Pretpostavljam da ste imali prilike da po gradu sretnete kratko ošišane likove, sa Napapijri jaknama, Air Max patikama i drugim odjevnim predmetima sa kojih vrišti logo brenda. Uz njih ide i spušten prozor auta iz kojeg trešti neka treš muzika koja je kombinacija britanskog drilla, francuskog trepa i balkanskog turbo-folka. Mafijanje je, naravno, centralna tačka čitavog narativa: kamatašenje, dilovanje i pljačka. To je balkanski instant identitet i modni dodatak koji ide uz zlatne lance i brze patike. Nekad samo na priču, nekad i u praksi.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Sve to prati hod koji kao da signalizira da ti eto-tako može dolećet šaka u glavu samo jer si slučajan prolaznik koji se ne uklapa u tu matricu. Nekad ranije su postojali slični tipovi koji su se zvali dizelašima, a nedavno čuh da se ova upgradeovana verzija zove gaserima.
Ja sam imao tu sreću da je moja generacija uhvatila tek zadnji talas dizelaške kulture koja je glorifikovala kriminal kao odgovor na nestašicu. Gledale su se Rane, Vidimo se u čitulji i puštao se onaj patetični izgovor za muziku nazvan dens. Međutim, kako je društveni kič te vrste već doživljavao krah, đeca su se na to ložila do neke dvanaeste godine. Ko je ostajao na tom nivou i nakon, lako se zaključivalo da je u pitanju teški moron kojem će Nirvana čitav život bit samo onaj sladoled iz šoljice.
Dok su tada bili samo marginalci, dizelaštvo se sada, iz nekog razloga, vratilo u punom sjaju. Ne kao subkultura, nego kao mainstream. Žalim slučaj: potpuno je normalizovano tripovati se na kriminal, skupe satove i na šmrkanje kokaina.
Mladi gaseri te onda jednog dana, ni krivog ni dužnog, mogu poslat u KBC jer su previše toga unijeli u sebe, a ti si bio eto – blizu parkiran. Taj neki gas.
Izgleda da sam dovoljno ostario da krećem da morališem, pljujem novi sleng i da, baš kao i svaka generacija prije moje, impliciram da smo mi bili posljednja relativno normalna. Ranije je svaka subkultura nastajala zbog određenog konteksta: hipici su došli na scenu da šire ljubav (i duvaju?) protiv rata u Vijetnamu, pankeri jer im se povraćalo od hipika, glameri jer su im pankeri bili previše glibavi i nemelodični, a grandžeri jer su im glameri bili previše fejk, nalickani i uglancani. Dok je Kurt Cobain ludio jer pozeri tresu glavom uz Nevermind, kod nas su se dizelaši trudili da kao „otpor“ sankcijama i nemaštini ponude Pink vrijednosti: kriminal, dilovanje, bijesna kola i skupu robu.
Ali otkud gaseri, koji pripovjedaju maltene isti narativ kao dizelaši, u sred doba navodnog „ekonomskog buma“ i „kraja istorije“ – ne znam. Nisam imao mnogo verbalnih interakcija sa krimi-džimi likovima modernog doba pa da ih pitam. Već sam too old for that shit. Da parafraziram Marčela, ne idem u klubove jer me ne zanima dječja pornografija, niti bahatost pelena koje su rasle na Južnom vetru. Pa i nemam mnogo prilike za razmjenu riječi.
Možda sam samo već postao dosadni bumer koji već u kasnim dvadesetim ne kapira „nove generacije“. Ali teško mi je ne primijetiti da u gasiranju nema ni trunke autentičnosti, otpora ili alternative – nema ničega osim nasilnog kiča. Gaseri nijesu subkultura, oni su hodajuće reklame za kriminal. Ako je pank bio „no future“, gaserstvo je „no brain“.
Marksisti bi gasere, bez puno premišljanja, ugurali u termin lumpenproletarijata – sloja koji nema ni svijest, ni klasnu pripadnost, već samo želju da se zakači za bilo kakvu plaćenu priliku. Marks opisuje lumpenproletarijat kao „razvaljene, propale i kriminalne elemente društva“ koji ispadaju iz procesa proizvodnje, te bivaju lako potkupljeni od strane buržoazije ili države u vremenu krize. Oni nisu nosioci revolucionarne svijesti, već masa koja može biti kupljena da stane u službu reakcionarnih snaga.
Dakle, oni nijesu opasni zato što imaju neku ideologiju, već zato što je nemaju. Nema tu ničeg puno dubljeg od želje da se voze BMW-om kupljenog na kredit od tri života i da im se sija sat na ruci preko kojeg posipaju viski u nekoj od diskoteka radi Instagram storija.
Upravo zato su i zgodan materijal za svaku vlast. Danas su gaseri samo „gradski mangupi“, a śutra ako zatreba mogu postati privatne vojske političara, batinaši na protestima, čuvari šema organizovanog kriminala i šrafovi u sprezi mafije i države. Oni su masa bez kompasa, energija bez cilja, testosteron bez mozga. Gola mimikrija kapitalističkog poretka koji je uspio da komodifikuje i samo mafijanje.
Čini mi se da je Ante Tomić jednom prilikom kazao da, kad su onakve užase devedesetih odradili ljudi koji su odrastali uz Novi val, teško je i zamislit kakvi će se zločini počinit od strane onih koji su odrasli na ovim glupostima…
Što znam, možda sam i ja samo odveć stari, površni kulturološki elitista – ostavljam prostor za to. Možda će neko za 20 godina pisati esej na temu „Gaseri i posthumanizam“ i objašnjavati kako su baš oni putem Tiktoka, na neki perverzan način, rušili neoliberalni poredak. Mada, ako mene pitate, mnogo je realnije da će gaseri tada biti direktori državnih preduzeća, ministri i predśednici vlada. Neki će zamijeniti sopstvene očeve u skupštinskim klupama. Odrasli na kokainu i autotune-u, pisaće strategije razvoja nacije i držati govore o „tradicionalnim vrijednostima“ dok državnim donacijama pomažu izgradnju nekih novih crkvi. Njihova estetika postaće naša ideologija: država će biti separe, narod izrabljeni konobar, a budžet iscrtane linije na tacni. Diktatura proleterijata nije uspjela, pripremite se za diktatura gaserijata.
DUŠAN PAJOVIĆ: Svetosavski nacizam i made-in-the-USA fašizam
