniel, Katharina Pistor i Jean-François Richard. „The Transplant Effect.“ American Journal of Comparative Law 51, br. 1 (2003): 163–204.
Bikhchandani, Sushil, David Hirshleifer i Ivo Welch. „A Theory of Fads, Fashion, Custom, and Cultural Change as Informational Cascades.“ Journal of Political Economy 100, br. 5 (1992): 992–1026.
Blaug, Mark. The Methodology of Economics: Or How Economists Explain. Cambridge: Cambridge University Press, 1980.
Boettke, Peter J., Christopher J. Coyne i Peter T. Leeson. „Institutional Stickiness and the New Development Economics.“ American Journal of Economics and Sociology 67, br. 2 (2008): 331–358.
Bonhoeffer, Dietrich. „Nach zehn Jahren“ (1943). U: Widerstand und Ergebung. München: Chr. Kaiser Verlag, 1951.
Blackbourn, David, i Geoff Eley. The Peculiarities of German History: Bourgeois Society and Politics in Nineteenth-Century Germany. Oxford: Oxford University Press, 1984.
Browning, Christopher R. Ordinary Men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution in Poland. New York: HarperCollins, 1992.
Brubaker, Rogers. Ethnicity without Groups. Cambridge, MA: Harvard University Press, 2004.
Festinger, Leon. A Theory of Cognitive Dissonance. Stanford: Stanford University Press, 1957.
Goldhagen, Daniel Jonah. Hitler’s Willing Executioners: Ordinary Germans and the Holocaust. New York: Alfred A. Knopf, 1996.
Hofstede, Geert. Culture’s Consequences: Comparing Values, Behaviors, Institutions and Organizations Across Nations. 2. izd. Thousand Oaks: Sage, 2001.
Husserl, Edmund. Cartesian Meditations: An Introduction to Phenomenology. Preveo Dorion Cairns. The Hague: Martinus Nijhoff, 1960.
Inglehart, Ronald, i Christian Welzel. Modernization, Cultural Change, and Democracy: The Human Development Sequence. Cambridge: Cambridge University Press, 2005.
Kant, Immanuel. Critique of Pure Reason. Preveli i uredili Paul Guyer i Allen W. Wood. Cambridge: Cambridge University Press, 1998.
Kuran, Timur. Private Truths, Public Lies: The Social Consequences of Preference Falsification. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1995.
Lazarsfeld, Paul F., i Herbert Menzel. „On the Relationship Between Individual and Collective Properties.” U: A Sociological Reader on Complex Organizations, ur. Amitai Etzioni, 499–510. New York: Holt, Rinehart & Winston, 1961.
Meinecke, Friedrich. Die Entstehung des Historismus. München: Oldenbourg, 1936.
Nickerson, Raymond S. „Confirmation Bias: A Ubiquitous Phenomenon in Many Guises.“ Review of General Psychology 2, br. 2 (1998): 175–220.
Olson, Mancur. The Logic of Collective Action: Public Goods and the Theory of Groups. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1965.
Ostrom, Elinor. Governing the Commons: The Evolution of Institutions for Collective Action. Cambridge: Cambridge University Press, 1990.
Partington, Alan, i Anna Marchi. „Using Corpora in Discourse Analysis.“ U: The Cambridge Handbook of English Corpus Linguistics, ur. Douglas Biber i Randi Reppen, 216–234. Cambridge: Cambridge University Press, 2015.
Popper, Karl R. The Open Society and Its Enemies. London: Routledge, 1945.
Popper, Karl R. The Poverty of Historicism. London: Routledge & Kegan Paul, 1957.
Portalis, Jean-Étienne-Marie. Discours préliminaire du premier projet de Code civil (1801). Chicoutimi: Les classiques des sciences sociales. https://classiques.uqam.ca/collection_documents/portalis/discours_1er_code_civil/discours.html
Shackel, Nicholas. „The Vacuity of Postmodernist Methodology.” Metaphilosophy 36, br. 3 (2005): 295–320.
Simon, Herbert A. Models of Man: Social and Rational. New York: Wiley, 1957.
Simon, Herbert A. „Designing Organizations for an Information-Rich World.“ U: Computers, Communications, and the Public Interest, ur. Martin Greenberger, 37–72. Baltimore: Johns Hopkins Press, 1971.
Taleb, Nassim Nicholas. The Black Swan: The Impact of the Highly Improbable. New York: Random House, 2007.
Wason, Peter C. „On the Failure to Eliminate Hypotheses in a Conceptual Task.“ Quarterly Journal of Experimental Psychology 12, br. 3 (1960): 129–140.
