U tekstu „Pisac na odmoru“, Roland Barthes piše o tome kako je buržoazija voljela da zamišlja pisce kao uzvišena bića, ljude koji su u stalnom kontaktu sa bogom i svojom personalnom muzom. Zbog tog unutrašnjeg glasa, pisci su bili predstavljeni kao osobe koje konstantno kanališu svoj poziv. Oni moraju da rade, čak i kada to načelno ne žele. Čak i kad je na odmoru, pisac mora da piše, razmišlja, stvara; tj. da zabavlja svoju publiku iz više klase. Ukratko, bilo je potrebno da pisac glumi odmor dok radi, i radi dok odmara.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Barthes dalje ukazuje da u tom mitu ne postoji ništa nevino, ni naivno. Pisci su, svjesno ili ne, učestvovali u širenju kapitalističke logike; oličene u stalnoj produktivnosti, rastu i radu bez kraja. Istovremeno, slali su poruku da njihov rad i nije baš „pravi rad“, i time dodatno zamagljivali šta rad uopšte jeste.
Barthes, doduše, piše u vremenu poslijeratne Francuske, relativnog mira, rasta potrošnje i u društvu koje funkcioniše po principu proizvodnje pristanka, umjesto nametanja prisile.
Zato se nameće pitanje: šta se dešava s tim mitovima kad nestane mir? Kada dođe rat? I šta ako pisci više nijesu samo zabavljači svoje klase, nego postanu njen najvažniji glas, pa i oružje?
Barthes ističe važnu nijansu: mit o piscima na odmoru funkcioniše samo ako su pisci dovoljno bezopasni za vladajuću elitu. Tek tada, i samo tada, buržoazija može da se zabavlja sa svojim „duhovnim predstavnicima“. U regionu bivše Jugoslavije, iz kojeg mi dolazimo, neposredno prije, tokom i nakon raspada jugoslovenskog socijalizma, pisci su zaista bili bezopasni po novonastalu nacionalnu buržoaziju, ali izuzetno opasni prema svima drugima. Za „naše“ pisce, jedini odmor koji im je bio potreban bio je rat.
Dok pišem ovaj tekst, prošlo je više od 34 godine od dana kada je počela opsada Sarajeva. Trajala je od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996, što je čini najdužom opsadom jednog glavnog grada u istoriji modernog ratovanja. Procjenjuje se da je na grad bačeno najmanje 500.000 granata, sa rekordom od 3.777 granata ispaljenih u jednom jedinom danu. A specijalisti ljudske duše imali su direktnu ulogu u masakru.
Mnogi pisci tog vremena napravili su skok vjere prema svojoj novoj buržoaziji. Njihov poetski jezik korišten je da etničko čišćenje predstavi kao nužni, romantični nastavak istorijske borbe, umjesto kao hladnokrvni ratni zločin. Kako je primijetio Slavoj Žižek: nema genocida bez poezije. Bez olovke kojom je Radovan Karadžić pisao svoje tekstove, zločini takvih razmjera bili bi nemogući. Ako želite da ljudi počine masovne zločine, organizuju logore za silovanje i pucaju na djecu snajperima sa okolnih brda – potrebna vam je mitologija. Ovoga puta mitovi su dolazili u paketu priče o „nebeskom narodu“ koji se brani od „Turaka“. Na kraju, krvožednost je dolazila s perom, a zatim je uslijedila puška. Kada je oružje stiglo, pisci su požurili na lice mjesta da zapečate posao. Uzeli su pauzu da bi otišli u rat. Ipak, i dalje vrlo aktivno radeći.
Dobrica Ćosić, Matija Bećković i Radovan Karadžić bili su svi pisci na odmoru. Uzeli su odmor od pisanja da bi nastavili da rade. Ne tako što su vodili bilješke ili pisali nove mitološke tekstove, već recitujući svoju poeziju i prozu vojnicima koji su danju prosipali mozgove civila snajperima, a noću palili sela.
Dok ovo čitate, možda mislite: nije li to previše brutalno ili možda nategnuto vjerovati da su pisci ove odlaske doživljavali kao (radne/ratne) odmore? Eto, safariji su nas naučili da neki ljudi uzimaju slobodne dane da bi se prepustili pucanju i smrti. Ali nijesu samo životinje te koje se suočavaju sa ovim varvarskim ritualima. Istraživački novinari i italijanske vlasti otkrili su nam da je tokom jugoslovenskih ratova postojao organizovani lov na muslimanske civile. Nazvali su ga Sarajevo Safari. Bogati stranci plaćali su velike sume novca srpskim snagama kako bi došli na obližnja brda iznad grada i pucali na bespomoćne ljude. Cijene su se razlikovale u zavisnosti od mete. Ako ste htjeli da ubijete bebu u majčinom naručju, morali ste da platite više. I sasvim sigurno, nekolicina odabranih bila je spremna da to plati.
Jedan od monstruma koji je snimljen sa mitraljezom bio je, slučajno, još jedan pisac na odmoru – ruski pjesnik i romanopisac Eduard Limonov. Neko bi rekao da je to ljepota međunarodne razmjene buržoaskih književnika. Ako ništa drugo, kao što smo vidjeli, on nije bio usamljeno lice svoje profesije. Dakle, Barthes nam je pokazao kako buržoaski mitovi služe da treniraju pisce kao intelektualne modele za časopise u vrijeme mira i prosperiteta, ali sada vidimo da, u vremenima ekonomskog, kulturnog i moralnog raspada – oni mogu biti trenirani i kao mašine za ubijanje.
Ironija je u tome što, čak i ako se istorija ne ponavlja, ona se sigurno rimuje. Nakon završetka rata, pisci iz bivše Jugoslavije su konačno dobili svoje beskrajne odmore koji su ličili na one iz Barthesovog pisanja. Mit ih je oblikovao u nacionalne heroje i borce za slobodu koji su dobili sinekure, nagrade i državne penzije. Sada ti lažni radnici mogu, baš kao i francuski pisci tog vremena, da reprodukuju novouspostavljenu sitno-buržoasku ideologiju uživajući u lažnim odmorima.
A ko nije odmarao radeći tokom rata, i dalje ima priliku da se dopadne novoj-staroj vladajućoj klasi benignijim metodama, kroz svoje pisanje. Tada će za nagradu dobiti da zabavlja malobrojni auditorijum na sajmu knjiga, kao zagrijavanje za Milana Kneževića ili tek after-party za dr Nestorovića.
DUŠAN PAJOVIĆ: Rat na Kosovu i bombardovanje: ni mrtvi nijesu sigurni
