Vojna saradnja među državama danas je standard savremenog sigurnosnog poretka, ali na Zapadnom Balkanu i dalje proizvodi političke potrese – prije svega u percepciji Aleksandar Vučić i vlasti u Beogradu. Najnoviji primjer je sporazum o saradnji u oblasti odbrane između Kosova, Albanije i Hrvatske, koji je formalno predstavljen kao okvir za jačanje sigurnosti i međunarodne stabilnosti – ali je u Srbiji interpretiran kao potencijalna prijetnja.
Ta razlika između deklarativnog sadržaja sporazuma i političke interpretacije otvara ključno pitanje: da li je riječ o realnoj sigurnosnoj promjeni ili o konstrukciji narativa koji služi unutrašnjim političkim potrebama?
Percepcija prijetnje kao politički alat
Beograd je sporazum protumačio kao “vojnu alijansu”, iako NATO – kojem pripadaju Albanija i Hrvatska – jasno poručuje da je riječ o bilateralnim i trilateralnim aranžmanima koji nisu u suprotnosti s pravilima Saveza. Uprkos tome, Vučić je otišao korak dalje, sugerirajući da takva saradnja može značiti pripreme za napad.
Upravo u toj interpretaciji analitičari vide obrazac: sigurnosna retorika koristi se za homogenizaciju domaće javnosti i skretanje pažnje s unutrašnjih političkih pritisaka. Vojni analitičar Aleksandar Radić ocjenjuje da narativ o “spoljašnjim prijetnjama” olakšava vlastima da legitimišu jačanje vojske i učvrste političku kontrolu.
U društvu koje je i dalje obilježeno traumama iz 1990-ih, takva retorika ima snažan odjek – i često nadjačava racionalnu procjenu stvarnih sigurnosnih rizika.
Paradoks saradnje: ono što Srbija kritikuje – i sama radi
Jedan od ključnih paradoksa ove situacije jeste činjenica da Srbija već ima potpisan sporazum o vojnoj saradnji s Hrvatskom još od 2010. godine. Taj dokument, prema riječima hrvatskog premijera Andrej Plenković, u pojedinim segmentima čak je i širi od aktuelnog trilateralnog aranžmana Zagreba, Tirane i Prištine.
To pokazuje da problem nije u samoj saradnji, već u njenom političkom tumačenju. Kada Srbija učestvuje u sličnim inicijativama, one se predstavljaju kao pragmatične i legitimne; kada to čine susjedi, narativ se pomjera ka prijetnji.
Sigurnosna dilema i spirala naoružavanja
Hrvatski vojni analitičar Marinko Ogorec upozorava da ovakav diskurs može proizvesti klasičnu “sigurnosnu dilemu”: svaka strana, uvjerena da se brani, zapravo podstiče drugu na dodatno naoružavanje.
Srbija već raspolaže najznačajnijim vojnim budžetom u regionu i aktivno nabavlja opremu sa Zapada, ali i iz Rusija i Kina. Nedavne kupovine sofisticiranih raketnih sistema dodatno produbljuju percepciju asimetrije u regionu.
Za sigurnosnog stručnjaka Xhavit Shala, razlika je ključna: dok zemlje poput Kosova ulažu u defanzivne kapacitete, pojedini sistemi koje nabavlja Srbija imaju ofanzivni karakter – što dodatno pojačava nepovjerenje.
Geopolitika iza narativa
U širem kontekstu, dio stručnjaka smatra da insistiranje na prijetnji iz susjedstva ima i geopolitičku funkciju. Burim Ramadani upozorava da takav diskurs omogućava Beogradu da opravda bliske veze s Moskvom i Pekingom, ali i da balansira između Zapada i alternativnih partnera.
Istovremeno, NATO naglašava da vojna neutralnost Srbije nije prepreka za saradnju, ali insistira na odgovornom i konstruktivnom pristupu prema regionu. Poruke iz Saveza jasno ukazuju da stabilnost zavisi od povjerenja – a ne od retoričkog podizanja tenzija.
Između realnosti i političke konstrukcije
U konačnici, sporazum između Kosova, Albanije i Hrvatske ne mijenja dramatično sigurnosnu ravnotežu na Balkanu. Ono što mijenja jeste politička dinamika – jer pokazuje koliko brzo saradnja može biti pretvorena u prijetnju kroz političku interpretaciju.
U regionu koji još uvijek traži stabilnu ravnotežu između prošlosti i budućnosti, ključni izazov ostaje isti: razlikovati stvarne sigurnosne rizike od politički konstruisanih narativa. Dok god ta granica ostaje zamagljena, Balkan će ostati prostor u kojem percepcija često ima veću težinu od same stvarnosti.
NAORUŽAVANJE I TENZIJE: Srbija odgovara na „savez“ Zagreba, Tirane i Prištine
