Dvanaesti je dan mjeseca maja, godine 1992. Traje Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Radovan Karadžić je iznio plan za uspostavu etnički čiste srpske države u BiH.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Ratko Mladić uzme riječ. Kaže: ne može to tako. „To je, ljudi, genocid“, rekao je.
Tri godine kasnije Mladić je ušao u Srebrenicu.
**
Šetajući ulicama Srebrenice, Mladić je dijelio čokolade i bombone prestravljenoj djeci čije će očeve i stariju braću koji čas kasnije ubiti. Djeca su drhtavim rukama stezala te slatkiše kao obećanje da sve će, nekim čudom, na kraju biti dobro.
Najmlađa žrtva genocida u Srebrenici zvala se Fatima Muhić, od majke Have i oca Hajrudina. Rođena je i ubijena u istom danu. Od smrti je nije spasilo ni to što je rođena u bazi UNPROFOR-a u Potočarima. Ujedinjene nacije, UNICEF i sva udruženja za brigu o djeci ovoga svijeta nisu je mogla spasiti od srpske vojske koja je ubila nekoliko sati staro dijete.
Tako mala djeca ne jedu čokoladu.
**
Čitav prostor uz Drinu bio je prostor genocida. Srpska je vojska dva puta pokušala od Bošnjaka etnički očistiti Podrinje, shodno doktrini po kojoj Drina ne može biti granica među Srbima. Zločini iz 1992. bili su replika onih iz 1942.
Ratni zločini počinjeni u Bosni, uključujući i genocid, nisu bili nikakav incident ili čin pojedinca. Od prvoga trena oni su bili planirani; bili su presudni dio plana za stvaranje Republike Srpske.
U Foči su prije 30 godina igrali fudbal ljudskim glavama. U Zvorniku su ubijali muškarce a žene odvodili autobusima u Banju Koviljaču, u Srbiju.
U Višegradu su ljude zatvarali u kuće a onda te kuće palili. Bošnjake su usred bijela dana ubijali na mostu a njihova tijela bacali u rijeku.
Zabilježen je razgovor između rukovodstva hidroelektrane Bajina Bašta i braće Lukić. Uprava elektrane tražila je da Lukići ubijaju manje. Žalili su se da Drina nosi više leševa nego što njihovi radnici mogu ukloniti. Tijela ulaze u turbine, rekli su, leševi bi mogli izazvati havariju pa bi dio Srbije mogao ostati bez struje.
Višegrad je bio prekriven crnim pernatim oblacima, jatima gavranova što na obalama Drine kljucali su tijela mrtvih koje su Višegrađani sa mosta, gdje vršene su masovne egzekucije, bacali u rijeku. Mrtvi su, naravno, nastavili da ih proganjaju. Mrtvi i jesu i nisu. Mrtvi su, naravno, uvijek tu – naročito onda kada tu više nisu.
Ljudi oko vas lažu o genocidu. Lažu kad kažu da im je žao. I toj laži sve je podređeno, sve je u njene mrke kočije, crnje od gavranova krila upregnuto: i vlada i predsjednik i parlament i sudovi i školski sistem i mediji i dobri pošteni ljudi, narod i nesretni im umjetnici osuđeni da laž kojoj su pristali da služe plate efemernošću svega što će ikada napisati, naslikati ili snimiti.
**
Prateći grupu planinara iz Sarajeva, dospjeli smo u planine Istočne Bosne. Nakon pet dana lutanja, optimizam kojim se odlikuju ljudi skloni sportu napokon je popustio pred razumom, te su se planinari složili s tvrdnjom koju smo izrekli još prvog dana našeg putovanja: zalutali smo.
Isprva je, doduše, izgledalo jednostavno izbaviti se iz bosanskih vrleti. Vođa ekspedicije, iskusni alpinista, tvrdio je kako je nemoguće izgubiti se u planini – dovoljno je, naime, samo ići naniže, i na kraju će se neminovno naići na neku dolinu u kojoj će, nužno, biti smješteno neko naselje.
Ono što je uslijedilo nagnalo ga je da redefiniše nemoguće. Bez obzira kako se dugo i uporno spuštali, na koncu bismo se opet našli na nekom planinskom vrhu, koji nam je izgledao visočiji od onoga s kojega smo se spustili.
Putem smo sretali primjerke lokalnog stanovništva, čije nas je ponašanje uplašilo i uvećalo parališuću snagu očajanja koje nas je obuzimalo.
Iskreno smo se obradovali prvom čovjeku kojeg smo sreli. Obratili smo mu se najuljudnije što smo mogli, ne skrivajući radost što ga vidimo. Čim smo progovorili, čovjek je u najvećem strahu vrisnuo i bezglavo pojurio niz brijeg. Čak i kada je zašao u šumu i nestao iz našeg vidokruga. Mogli smo čuti njegove krike dok je bježao od nas.
Drugoga čovjeka kojeg smo sreli oslovili smo probranim riječima, nudeći pritom i poklone za koje smo vjerovali da bi mogli pospješiti komunikaciju i ubijediti ga da nas uputi do najbližeg naseljenog mjesta. Uputio nam je pogled pun mržnje, brzo se prekrstio, tri puta pljunuo i dugačkim korakom nestao među hrastovim stablima.
Pokušali smo i s francuskim jezikom, za koji smo vjerovali da djeluje najotmjenije. Potom smo progovorili italijanski, koji odaje utisak miroljubivosti. Od pomoći nije bio ni engleski, za koji smo se nadali da će sugerisati našu kosmopolitsku prirodu. To je samo pogoršalo stvari. Naš govor dosegao je do tada neizgovorene visove uljudnosti: nakon dugačkog uvoda, punog riječi isprike zbog toga što ih ometamo u njihovim čobanskim poslovima, nezakonitoj sječi stabala ili krivolovu, slijedilo bi nekoliko iskaza poštovanja koje osjećamo za njihovu kulturu i običaje, iskreno priznanje da im nemamo namjeru nauditi, te više nego uglađeno pitanje – kako bismo, uz vašu nesebičnu pomoć, mogli napustiti ove misteriozne šume i kolosalne planine, koje se, međutim, za nas, ljude iz grada, otuđene od prirode, doimaju kao lavirint kojim, evo već danima, lutamo gladni, žedni i iznureni.
Ništa nije pomoglo. Na koncu smo se sa sjetom sjećali prvih dana našeg lutanja, kada je lokalno stanovništvo u strahu bježalo od nas. Jer njihov se strah ubrzo pretvorio u mržnju, te smo mi bježali od njih, dok su nas gađali kamenjem i prijetili sjekirama.
Bježeći tako, nabasali smo na patrolu SFOR-a koja nas je, polumrtve, odvezla u sarajevsku bolnicu.
Tamo smo upoznali doktora koji je rođen u planinama u kojima smo umalo ostavili kosti. Naša priča ga nije iznenadila. Stanovnici kraja u koji smo zalutali, objasnio nam je, ne vjeruju ljudima koji govore tečno i pristojno.
**
Mladić je osuđen za protjerivanje, progone, silovanje, okrutna i nečovječna postupanja, za kršenje zakona i običaja ratovanja, genocidnu namjeru u pet opština, genocid u Srebrenici…
Čovjek, odveć čovjek, koji je naredio snajpersku vatru u kojoj je ubijeno više od 1600 sarajevske djece, biće čije će riječi: “I kad god krenem pored Sarajeva, svratim ubijem nekog usput. Zato je bio prekinut ovaj saobraćaj za Sarajevo /nerazumljivo/ snajperski. Uzmem, sredim Turke, ko ih jebe” zauvijek odzvanjati ledenom prazninom svemira kao dokaz da je tama crnih rupa svijetla majska zora u poređenju sa mrakčinom koja zna naseliti ljudsku dušu, u sudnicu je ušao nasmijan, reklo bi se i: pun nade da bi mogao biti oslobođen.
**
Milan Knežević, lider Srba iz Crne Gore, na vijest o smrti čovjeka koji je rukovodio genocidom spjevao je pjesmicu koja kaže da svaki srpski dom ima jednog Ratka Mladića. To znači da svaki dom gaji jednog koji će počiniti genocid. A to opet znači da genocid na ovim prostorima ima svijetlu budućnost. Ništa neće ugasiti plamen genocida.
**
Ratko Mladić će biti sahranjen uz najveće državne počasti. Političari, umjetnici, elita takoreći, kao i građani Srbije, dijela Bosne i Crne Gore utrkuju se u izrazima divljenja njegovu liku i djelu. Mislim da se to, jezikom takozvane “međunarodne zajednice” koja je u taj projekat ukrkala tri decenije i stotine miliona eura, zove “suočavanje sa prošlošću i pomirenje”.
Razumnu čovjeku je od prvoga trena bilo jasno da sve to tek isprazni performans. Sankcionisanje počinilaca genocida i drugih ratnih zločina bilo je uzaludno, jer ga nije pratilo sankcionisanje ideologije koja je vodila njihove krvave ruke; ideologije koja je genocid i ratne zločine učinila integralnim dijelom nacionalnog i velikodržavnog projekta.
Ah, šta da se radi.
Možda sljedeći put, poslije sljedećeg genocida.
**
Ozbiljni ljudi za ozbiljne medije govore da je Mladić bio sadistički psihopata.
Moguće, no nebitno.
Vojno-politički plan po kojem je Mladić djelovao je bio sadističko-psihopatski.
Genocid u Srebrenici i ideja o etnički čistoj obali Drine bili su sadističko-psihopatski. Kao što je sadističko-psihopatska bila i opsada Sarajeva.
Čini se da učene pravničke, sociološke i filozofske glave imaju problem: kako misliti o velikim pokretima masa kada se one deševaju po sadističko-psihopatskim idejama?
**
Opsada Sarajeva trajala je 1425. dana.
Hitlerova opsada Staljingrada trajala je 163 dana.
Opsada Lenjingrada potrajala je 872 dana.
**
U banjalučkom zatvoru posjetili smo sredovječnu ženu iz Srebrenice. Humanitarna organizacija u čijoj pratnji smo bili uzaludno je kod srpskih vlasti pokušavala isposlovati da se ženi ukine pritvor.
Cjelokupna rodbina zatočene žene ubijena je u Srebrenici. Srpskim snagama trebalo je čitava dva dana da istrijebe sve ljude sa kojima je živjela u dvospratnoj kući koju će junačka vojska spaliti trećega dana. Oca su joj ubili pred kafanom u kojoj je svako jutro, u isto vrijeme, ispijao tursku kafu posluženu sa rahat lokumom – tako posljednjih trideset godina, još otkako je penzionisan. Na dan kad je srpska vojska ušla u Srebrenicu, nije bilo nikoga da ga usluži. Konobari su se skrivali po šumama i gorama. Djed je odbio da bježi. Obukao je odijelo koje je nosio kada je sahranio ženu, prošetao pustim ulicama Srebrenice, sjeo pred svoju kafanu i zagledao se u brda, pitajući se jesu li dovoljno velika da sakriju sve ljude njegovog grada.
Brda su skrila samo grobove ustrijeljenih, umlaćenih, zadavljenih, zaklanih, na komade isječenih. Žena iz banjalučkog zatvora godinama je uzalud obilazila brda ne bi li pronašla grobnicu u kojoj su sahranjeni njen muž, brat i dva sina.
Jednoga dana dobila je pismo u kojem je stajalo: “Ja sam ubio tvoju porodicu. Ako želiš da znaš gdje su pokopani, u nedjelju dođi u Banju Luku”. Ispod nečitkog potpisa, u post scriptumu, ubica je naveo vrijeme kada i ime kafane gdje ga je žena imala sačekati.
Ispostavilo se da je u pitanju popularni banjalučki lokal, koji žitelji tog grada rado posjećuju nedjeljom, kada čitave porodice tu dolaze ručati. Ubica je bio tačan – u navedeno vrijeme ušetao je u lokal, srdačno se pozdravljajući s konobarima i gostima. Zaboravimo na emocije; ovo je posao, rekao je kada je sjeo za sto za kojim je žena iz Srebrenice pila svoju tursku kafu s rahat lokumom. Ponovio je da zna gdje je pokopana njena porodica. Zna, jer on ih je “ne samo ubio, nego i ukopao” – tako je rekao.
“Za uslugu koju nudim, tražim simboličnih 1000 eura”, još je rekao. Žena je tada zaplakala. Slomila je čašu koju je držala u desnoj ruci i tom prilikom se gadno posjekla. Prevrnula je sto, podigla ruku iz koje je liptala krv, teturala od stola do stola, uzvikujući: “Ubice! Vaše su ruke krvave”!
“Policija je, srećom, bila blizu i hitrom intervencijom spriječila da očito neuračunljiva žena izazove veći incident”, pisale su sutradan banjalučke novine.
Kada smo u policiji pitali zašto je žena uopšte uhapšena i zadržana u zatvoru, rečeno nam je da je optužnica tereti da je “remetila javni red i mir”.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Genocid koji su omogućile Ujedinjene nacije
