Može li nas pitanje promijeniti više nego odgovor?
Koliko zapravo znamo postavljati pitanja?
Koliko ih često postavljamo?
Kakav je kvalitet naših pitanja i koliko duboko ona zaista dosežu?
Možemo li ostati posvećeni traženju odgovora na pitanje koje ne pristaje da bude brzo riješeno, ma koliko dugo i intenzivno tragali za odgovorom?
Da li nas zadovoljava sama činjenica da pitanje postoji, čak i onda kada naslućujemo da nikada nećemo dobiti odgovor na njega?
Bi li nam bilo podnošljivo cijeli život tragati za odgovorom na samo jedno pitanje?
Gubi li pitanje vrijednost ako odgovor nikada ne dođe, ili se njegova vrijednost možda upravo tada otkriva?
Šta se događa s čovjekom koji pita, a ima dovoljno strpljenja i discipline da ne daje konačne odgovore?
Šta se događa s čovjekom kada se suoči s neizvjesnošću i pristane na nju kao sastavni dio postavljanja pitanja?
Nije li pravo pitanje ono koje nas ne vodi samo prema odgovoru, nego prema otkrivanju stvarnosti i samog sebe u njoj?
Nije li svako ozbiljno pitanje neka vrsta unutrašnjeg putovanja?
Koliko smo spremni zaroniti u vlastite dubine, ako znamo da tamo nećemo pronaći samo potvrdu slike koju imamo o sebi i uvjerenja kojih se držimo?
Koliko smo spremni suočiti se sa vlastitim strahovima, zabludama, slabostima i istinama koje smo možda dugo i uporno izbjegavali?
Da li se čovjek istinski mijenja tek onda kada dobije odgovor, ili onda kada nauči živjeti s pitanjem?
Može li znatiželja biti više od potrebe da saznamo nešto novo?
Može li ona biti način da promijenimo vlastitu percepciju univerzuma i sebe u njemu?
Da li pitamo zato što ne znamo, ili zato što osjećamo da ono što znamo više nije dovoljno?
Da li je priznanje neznanja početak mudrosti, ili je ono samo početak jedne duže, teže i usamljenije budnosti?
Da li se, i zašto, bojimo pitanja koja nas mogu promijeniti?
Zašto se toliko držimo odgovora koji nam samo potvrđuju naše poglede i shvatanja?
U kojoj smo mjeri spremni postaviti pitanje i potražiti kontraintuitivan odgovor, onaj koji se protivi našim očekivanjima?
Da li je čovjek sigurniji kada zna, ili kada misli da zna?
Nije li najopasniji onaj odgovor koji nam više ne dopušta da pitamo?
Nije li glupost trenutak u kojem čovjek prestane osjećati potrebu za pitanjem?
Nije li znatiželja upravo suprotno tome, onaj nemir koji nas spašava od unutrašnje uspavanosti?
Nije li ona dokaz da se u nama još nešto kreće, traži, sumnja i osluškuje?
Možemo li uopće živjeti bez postavljanja pitanja?
Možemo li razumjeti svijet ako ga više ne gledamo sa čuđenjem?
Možemo li razumjeti sebe ako nikada ne upitamo zašto smo postali baš ovakvi?
Ko smo mi kada prestanemo pitati?
Ko smo onda kada prihvatimo prvi ponuđeni odgovor?
Ko smo mi kada zamijenimo mišljenje navikom, znanje informacijom, a mudrost sigurnošću?
Da li nam je dovoljno biti samo karika u lancu, pripadati mehanizmu, a nikada ne pokušati razumjeti kako se taj mehanizam pokreće?
Da li je dovoljno biti dio lanca, ako nikada ne upitamo ko ga je iskovao, zašto postoji i prema čemu nas vodi?
Je li spoznaja da smo samo jedna karika u lancu oslobađajuća ili razarajuća?
Da li je dovoljno stajati “na ramenima divova” ili se moramo zapitati imamo li hrabrosti da i sami postanemo visina na koju će se neko jednom osloniti?
Je li dovoljno biti u procesu, bez stalne potrebe za spoznavanjem ishoda?
Jesmo li onda dovoljno zreli da procesu damo prednost nad ishodom?
Da li nas od težine postojanja spašava odgovor, ili sama spremnost da tragamo za njim?
Postaje li čovjek bolji, ako uopće, zato što je pronašao istinu, ili zato što se usudio krenuti prema njoj?
I nije li na kraju najvažnije pitanje upravo ono koje nas ne ostavlja istima?
Proglas ™ ©
