Tri četvrtine građana Crne Gore ili oko 75 odsto danas bi glasalo za nezavisnost. Tri četvrtine. To jasno proizilazi iz podataka istraživanja javnog mnjenja koje je sprovela agencija “Spektrum Analitika” profesora Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Dakle, nije riječ o nekakvim “friziranom” istraživanju crnogorskih suverenista. Naprotiv!
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
(https://nova.rs/vesti/svet/vise-od-75-odsto-gradjana-crne-gore-i-danas-bi-glasalo-za-nezavisnost/)
Postotak je to koji ne ostavlja prostor za neočetničku, velikosrpsku romantiku, mitomaniju i beogradske političke bajke. Broj je to koji razbija onu staru, a lažnu priču o “pokradenom referendumu”, o “tijesnoj pobjedi”, o “istorijskoj nepravdi”. Broj je to koji poručuje da je ono što se desilo 21. maja 2006. godine bila tek prva runda jednog mnogo dubljeg procesa – emancipacije.
Jer 55,5 odsto tada nije bio maksimum. Bio je to minimum.
Danas, kad se iz jednačine izbace oni koji “ne znaju”, dolazi se do 75,6 odsto. Gotovo plebiscitarna podrška crnogorskoj nezavisnosti. Gotovo konsenzus.
Panika, velika panika malih ljudi
I čak ovaj podatak nije zanimljiv sam po sebi. Zanimljiva je panika koju taj podatak izaziva u srpskom svetu.
Pogled na komentare na društvenoj mreži X ispod vijesti i to dva srbijanska, nominalno, opoziciona portala (N1 i Nove S) djeluje kao ulazak u kolektivnu psihoanalizu jednog političkog kruga koji već dvije decenije odbija da prizna poraz i pogleda realnosti u oči. Nije riječ o bilo kakvim suvislim komentarima. Riječ je o ehu velikosrpskog tabora, o glasovima neočetničkog svijeta iz Srbije i regiona, o digitalnoj galeriji očaja koji više nema politički izlaz.
“Anketa je lažna.”
“Falsifikovano.”
“Ko je to anketirao?”
Refleks je to koji se aktivira svaki put kad realnost ne odgovara unutrašnjem uvjerenju skrojenom u Beogradu. U tom refleksu nema analize, nema sumnje u sopstvene pretpostavke, nema pokušaja razumijevanja. Postoji samo odbacivanje narečene realnosti i svojatanja tude državnosti.
Jer prihvatiti da tri četvrtine građana jedne nezavisne države želi i ima svoju državu, znači priznati da je projekat “srpskog sveta” u Crnoj Gori-koliko god ulagali u njega – doživljava svoj strateški poraz. Kažem “doživljava” jer je to nesvršeni oblik i borba će itekako trajati.
A ideologije koje izgube siguran teren ne nestaju tiho. One galame, bune se i najopasnije su kad su ranjene.
Kad je teško, Albanci i muslimani kao “krivci” za sve
Sljedeći sloj komentara ide korak dalje. Tu više nema čak ni pokušaja da se sakrije suština.
“Anketa rađena u Ulcinju, Plavu, Gusinju.”
“Albanci i muslimani odlučuju.”
U tim rečenicama živi čitava velikosrpska ideologija. Država se svodi na etnički tor. Legitimitet zavisi od toga ko glasa, a ne kako glasa. Ako navodno glasaju “drugi”, onda rezultat ne vrijedi.
Tu pada svaka priča o bratstvu, zajedništvu i istorijskim vezama. Tu se ogoljava istina: zajednička država je bila prihvatljiva samo dok je jedna strana sazdana od Srba i Beogradu poslušnih Crnogoraca imala privilegiju da bude mjera svih stvari.
Crna Gora je to odbacila.
I zato sve to toliko smeta Srbiji.
Jer građanska crnogorska država razara hijerarhiju. U njoj glas svih vrijedi jednako. U njoj nema “naših” i “njihovih” kad se odlučuje o budućnosti.
Za velikosrpski narativ, to je neprihvatljivo. Jer bez dominacije jednih nad drugima nema ni projekta.
Treći sloj komentara već prelazi u otvoreni politički mrak.
“Treba ukinuti dvojno državljanstvo.”
“Treba oterati ove i one.”
Rječnik koji pripada ideologijama koje su kroz istoriju završavale u katastrofama. Ljudi se tretiraju kao višak, kao smetnja, kao nešto što treba “riješiti”.
U takvom svijetu, nezavisnost Crne Gore prestaje biti političko pitanje. Postaje civilizacijska linija razdvajanja.
S jedne strane stoji ideja države kao zajednice građana.
S druge strane stoji ideja države kao etničkog, velikosrpskog projekta.
Crna Gora je izabrala prvu ideju.
I zato izaziva bijes u srpskom svetu.
Jer svaki njen izbor podsjeća na poraz onih koji su zamišljali drugačiju mapu Balkana.
I sad dolazimo do najzanimljivijeg momenta.
Mnogi koji su bili 2006. protiv nezavisnosti, danas su ZA
U istom istraživanju, 62,1 odsto građana kaže da je bolje što je Crna Gora nezavisna. Tek 19,8 odsto smatra da bi zajednica sa Srbijom bila bolja opcija.
Drugim riječima, čak i dio onih koji su nekad bili protiv danas priznaje da je odluka o obnovljenoj nezavisnosti bila ispravna.
To potvrđuje i ona kratka, gotovo usputna rečenica iz komentara:
“Mnogi koje znam da su bili protiv su danas itekako za.”
Tu završava cijela priča.
Nezavisnost nije samo politički čin iz 2006. godine. To je, kako vidimo, proces koji traje. Proces u kojem ljudi mijenjaju stavove kad se suoče s realnošću. A realnost je neumoljiva. Crna Gora danas sama donosi odluke. Crna Gora je članica NATO-a. Crna Gora ima jasan evropski pravac, ma koliko spor bio.
S druge strane, politički prostor iz kojeg dolaze ovi komentari zaglavljen je između Beograda i Moskve, između deklarativnog evropskog puta i stvarne putinističke politike koja hrani autoritarne impulse.
EU većini bitnija od bilo kakvih odnosa sa Srbijom
Zato je i pitanje iz istraživanja brutalno jasno: EU ili “prijateljstvo sa Srbijom”.
35,9 odsto bira EU, čak i po cijenu sukoba sa Srbijom.
27,7 odsto bira Srbiju, čak i po cijenu neulaska u EU.
Ostatak ne zna.
Ta neodlučnost nije slabost Crne Gore. To je ogledalo dijela regiona koji još nije odlučio gdje pripada.
I sad dolazimo do najglasnijih komentara.
“Sad je prilika da se odcepi (sic).”
“Nećemo s vama nikad više.”
Zvuči kao prijetnja. U stvari, to je priznanje.
Ako neko dvadeset godina nakon razlaza i dalje govori o “otcjepljenju”, onda nikada nije prihvatio realnost. Ako neko stalno ponavlja da ne želi zajednicu, onda je razlaz jedino racionalno rješenje.
Crna Gora je to uradila.
Bez rata. Bez krvi. Referendumom.
U regionu u kojem su granice crtane masovnim grobnicama, to je čin političke zrelosti. I upravo ta zrelost danas izaziva histeriju kod onih koji su navikli da se istorija piše silom i beogradskim muhurom.
Moderna država nije plemenski savez
Opsesija srpskim jezikom u komentarima dodatno razotkriva problem.
“40+ odsto govori srpski.”
“Nijedan Crnogorac neće reći da govori srpski.”
Kao da država zavisi od lingvističke etikete. Kao da identitet mora biti jedinstven da bi država postojala.
Ali moderna država nije plemenski savez. Ona podrazumijeva pluralitet. Crna Gora to živi. Nesavršeno, često turbulentno, ali stvarno. I zato djeluje kao prijetnja onima koji i dalje traže jedinstvo u uniformnosti.
Na kraju, ostaje jedna rečenica iz komentara koja zvuči banalno, a zapravo je dijagnoza:
“Lako je posvađati brata s bratom.”
Tačno. Još je lakše živjeti od te svađe.
Velikosrpski i neočetnički politički imaginarij decenijama opstaje upravo na toj matrici: proizvodnja konflikta kao osnovna politička valuta.
Civilizacijska granica
Ali kad jedna država izađe iz tog kruga, kad prestane da reaguje na svaki povik kao na egzistencijalnu prijetnju, tada nastaje problem.
Jer bez konflikta nema ni kontrole.
Zato ovolika buka.
Zato ovoliko negiranje.
Zato ovoliki očaj.
Crna Gora nije savršena država. Daleko od toga. Korupcija, političke krize, identitetski sukobi – sve je tu.
Ali ima jednu ključnu stvar: vlastiti suverenitet. Pravo da sama odlučuje o sebi. Bez tutorstva. Bez “starijeg brata”. Bez imperijalnih fantazija koje se prodaju kao patriotizam.
I zato je nezavisnost prebitna.
Ne kao mit.
Ne kao ideal.
Nego kao egzistencijalna granica.
Granica između dva svijeta.
Jednog u kojem država pripada svima koji u njoj žive.
I drugog u kojem država pripada samo onima koji misle da su “pravi” i “odabrani”.
Crna Gora je izabrala prvi put.
I brojke i postoci pokazuju da taj izbor danas podržava većina gradana Crne Gore. Većina je to kakva se rijetko viđa na Balkanu.
Sve ostalo su komentari očaja.
Da je vječna!
