Najvruća mjesta u paklu rezervirana su za one, koji u vrijeme velikih moralnih kriza,
čuvaju svoju neutralnost.
Dante Alighieri
Nakon mirovnog okupljanja studenata Univerziteta u Sarajevu, u organizaciji Udruženja studenata psihologije Sinapsa, u znak solidarnosti i podrške kolegama/icama studentima/cama sa nekoliko univerziteta u Srbiji (Beograd, Novi Sad, Niš, Kragujevac) neminovno se nameću pitanja prava i pravde, slobode govora, kretanja, okupljanja, (auto)cenzure i odlučno artikulisane kritike upućene vladajućim strukturama.
Piše: Đorđije RADULOVIĆ za Proglas
Historijski gledano, studentska populacija, često u neformalnim, ali i medijskim
krugovima predstavljena kao inertna, nezainteresirana, flegamatična jeste katalizator
promjena. Nažalost, snaga i hrabrost su bili potrebni, neophodni da se progovori u
našem (balkanskom) učmalom i poltronskom ozračju. Neurotični otpor režima
manifestiran je kroz nesuvisle pokušaje gašenja opravdanog bunta. Prošli su sve faze,
utemljene na strahu, od neadekvatnih persuazivnih strategija, ignoriranja do
obmanjivanja, ponižavanja i upotrebe sile.
Akademske (ne)slobode: klimoglavci ili misleći pojedinci?
Ideja univerziteta artikulirana je kroz tri bazična principa – jedinstvo istraživanja i
podučavanja, akademska sloboda i važnost filozofije. Iako su sva tri principa
podjednako relevantna, u kontekstu trenutnih dešavanja na prostoru Balkana, konkretno
Srbiji, izdvaja se kategorija akademske slobode. Etičko pitanje, koje nije sasvim
retoričko, već jasno i otvoreno. Dugo već su akademske slobode ugrožene
narušavanjem autonomije univerziteta, pokušajima državnih mehanizama da osvoje
univerzitetske instance i spinovima koji impliciraju korumpiranost i manipulaciju
studentima.
Ovakve i slične ideje plasiraju, prepotentno izjavljuju oni koji se ne usuđuju
postaviti pitanje/a svome gospodaru i preispitati njegovo funkcionisanje i odgovornost.
Na koncu, kantovski rečeno, možda je riječ i o dogmatskom drijemežu. Podsjećam,
Immanuel Kant definira univerzitet i univerzitetske djelatnike kroz prizmu
prosvjetiteljstva i kritičkog razmišljanja, što je posebno razrađeno u njegovom djelu
“Sukob fakulteta” (Der Streit der Fakultäten). Posebno naglašava društvenu funkciju
univerziteta, te da isti mora služiti zajednici promovirajući racionalno mišljenje, moralni
napredak i opće dobro. Dakle, elementi koji su sada, u vrijeme moralne krize, krucijalni.
Trebamo aktivirati kontrolirane misaone procese, te preispitati semantička promišljanja
moralnog napretka i općeg dobra. Imamo pravo znati zašto ljudi gube živote! Moramo
biti u stanju argumentovano, strpljivo i suvislo odgovarati na pitanja onih koji su u
procesu žalovanja.
Pandorina kutija pod pritiskom: Što nas drži na mjestu?
Dok su jedni podržavali, drugi su anonimno, kuloarski osuđivali, pokušali sputati mlade
ljude u Sarajevu da se okupe. To se nas ne tiče; imamo mi svojih problema, njih tamo to
ne zanima i ne znači im, takvo ponašanje samo potpomaže režimske pojedince – samo
su neke od jeftinih, malograđanskih racionalizacija. Historija nas poučava da je bolje
šutjeti, ne galamiti, jer okupljanja ovog tipa mogu djelovati potput efekta snježne grude.
Strah nas je od otvaranja Pandorine kutije, na kojoj decenijama kolektivno sjedimo,
zvjerski braneći otkrivanje fatalnih sistemskih grešaka. Suvišno je govoriti da se
trebamo usmjeriti na rješavanje izazova u sopstvenom dvorištu, ali podrška ne treba (ne
smije!) izostati! Mirovna okupljanja u Sarajevu nikako nisu provokacija, nisu samo
potpora susjedima, studentima u Srbiji, već su i podrška obiteljima stradalih u Jablanici
i Zagrebu. Navedeno reflektira da ne smije biti kalkulacije.
Pedagoška lekcija: uvijek reci ono što misliš!
Studenti Univerziteta u Sarajevu su pokazali da su savladali najvažniju pedagošku,
životnu lekciju. Nepristajanje na poziciju pasivnog promatrača, već pomijeranje,
usmjeravanje u pravcu aktivnog mirovnog djelovanja. Istinska hrabrost nije u pukom
govoru, već u govoru koji ima svrhu i težinu. Bez te hrabrosti, kako bismo ikada znali da
nismo sami?! Reći što mislimo nije samo pravo; to je dužnost prema nama samima i
prema svijetu. Kada govorimo, otkrivamo istinu, koja ne smije biti dirigirana egom.
Dakle, u trenutku kada se osjetimo da smo u iskušenju da prešutimo ono što mislimo,
podsjetimo se: svijet nije promijenjen tišinom. On je oblikovan glasovima, poput tvog!
