Politički diskurs Crne Gore se decenijama oblikuje oko one čuvene parole Demokratskog fronta – „Mi ili On?“. Izraelska kompanija, koju je SNS pozajmio DF-u, je odradila dobar marketing i pogodila u srž, mora im se priznati.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Ko je imao zeru kritičkog razmišljanja, već tada je znao da se “mi” odnosi na političare tadašnje opozicije, tj. sadašnje vlasti, a ne na naroood. U tome su bili poprilično eksplicitni, na drugima je kako će to da shvate. Umjesto mijenjanja sistema, poenta oduvijek bila samo ko će biti kormilar – oni ili on.
Tadašnja opozicija je tadašnjeg predsjednika uzdizala na nivo sveprisutnog mitskog bića koje rukovodi svakim dijelom Zemlje, nešto poput Mračnog gospodara iz Hari Potera.
Ali u stvarnosti, taj „mračni gospodar“ nije bio samo kontroverzni oligarh već projekcija njihovih vlastitih želja za moći. To pretjerano uzdizanje ne nastaje iz revolta, već je odlika podsvjesne fascinacije autoritetom. Oni koji ruše despota ujedno i čeznu da naslijede njegovu moć, jer ne umiju da misle svijet bez vertikale. Markuze bi rekao da je to dio procesa u kojem se otpor preobrazio u identifikaciju: bunt prestaje da bude negacija, te se transformiše u ogledalo onoga protiv koga se bori.
On, čije ime, poput Voldemortovog, nećemo izgovarati, je pokrenuo proces višestranačja u Crnoj Gori. I on je stao uz velikosrpski nacionalizam u ratu i potom krenuo u famozni proces kapitalističke tranzicije. Zaključno sa tim trenutkom, uradio je sve ono što su se zalagali oni – sinovi jedinstvenog DPS-a. Dugo nakon, onog-čije-ime-ne-spominjemo su nastavljači kontrarevolucionarnih tokova nazvali ocem nacije. Ipak, tvrdim da to ne implicira samo njihov šovinizam prema crnogorskoj naciji, već i psihoanalitičku potrebu da priznaju svijetu da je on njihova očinska figura – personifikacija autoriteta na političkom nebu.
Emotivni raskol nastaje onog trenutka kad se otac okrenuo od velikosrpskog nacionalizma, te otišao po cigare i više se nije vraćao. Tužna priča. Oprostili bi mu loše roditeljstvo, od privatizacije do akumulacije kapitala, samo da je ostao. Samo da je nastavio da zajedno s njima ne igra šah radi šahovnice. Sinovi su ostali sami sa mamom Momom, koja je, kako oni kažu, bila „poštena, ali nije bila za politiku”. Ona ih je, pak, naučila da mrze oca i da se bore da jednog dana zauzmu njegovo mjesto koristeći se finalnim činom – političkim oceubistvom.
Frojd u knjizi „Totem i tabu“, tumači postanak civilizacije kao rezultat pobune sinova protiv monopola svoji očeva – ili despota. Sinovi ubijaju oca, koji je monopolizovao resurse i koncept uživanja, ali zatim, kao izraz osjećanja krivice internalizuju očeve vrijednosti. Društvo se, dakle, samo-reprodukuje kao rezultat nasilnog čina i traume koja ga prati.
Analizirajući ovo djelo, Markuze primjećuje da se oceubistvo i vaskrsavanje očevih/despotskih vrijednosti ponavljaju kroz istoriju. Da se vrlo često nova vlast učvršćuje istim metodama kao i stara, zbog neprevaziđene identifikacije (kontra)revolucionara sa onima protiv kojih su se borili.
To je vrlo lako “preseliti” na naš kontekst.
Sjećate li se mladih Demokrata, sa crvenim kravatama i bijelim košuljama, koji su, poput Jehovinih svjedoka, uporno kucali ljudima na vrata da objasne kako su oni borci protiv korupcije i partijskog zapošljavanja? Kako „partijska knjižica ne smije da zamijeni ličnu“?
Ili PES-a koji je došao na krilima kritike rasprodaje države i jaza između bogatih i siromašnih?
Tadašnjeg DF-a, koji se sa guslama pod šatorima borio protiv dekadentne i bolesne Evrope koja ruši tradicionalne vrijednosti?
ćURE, koja je blebetala o kultu ličnosti Mila Đukanovića, kritikujući to što jedan čovjek upravlja državom?
A sad? Danas već treba povjeravati jesu li i policijski psi članovi porodica Demokrata, jer su sve ostale pozicije zasigurno pokrivene njihovim kadrom.
Danas nema većih kapitalista od PES-a. Kao što je napisao Ljubo Filipović – Milojko je deminutiv od… znate već kojeg imena. Investitore vuku za rukave nudeći najljepše plaže za džabe, a drugom rukom drže Mandića da im ne pobjegne — ili oni njemu.
Istog onog Mandića, koji se od nekadašnjeg borca protiv „satanističkog Zapada” pretvorio u najvećeg Evropejca u državi. Samo što iznad šajkače još nije zakačio 12 zlatnih zvjezdica, a prije „Marša na Drinu“ nije pustio „Odu radosti“.
I, naravno, nema većeg wannabe diktatora od Dritana Abazovića, koji bi, da može, kontrolisao i vremensku prognozu, a ne politički sistem. Pored njega bi i Napoleon zaličio na skromnog, delegiranog predstavnika deliberativne demokratije.
Ali ne treba ih osuđivati – sve je to prirodni razvoj trauma. Svaki od njih je u nekoj fazi edipovskog ciklusa. Markuze kaže da (kontra)revolucionare uvijek prati osjećaj krivice zbog „oceubistva“. Najgore je što se ta krivica pomiješala sa dječačkim snovima, seksualnim frustracijama i karijernim ambicijama da budu kalifi umjesto kalifa.
Kako kažu psihoanalitičari: ono što potisneš, uvijek se vraća. Samo u novom odijelu i s novim PR timom. To su bolesti koje ćemo mi, kao društvo, morati preležati već jednom. Kad nijesmo sa starom garniturom, onda ćemo sa novom.
Jer nijesu zaraženi samo političari, već i partijski (khm, građanski) aktivisti, dnovinari i „obični” podržavaoci režima. Isti oni koji su kukumakali zbog progona od strane DPS-a sad krvožedno kliču istim metodama. Mahnito lupaju lajkove i pišu nove statuse za svoj incestuozni krug istomišljenika. Nije stvar principa, nego rade li to “njihovi” ili “naši”. A ti njihovi sada u praksi sprovode sve ono što su pripisivali bivšem režimu. Što je babi Milo, to joj se i snilo.
