Još od prvog razreda osnovne škole, praktično otkako je naučio pisati, Ramiz Glavić je počeo sastavljati pjesmice. S tim zanimanjem nastavio je i poslije, kroz cijelu osnovnu, zatim i srednju školu, ne prestavši ni u vojsci, ni na policijskoj akademiji. I kao mlad policajac nastavio je da ih bilježi, a spriječiti ga nije mogao ni rat, ni mir poslije rata, pa se zbog svega toga moglo reći da je s punim pravom nosio nadimak Pjesnik.
Piše: Boris LALIĆ za Proglas
Zahvaljujući redovnim nastupima na školskoj priredbi, na kojima ga nisu najavljivali drukčije nego Pjesnik Glavić, cijela varoš je znala za Ramizov nadimak, pa kad bi se neko zadesio u kakvom prekršaju, a Ramiz naišao, dovoljno je bilo da mu se obrati sa Pjesniče, pa da od kazne ne bude ništa, da sve prođe uz opomenu.
Vrijeme je prolazilo i mijenjalo se, a Pjesnik jednako punio svoje teke i slagao ih u špajz, u kom se stvorilo dosta mjesta otkako mu umrije majka, koja je ranije sve zauzimala sa svojim zimnicama u svako godišnje doba.
Ramiz ih je gledao sa dozom ponosa, kako će uskoro doprijeti do samog plafona, ali i dozom razočaranja, što u tim novim vremenima, koja stigoše neprimjetno, nije više bilo onih starih učiteljica što školsku priredbu nisu mogle zamisliti bez da Pjesnik ima svoje zasebno pjesničko veče.
Učiteljice nove, kaćiperke živih boja, i same su pisale, što pjesme što priče, pa ih još i štampale u knjige tvrdih korica i zatim prodavale djeci, ne dozvoljavajući zbog toga njemu, Pjesniku, da na priredbama pročita više od jedne pjesme, pa i to uz najavu “naš policajac Ramiz Glavić”.
Boljelo je to Ramizovu dobru dušu, koja je kroz pisanje sačuvala dječju nježnost, a boljela su ga i ta nova djeca, što su se u novim, internetskim vremenima, rano uznosila za ugursuzima, pa i Ramiza otuda zvala Glavić umjesto Pjesnik.
Da ne bi suviše patio bježao je tamo gdje je najrahatniji: u poeziju, u pjesmice o medi i zeki, o vjernom cuki i lopovu mačku, o dječacima i djevojčicama što za ljubav učiteljice imaju sve petice, a u slobodno vrijeme najrađe čitaju pjesmice.
Bio je zahvalan Bogu na poeziji, jer njega poetski rad nije izdao nikad: sve ono što je slušao o pjesnicima drugim, o tome kako imaju pjesničke blokade, njemu je bilo apsolutno nepoznato iz ličnog iskustva.
Po dvije, po tri, nekada i po pet-šest pjesam stvarao je Ramiz na noć, a ako bi bila samo jedna, onda je ta bila na minimum četiri velika lista, često i na osam, dvanaest, ponekad i šesnaest, jer Pjesnik je stvarao na arak-papiru, koji je prepisan školskim rukopisom u teku završavao u ladici starog smederevca.
Vadio ih je Ramiz odatle kad bi potpaljivao vatru, pri čemu bi se nerijetko sjetio slavnog ruskog pisca Bulgakova, koji mu se urezao duboko u sjećanje jer je zbog njega kao srednjoškolac popio kečinu, a samo zato što je na pitanje nastavnice Alije: “Gore li rukopisi?”, odgovorio da gore.
Živeći tako iz dana, prevalio je Ramiz Pjesnik Glavić odavno i pola vijeka, i tako se približio penziji, koja mu je zbog beneficiranog radnog staža trebala stići za manje od tri godine, u njegovoj pedeset i sedmoj.
I pored plana da se u penziji posveti vrtlarstvu, da iza kuće podigne plastenik sa paradajzom i paprikama, ipak je u toj misli bila i jedna doza nelagode: plašio se Ramiz da će zajedno sa uniformom o klin objesiti i svoj društveni život, da na školskoj priredbi neće više moći pročitati ni onu jednu pjesmu, da će ga ljudi jednostavno zaboraviti kao onoga što ništa više ne može završiti.
U njegovom bliskom okruženju, u one četiri kuće oko njegove odavno više nije bilo ljudi.
Stari su bili na mezarju, mladi u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, a onaj jedan jedini rođak što mu je ostao, on je bio u drugom selu, na drugom kraju varoši i uz to nesklon da mu dolazi, sklon spavanju kad bi Ramiz došao njemu.
U posljednje vrijeme često je razmišljao o Begi, tom svom rođaku, o tome kako su nekoć bili nerazdvojni, kako ga je Bego, koji je bio i veći i jači, branio od nevaljale djece kad bi ga stala zadirkivati da je ženskonja.
Kako ga je kasnije, kad je Ramiz već bio u gimnaziji, a Bego u drvnoj, često molio da mu piše pjesmice, sad za Ivanu, sad za Ivanku, sad za Rasimu, sad za Kasimu, pa onda opet za neku drugu, treću, četvrtu, sve dok mu jedne prilike nije prošlo kod Zorice, s kojom se i oženi Bego, i djecu dobi, i poče zvati Ramiza još samo da pita ima li mu posuditi šta para, pri čemu je “posuditi” značilo “dati”.
Umoran od tih nesretnih misli bježao je u svijet svoje nježne mašte, tamo gdje se vrijedne pčelice vesele posjeti trapavog mede i gdje sva djeca dobro uče na radost nane i dede.
Jedno takvo benigno zanimanje, pa i zbog njega nesretni čovjek slomi nogu!
Da li je u tome bila tajna Pjesnikove vječne poetske bujnosti?
Može biti i da jeste, i da nije, ali najveći fan Pjesnikovih pjesama bio je osobno on sam, Ramiz Glavić, što je vremenom, kako je u špajzu rasla kula od teka, dovelo do toga da se u potrebi za nadahnućem u obliku vlastite poezije pentra i na stare lotre, najzad i da padne sa tih starih lotra, a po njemu da padnu tvrdo ukoričene teke.
Još dok je bio u bolnici, u kojoj nikako nije mogao da se razvedri s obzirom da je s gipsom do kuka dobio i informaciju da će ga nositi najmanje devedeset dana, dok je tako ležao i ne znajući kako će sa štakama mislio kako ima kilometar do prodavnice, a do pošte dva, dogodi se ono za šta je Pjesnik mislio da je postalo nemoguće.
Na vratima bolesničke sobe ukaza se krupan lik rođaka Bege, koji s praga, u svom maniru da se nikoga ne stidi, glasno povika: “Rekoh li ti ja fino Ramize da će ti jednog dana pička na nos skočiti?!”
Iako se Ramizu uobičajeno od takvih riječi dizalo ono malo preostale kose na glavi, ovaj put umjesto toga na licu mu se razvi najširi mogući osmijeh: ko bi rekao da i ružna riječ može biti lijepa?
No tu nije bio kraj lijepim iznenađenjima, a moglo bi se reći da to početno lijepo iznenađenje u poređenju sa idućim nije bilo ništa.
Zagrcnuo se dobri Ramiz kad je to čuo, krupan komad Zoricine sirnice zape mu u grlu i iskašljan izleti tako daleko da pade Pjesniku na prste što su virili iz dugog i tvrdog gipsa.
Bilo je to tako veliko iznenađenje da mu se Bego morao zakleti poimenice sa sve troje djece prije nego mu Ramiz povjerova da je zakupio Refkinu štampariju, onog Refke što je u varoši svima štampao knjige, a s kojim Ramiz nije govorio od one noći kada ga je vidno pijanog uhvatio za volanom, ali ga nije uspio isključiti iz saobraćaja jer je Refko nazvao Bukvu komandira, koji je Ramizu na spikerfon opsovao Pejgambera.
“Šta je djece u Bosni?”, pitao je Bego, pa sam dao odgovor: “Mali milion!
Nevičan profiterskom razmišljanju, Ramiz ga je gledao prazne glave, ali Bego nije ni htio da mu Ramiz odgovori, nego da mu održi govor: “A koliko ti imaš pjesama, dragi Ramize?”
Tu se Ramiz već bolje snađe, k’o iz topa odgovori: “Četrdeset dvije hiljade sed…”
“Mali milion!”, prekide ga Bego, koji je svoj govor smislio ranije.
“A koji je to bolji pisac dječijih pjesama od tebe?”, ponovo će Bego.
“Branko Ćopić”, iskreno će Ramiz, “Ježeva kućica je…”
“Ježova kurčina!”, ne dade Bego, “Kakav Branko Ćopić, to je prevaziđeno! Ti si najbolji! Nađi mi ga koji je bolji u tome od tebe, usta mi pljuni ako ga nađeš!”
Da ne prenosimo sad cijeli razgovor, u kom su ružne Begine riječi postajale sve frekventnije što je dalje odmicao, samo ćemo napisati da Ramiz Glavić oka nije sklopio te noći, ali ne zato što ga je bolila noga, nego što nije mogao sebi doći od Beginog govora, od njegovog plana da njih dva rođaka pokore književnost za djecu, najprije u Bosni, a zatim i u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i svugdje.
I premda su pri tome pale mnoge ružne riječi, premda je Bego na kraju sastavljao je i be u svakoj rečenici, ipak to nije moglo spriječiti da Ramizu izrastu velika bijela krila i ponesu ga do neslućenih visina, do snova u kojima više ne hoda u uniformi i sa šapkom po maloj bosanskoj varošici, već sada u odijelu i sa francuzicom po metropolama svjetskim, po luksuznim osnovnim školama Pariza i Londona, Istanbula i Beča.
Sa tim velikim krilima otperjao je Ramiz iz bolnice ranije nego li je doktor planirao, zato što je bio nestrpljiv da što prije obavi ono što je do njega, a to je da sačini izbor za prvu knjigu, čiji naslov mu je sinuo kao munja u onoj nevjerovatnoj noći: “Svijete, ja sam dijete”.
Nije to bio lak posao, izabrati sto pjesama između četrdeset dvije hiljade sedamsto pet, posebno kad se uzme u obzir ujednačen kvalitet Ramizovog stvaralaštva, u kom je mala razlika bila između onog što je napisao sa pedeset i sa deset.
Pjesniku dobro došlo ono žiganje u nozi, koje nije bilo tako strašno da bi čovjek jaukao, a opet dovoljno da ne može od njega spavati, da može danonoćno raditi.
Zahvaljujući danonoćnom radu svršio je taj obimni posao još prije nego li skide gips, a ispade knjiga sasvim solidna, od preko tristo strana, na šta Bego reče: “Falim te Bože!”, jer njemu se odužilo Ramizovo izabiranje, utoliko više što ga je smatrao besmislenim.
Odnio je Bego rukopis sa sobom u štampariju, iz koje se javio već poslije sat vremena, sa ohrabrujućim riječima da je sve savršeno i zahtjevom neugodnim, ali razložnim, za hiljadom maraka koje su trebale da se plati Martinu za grafičku pripremu štampe.
“A ja sam mislio…”, započe tada Ramiz, ali Bego ga po običaju prekide, reče kako je već dao sve što ima Refku kako bi se uopšte domogao štamparije, da u cijeloj njegovoj kući nema ni sto cijelih maraka, što nije bila neistina.
Kad na to još doda da nema vremena, da mora ići cijepati drva, Ramiz se ozbiljno uplaši za svoj krilati san i krotko reče: “Šta se ljutiš rođak? Jesam li ja možda reko da neću dati? Ja sam samo… Nije ni bitno!”
Nije Ramiz htio ni reći kako je mislio da će Bego završiti sve što se tiče štampe, baš kao što ni Bego njemu nije htio reći da ga je Refko nasamario kad mu je iznajmio štampariju, jer u tom smislu varoš je bila potrošen majdan: svi varošani koji su htjeli objaviti knjigu, svi sem Ramiza, već su to učinili i suočili se sa onom nemilosrdnom i nikako rijetkom istinom, po kojoj knjige samoproglašenih autora ne želi pročitati ni kupiti ama baš niko.
Uostalom, kad je Bego poslije par dana došao i poveo ga kod Martina, kad je Martin otvorio kompjuter i pokazao mu njegovu buduću knjigu u 3D-u, sa naslovnicom na kojoj medo daje cvijet zeki i poleđinom na kojoj je kratak tekst u kom piše da je riječ o najvećem dječijem pjesniku Bosne svih vremena, istom se začepila ona rupa u Ramizovoj duši što je ostala iza iščupane hiljade, ispunila se radošću od koje su bijela Pjesnikova krila porasla još više, omogućivši mu da uzleti do neslućenih visina i uvjeri se u istinitost priča o sedam katova nebesa.
Tu, na sedmom nebu, uhvatio ga je i Bego, koji je na povratku od Martina krenuo sa pričom o zatvaranju Hormuškog moreuza, o suludom rastu cijena goriva i posljedičnom poskupljenju papira, završivši sa sretnom okolnosti kako je u posljednji čas uspio rezervisati posljednju količinu kvalitetnog štamparskog papira po staroj cijeni.
Tek kad je na kraju rekao da bi Ramiz u sve trebao uložiti dvadeset hiljada maraka kako bi odmah štampali pet hiljada knjiga, uspio ga je svući sa sedmog na treće nebo, s kog ga odmah podiže na peto rekavši mu kako će na sajmu u Sarajevu odmah prodati pola, ako ne i cijeli tiraž.
“Pet hiljada puta dvacet pet maraka, to je sto dvacet pet hiljada”, bio je otvoren Bego, “dok namirimo tebi tvojih dvacet jednu, opet ostane sto četri da podijelimo bracki. Sledećih pet plaćam ja.”
Tek poslije, kad je već odnio Begi svih dvadeset hiljada gotovine nenamjenskog kredita, pomislio je Ramiz da to što radi nije pametno, ali samo za trenutak, a već u sljedećem je razmahnuo svojim kao kod Pegazusa ogromnim bijelim krilima i odletio putem slave.
Odbacivši štake i ostavši na bolovanju, imao je Pjesnik vremena da prisustvuje čudu zvanom rađanje knjiga.
Ljuti Bego, ljut od buke i prljavštine štamparskog posla, nije mogao da se ne nasmije kada ga ugleda na vratima hale, odjevenog u prugastu košulju i starinsko odijelo, sa francuzicom na glavi i lakiranim štapom u ruci, s kojim su po sjaju rame uz rame stajale Ramizove nove cipele, odabrane po umjetnički da se presijavaju na ljubičasto.
“Znao sam da si meraklija”, rekao je Bego zbog cipela, “al’ nisam znao da si šupak-meraklija.”
Ramiz mu na to ne reče ništa, već samo u sebi pomisli kako bi Begina slika mogla stajati u knjizi koja objašnjava pojmove, kao objašnjenje pojma “neotesan”.
Nije se Ramiz libio pomoći Begi, ali kako nije bio spretne ruke, kako mu je ruka od svih mogućih alata navikla samo na penkalo, to od njegove pomoći nije bilo velike koristi i Bego ga je zamolio da samo sjedne i gleda.
I gledao je Pjesnik čudo, i slušao buku od koje se gubi sluh kao najljepšu muziku, osjećajući kako mu u duši raste neka nova biljka, čarobno drvo sa plodovima slasnim, koje se do kraja štamparskog procesa razgrana toliko da reče Begi kako za tu čaroliju ne bi bilo skupo ni kad bi koštala pedeset, a ne dvadeset hiljada maraka.
“Mogu ja kupiti još papira po staroj cijeni…”, požurio je Bego tada, ali ovaj put Ramiz prekide njega i reče da će biti dosta za prvi put, da ne želi ispasti pohlepan.
Idućih dana prisustvovao je Pjesnik razrezivanju i ukoričavanju knjiga, koje u konačnici ispadoše veoma lijepo.
Uzevši prvi primjerak u ruku, iz unutrašnjeg džepa izvuče lijepo naliv pero i napisa lijepu posvetu rođaku Begi, u kojoj mu poželi da mu sve ide od ruke i da živi sto godina, potpisavši je sa Ramiz Pjesnik Glavić.
Ostatak tog dana proveo je u prebacivanju i slaganju tiraža u kuću, kog u cijelosti smjesti u spavaću sobu, u čemu nađe posebno uživanje za koje će se kasnije, kad je legao, nažalost ispostaviti da je neizdrživo, suviše intenzivan da je smrad štamparskog ljepila.
Prebacivši se u spavaću sobu svojih roditelja, ležeći po sredini bračnog kreveta dugo je razgovarao sa njih dvoje odsutnih subjekata, a kao da je već postao slavni pisac, pa tata i mama ponosni, plaču od sreće.
Još neko vrijeme uživao je i zanosio se Ramiz, a onda krenuše promocije i sajmovi, krenu muka spisateljska božja, sastavljena od samih iznevjerenih očekivanja, od vucaranja teških knjižurina i plaćanja kojekakvim probisvjetima za pravo da prodaješ ono što se prodati ne može.
Još valja zapisati i to da je rođak Bego napustio štampariju takoreći čim je odštampao Pjesnika, poslije čega je kupio traktor i nije se više miješao u Ramizove poslove, niti je ikad ikome spomenuo da je imao udjela u skupocjenoj rođakovoj avanturi.
