Koncept Drugosti predstavlja jedan od ključnih fenomena u razumijevanju identiteta, moći i sukoba u društvima. Oduvijek je služio kao mehanizam putem kojeg se grupe ili pojedinci definišu u odnosu na ono što im je suprotstavljeno, različito, strano.
Piše: Đorđije RADULOVIĆ za Proglas
Ovaj princip nije samo sociološki konstrukt već i temeljni način na koji funkcioniše ljudska percepcija od antičke filozofije do savremenih teorijskih pravaca, identitet se oblikuje u opoziciji prema Drugome. U tom smislu, Drugost nije samo deskriptivna kategorija već alat pomoću kojeg se uspostavljaju hijerarhije i opravdava marginalizacija.
William Shakespeare, pronicljiv analitičar ljudske psihe i društvenih odnosa, u tragediji Othello nudi slojevitu studiju Drugosti kroz lik crnog generala u venecijanskoj vojsci. Othello nije samo stranac u Veneciji – on je vojnik u civilizaciji trgovaca, emocionalno ranjiv muškarac u rigidnom patrijarhalnom sistemu, i crnac u svijetu u kojem boja kože označava društvenu inferiornost.
Njegova priča nije samo tragedija pojedinca, već odraz univerzalnih društvenih mehanizama isključivanja i destrukcije.
Antropološki i sociološki gledano, Drugost je uvijek bila ključni alat za konstruisanje identiteta većinske zajednice. Claude Lévi-Strauss u Strukturalnoj antropologiji (1958) ističe da su društva strukturirana na principu binarnih opozicija (Mi-Oni), gdje se Drugi definiše kao prijetnja ili egzotizirani subjekt. Edward Said u Orijentalizmu (1978) pokazuje kako je Zapad oblikovao sliku Istoka kao iracionalnog, divljeg i inferiornog Drugog, čime je opravdavao svoju dominaciju. Frantz Fanon u Crnoj koži, bijelim maskama (1952) analizira psihološku traumu kolonizovanih subjekata, tvrdeći da im kolonijalni sistem nameće osjećaj manje vrijednosti.
U Othellu, ovaj fenomen se očituje kroz način na koji venecijanska elita tretira Othella – iako mu priznaju vojnu sposobnost, nikada ga ne vide kao ravnopravnog. Međutim, Shakespearova tragedija Othello nije samo priča o destrukciji Drugog, već i kompleksna analiza ljudske psihe, ljubavi i strasti, sa elementima koji transcendiraju njenu tamnu srž. Iako dominira motiv izdaje, manipulacije i nasilja, drama posjeduje i snažne pozitivne aspekte koji je čine jednom od najmoćnijih priča o ljudskim emocijama, lojalnosti i borbi za identitet.
Prije svega, Othello nudi uzvišenu viziju ljubavi koja, iako na kraju uništena, započinje kao iskrena i duboka povezanost između dvoje ljudi iz potpuno različitih svjetova.
Othello i Desdemona predstavljaju ideal ljubavi koja nadilazi društvene norme i predrasude. U vremenu kada su brakovi bili ugovoreni i podložni klasnim i rasnim ograničenjima, njihova veza odiše rijetkom autonomijom i strašću. Desdemona, unatoč očekivanjima venecijanskog društva, bira Othella iz ljubavi, prkoseći pravilima i pokazujući emocionalnu i moralnu snagu. Njena odanost i vjernost ostaju nepokolebljivi do samog kraja, čime ona postaje jedan od najčistijih i najtragičnijih likova u književnosti.
Druga velika vrijednost drame leži u njenom jeziku i poetskoj snazi. Shakespeare kroz Othellove monologe oslikava nevjerovatnu širinu emocija – od ljubavi i nježnosti do sumnje, bijesa i očaja. Jezik je bogat metaforama i simbolima, pa je Othellov pad utoliko tragičniji jer se transformiše iz čovjeka koji govori o ljubavi uzvišenim stihovima u osobu čije riječi na kraju postaju grube i smrtonosne. Ta lingvistička evolucija odražava njegovu unutrašnju degradaciju i pokazuje moć jezika u oblikovanju identiteta. Paul Ricoeur, u svom razmatranju identiteta i Drugosti, ističe da se subjekt oblikuje kroz narativnu konstrukciju sopstva, ali uvijek u odnosu na Drugog.
Othello, kao junak čija je prošlost ispunjena pričama o herojstvu, egzotici i ratovima, gradi svoj identitet na temelju onoga kako ga drugi vide – kao moćnog ratnika, stranca i voljenog muža. Međutim, kako Ricoeur sugeriše, identitet nikada nije stabilan, već podložan preispitivanju i narativnoj dekonstrukciji. Iago, kao majstor manipulacije, razara Otehllovu priču o sebi, usađujući mu sumnju i nesigurnost, čime mu oduzima oruđe za razumijevanje sopstva. Othello ne gubi samo ljubav; on gubi vlastiti identitet, jer više ne može vjerovati u priču koju je o sebi gradio.
Kad se njegovo ogledalo razbije, ostaje samo destrukcija – sebe, Drugog i svijeta koji ga je učinio junakom.
Takođe, drama posjeduje snažnu humanističku dimenziju. Iako je Othello žrtva rasizma i manipulacije, on nije prikazan kao jednostavan lik već kao složen čovjek sa vrlinama i slabostima. Njegova strast, hrabrost i vojničko dostojanstvo čine ga impresivnim junakom, a njegova nesigurnost i sumnja čine ga duboko ljudskim. Njegova tragedija nije rezultat inherentne slabosti već splet društvenih okolnosti, unutrašnjih dilema i spoljašnjih manipulacija. U tom smislu, Othello je univerzalna priča o ljudskoj krhkosti, o tome kako se čak i najjači mogu slomiti pod pritiskom društva, politike i vlastitih nesigurnosti. Njegov brak sa Desdemonom izaziva šok, a sama činjenica da bijela žena voli crnog muškarca za mnoge likove djeluje kao neprirodan poremećaj društvenog poretka.
Filozofski aspekt Drugosti posebno je razrađen kroz pitanje identiteta i moći. Hegel u Fenomenologiji duha (1807) analizira dijalektički odnos Gospodara i Roba, gdje identitet jednog zavisi od priznavanja od strane Drugog. Othello nikada ne može biti suvereni subjekt – njegovo biće je definisano načinom na koji ga vidi i procjenjuje venecijansko društvo. Kada mu Iago sugeriše da je prevaren, Othello gubi kontrolu nad sobom jer više ne može da se vidi kao dostojanstven muškarac. Sartre u Bitku i Ništavilu (1943) tvrdi da individua postaje svjesna sebe kroz pogled Drugog – Othellova svijest o sebi u potpunosti je oblikovana kroz percepciju koju o njemu imaju drugi likovi. Kada ta percepcija postane sumnjičava i neprijateljska, on upada u vrtlog paranoje.
U političkoj psihologiji, manipulacija Drugim je ključni alat moći. Carl Schmitt u Pojmu političkog (1932) tvrdi da je suština politike pravljenje razlike između prijatelja i
neprijatelja.
Iago koristi ovu logiku kako bi manipulisao Othellom, predstavljajući mu Des demonu kao neprijatelja. Gustave Le Bon u Psihologiji masa (1895) pokazuje kako vođe koriste predrasude i iracionalne emocije kako bi kontrolisali ljude – upravo ono što Iago radi u drami. Iago razumije kako Othello percipira svijet – kao vojska protiv neprijatelja – i iskorištava tu crno-bijelu perspektivu kako bi u njemu proizveo smrtonosnu sumnju.
Pored rasne Drugosti, ključan aspekt Othella je i ratna trauma.
Freud je prvi teoretski obradio traumu kod vojnika, tvrdeći da nasilje i rat ostavljaju nesvjesne tragove koji kasnije mogu dovesti do destruktivnog ponašanja. Othello nije samo stranac u Veneciji – on je i vojnik, čovjek koji je veći dio svog života proveo u ratnim uslovima. Judith Herman u Trauma and Recovery (1992) pokazuje kako PTSP kod vojnika izaziva paranoju, impulsivne reakcije i emocionalnu nestabilnost. Jonathan Shay u Achilles in Vietnam (1994) analizira kako vojna trauma može izazvati destruktivne porive kod ratnih veterana.
Othello se u Veneciji suočava s potpuno drugačijim izazovima nego u ratu: dok je na bojnom polju imao jasne neprijatelje, u privatnom životu postaje žrtva unutrašnjih nesigurnosti. Njegovo iskustvo vojnog života može objasniti njegovu preosjetljivost na izdaju i njegovu sklonost ka ekstremnim emocijama. Naučen je da funkcioniše u svijetu u kojem su povjerenje i lojalnost pitanje života i smrti – ali u privatnom životu, gdje ne postoje jasni neprijatelji, ta ista logika postaje destruktivna.
Jedan od aspekta tragedije je i femicid. Desdemona umire ne zato što je zaista kriva, već zato što društveni i psihološki mehanizmi nasilja nad ženama omogućavaju takav ishod.
Simone de Beauvoir u Drugom polu (1949) pokazuje kako su žene kroz istoriju svedene na pasivne objekte muške moći, dok Kate Millett u Sexual Politics (1970) analizira kako patrijarhat koristi seksualnu kontrolu kao sredstvo dominacije. Othello ne ubija Desdemonu u trenutku slijepe strasti – on to čini ritualno, gotovo s osjećajem moralne obaveze. On sebe vidi kao instrument pravde, a ne kao ubicu. Njegov čin je oličenje društvenog sistema u kojem muško nasilje nad ženama nije samo privatni čin, već društveno legitimisana praksa, a na fonu parole privatno je političko.
Shakespearova tragedija nije samo priča o ljubomori – ona je duboka studija rasizma, ratne traume, političke manipulacije i femicida.
Ona pokazuje kako se Drugost konstruiše, kako se koristi kao alat moći i kako u konačnici vodi u nasilje. Kroz lik Othella vidimo kako internalizovane društvene predrasude mogu postati smrtonosne. On nije samo tragični junak, već žrtva i egzekutor istovremeno – čovjek koji nosi breme Drugosti, ali i postaje oruđe društva koje tu Drugost prezire. U svijetu gdje su migracije, ratovi i rodno nasilje i dalje ključni problemi, Othello nije samo prošlost – on je i naša sadašnjost.
ĐORĐIJE RADULOVIĆ: O strahovima u malim dvorištima i dosadi kao đavoljoj bašti
