U Sarajevu se 5. maj obilježava kao Dan žalosti – datum koji simbolizira jednu od najtežih i najtraumatičnijih dimenzija rata u Bosni i Hercegovini: sistematsko ubijanje djece tokom opsade grada.
Prema zvaničnim podacima, tokom 1.425 dana opsade (1992–1995) ubijeno je 1.601 dijete. Hiljade su ranjene, a najmanje 53 djece ubijena su snajperskim hicima. Najčešće mete bila su mjesta koja su trebala biti najsigurnija – igrališta, dvorišta i prostori ispred zgrada. Rat je u Sarajevu djecu zatekao nespremnu, a prekinuta djetinjstva postala su trajni simbol opsade.
Sistematski teror nad civilima
Opsada Sarajeva, najduža u modernoj evropskoj historiji, nije bila samo vojna operacija, već kontinuirana kampanja terora nad civilnim stanovništvom. Prema presudama Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, napadi su izvođeni neselektivno – u svako doba dana i noći, bez razlike između vojnih i civilnih ciljeva.
Za ovu kampanju pravosnažno su osuđeni ključni vojni i politički akteri. Stanislav Galić dobio je doživotnu kaznu zatvora, dok je Dragomir Milošević osuđen na 29 godina. Dijelovi presuda protiv Radovan Karadžić i Ratko Mladić odnose se upravo na terorisanje civila Sarajeva.
Ipak, uprkos tim presudama, pitanje individualne odgovornosti za ubijenu djecu ostaje otvoreno. Za zločine nad djecom tokom opsade – konkretno i direktno – niko do danas nije odgovarao.
Sjećanje bez potpunog priznanja
Odluka da se 5. maj obilježava kao Dan sjećanja donesena je 2019. godine, ali proces kolektivnog suočavanja s prošlošću i dalje je nedovršen. Dodatni sloj tog problema ogleda se u činjenici da ni sva ubijena djeca nemaju potpuno dokumentiran identitet u javnom prostoru.
Memorijalizacija se, međutim, razvija. Historijski muzej Bosne i Hercegovine od 2020. godine prikuplja lične predmete ubijene djece, izložene u postavci “Bijela soba” – prostoru tišine koji pokušava nadomjestiti ono što pravda nije uspjela.
Pravda fragmentirana, sjećanje trajno
Pred domaćim sudovima procesuirano je tek nekoliko slučajeva vezanih za zločine u opkoljenom gradu, dok su neki procesi ostali nedovršeni – poput suđenja Slobodan Milošević, koje je prekinuto njegovom smrću 2006. godine. Biljana Plavšić priznala je krivicu i osuđena je na 11 godina zatvora, ali ni ti slučajevi ne zatvaraju pitanje odgovornosti za ubijenu djecu.
Zato 5. maj u Sarajevu nije samo dan komemoracije, već i podsjetnik na nedovršenu pravdu. U gradu koji je preživio opsadu, sjećanje na ubijenu djecu ostaje moralna konstanta – i opomena da ni tri decenije kasnije, ključna pitanja još nemaju potpune odgovore.



