Broj akademskih članaka o evropskom uticaju na Balkan sigurno je već prešao hiljadu, a broj knjiga o odnosu Evropske unije prema Zapadnom Balkanu veći je od stotinu. Manji je, ali nije beznačajan, broj knjiga koje govore o turskom ili ruskom uticaju. Ponekad će se naći članak o nekoj ulozi koju su odigrali Ujedinjeni Arapski Emirati, Izrael ili Saudijska Arabija.
Piše: Nedim HOGIĆ Odgovor
Postoje zanimljive studije o tome kako su se u ratnom vremenu držale Francuska, Velika Britanija ili Grčka. Ima i think-tankova, neki od njih vrlo pristojnih, koji se ne bave gotovo ničim drugim do mapiranjem kineskog uticaja.
Šutnja o Americi je zlato?
Međutim, dobrih i ozbiljnih knjiga ili akademskih članaka o uticaju Velike Britanije ili Sjedinjenih Američkih Država u konstrukciji poslijeratnog Balkana i specifičnih političkih ishoda nema mnogo.
Nema ni puno govora u kojima se analizira američki uticaj i nastojanja njihove politike na Balkanu. Umjesto toga, većina priče o američkom uticaju prepušta se rusofilima. Njihova mašinerija već dvadeset godina vrti istu priču o nevladinim organizacijama koje vladaju svijetom, o jevrejskim i drugim zavjerama, o finansijskim interesima, o vojnim bazama, kontroli resursa i svemu drugom. Zabljesne nekad u blatnjavoj rijeci njihovog narativa i pokoje zrno zlata, ali ko ima toliko života da propire i ispira to blato?
To čudi. Dok se svakog od aktera iz prvog paragrafa ovog teksta, i kada treba i kada ne treba, urniše u javnom prostoru, dotle se o američkom uticaju ćuti. Akademija ćuti, bivši djelatnici ambasada, USAID-a i NGO-a okreću glavu, analitičari mijenjaju teme, novinari ne postavljaju pitanja, pa ni tamo gdje se dogode nesumnjivi promašaji američke politike ne saznajemo mnogo.
Evo šta ste nam krivi
A nije da se Amerikancima nema šta prigovoriti. Osobito u Bosni i Hercegovini, gdje je njihov uticaj sveprožimajući.
Oni su zaustavili Mladića na Igmanu, a Dudakovića pred Banjom Lukom, oni su uokvirili BiH u dejtonsku luđačku košulju, oni su, da ne bi upravljali sami, stvorili Vijeće za implementaciju mira. Oni su davali odriješene ruke visokim predstavnicima pa je bilo moguće da Valentin Inzko nakon gotovo decenije u kojoj osim zbunjenog naklapanja nije ponudio ništa, nametne odredbe o zabrani negiranja genocida. Oni su spriječili da Christian Schwarz-Schilling smijeni Dodika otvorivši time put Miroslavu Lajčaku, današnjem savjetniku za nacionalnu sigurnost slovačkog premijera Roberta Fica, da širom otvori vrata ruskom uticaju u BiH. Od tog Lajčakovog manevra s odlaskom u Banju Luku traje jedna te ista farsa vječitog otcjepljenja Republike Srpske. Sve to unatoč postojanju Ureda Visokog predstavnika, čije je samo postojanje i prisustvo imalo da odvrati od takvih pokušaja… sve to unatoč Uredu, čije je gašenje EU htjela, a SAD nije dozvolila.
Milorad Dodik, čovjek kojeg su Amerikanci ne jednom već dvaput doveli na vlast, najavio je pedeset puta referendum o otcjepljenju. Dan nakon svake od tih najava naslovne stranice novina ili portala krasila bi izjava američkog ambasadora o tome kako Sjedinjene Države pružaju podršku teritorijalnom integritetu i suverenitetu BiH. Jedno vrijeme bi ovu izjavu pratila i druga: kako je secesija nemoguća jer nije predviđena Dejtonskim ustavom. Vremenom se ova se druga prestala koristiti, jer je valjda neko uvidio da nema uporište u zdravom razumu, kao ni međunarodnom pravu. No, nije prestalo povezivanje sudbina Kosova i Bosne i Hercegovine; iako omiljena retorička figura Ivice Dačića, ona nije bila mrska ni Danielu Serweru. Upravo Serwer, oslanjajući se na nedovršenu državnost Kosova i Bosne i Hercegovine njih vidi kao ključna mjesta američkog utjecaja na Balkanu.
Kreiranje narativa nemoći
Serwer, koji je u našoj javnosti stekao reputaciju kao arhitekta Federacije BiH, imao je zanimljivu karijernu putanju. Prije nego što će se upustiti u stvaranje Federacije, bio je otpravnik poslova u američkoj ambasadi u Rimu. Tamo je učestvovao u praćenju i ohrabrivanju italijanske pravosudne antikorupcione kampanje Mani pulite (Čiste ruke). Čovjek širokih interesovanja i raznorodnih uloga i danas je nezaobilazan sagovornik domaćih medija u vezi sa bilo čim, osim njegovoj ulozi u dovođenju na vlast Aleksandra Vučića. Pored njega, važnu ulogu u formiranju narativa koji je u značajnoj mjeri odredio dekadu 2008–2018 imao je i jedan drugi djelatnik Instituta za mir (US Institute for Peace), Philippe Leroux-Martin.
Leroux-Martin, u svojoj knjizi iz 2013. Diplomatic Counterinsurgency, iznosi mnogo značajnih, ali i nelogičnih tvrdnji o djelovanju Ureda Visokog predstavnika u vrijeme Miroslava Lajčaka. Ključna nelogičnost je ona po kojoj Sjedinjene Države nisu imale apsolutno nikakvu mogućnost da svojim uticajem bilo šta promijene u Lajčakovoj kapitulaciji pred Dodikovom ucjenom o povlačenju iz institucija. Leroux-Martinu je na Harvardu, gdje je uz fellowship pisao knjigu, mentor bio Nicholas Burns, podsekretar State Departmenta koji je od 2006. do 2008. suštinski bio glavni koordinator proglašenja nezavisnosti Kosova. Dakle, u istom periodu kada je bilo nemoguće Dodiku reći bilo šta, moglo se koordinirati da jedna međunarodna uprava, ona na Kosovu, ide ka svom gašenju, a druga, ona u BiH ostane.
Serwerov narativ je gotovo jednu dekadu bio ovakav: BiH je u teškom stanju, uslijed međusobno nepomirljivih zahtjeva domaćih političkih aktera. Istovremeno, BiH je na margini američkog političkog uticaja. U takvoj situaciji, potreban je snažniji angažman Evropske unije. Kad taj angažman izostane, ili im se čini nezadovoljavajućim, Serwer, zajedno sa drugim Amerikancima nekada involviranim u međunarodne organizacije u BiH poput Valery Perry i Kurta Bassuenera, piše uglavnom veoma opravdane kritike na račun EU. U njima su samo dvije stvari nedostaju: 1. uloga Sjedinjenih Država, 2. imaju li, osim da ostanu posvađani, domaći, bosanskohercegovački akteri još neku ulogu?
Sporedni igrači u vlastitoj priči
Ovo posljednje ne treba čuditi, jer odnos američkih dužnosnika prema bosanskim liderima svjedoči o tome da ih, sa izuzetkom Milorada Dodika, vide kao prolazne fenomene. Iako su se radovali ulasku Fahrudina Radončića u politiku, njega je na Kosovu gonio američki tužilac.
Iako su ohrabrivali Sulejmana Tihića u njegovoj kompromisnoj politici, 2010. na izborima su podržali Lagumdžiju, pa su jedva dočekali da ga se riješe. Možda su se jedino više radovali odlasku Harisa Silajdžića, kojem su, još kad se protivio Dejtonskom mirovnom sporazumu, namigivali kako je on politička budućnost BiH.
Premda je, barem deklaratorno, bila najviše za građansku državu i prevladavanje etničkih podjela, a među svojim rukovodiocima imala dva američka državljanina i jednu osobu duboko povezanu s američkim interesima za suzbijanje korupcije, Naša stranka se ne može pohvaliti nikakvom podrškom ili pažnjom od strane Sjedinjenih Američkih Država. Podrška 2022. dobila je jer je dio Trojke, a ne zbog bilo kakvog vlastitog postupka.
Pravilnije je stoga reći da Amerikanci nastoje da, kontrolirajući Bošnjake, kontroliraju Bosnu. No, vidimo da se mehanizam kontrole ne vrši postavljanjem određenih lidera i zadavanjem određene agende već strukturno.
Dva osnovna stuba ove strukture su Milorad Dodik i Željko Komšić. Prvi je bio tu – a možda će i dalje biti – da svojim najavama referenduma u Bošnjacima stvori egzistencijalni strah koji jedino Amerika može da smiri. Drugi je tu da svojim zalaganjem za građansku državu, koje se danas u svojoj suštini svodi na otpor stvaranju jedinstvene izborne jedinice koja bi okupljala Hrvate u BiH, građansku državu očuva kao neki vid ideala kojem bi trebali težiti. Ali, cilj ovih težnji nije ostvarenje bilo kojeg principa građanske države već da se spriječi da maštaju o islamskoj.
Besciljna lutanja
Opsesija Amerikanaca potencijalom Bošnjaka za islamski terorizam, koja je izrodila želju za kadrovskim uređivanjem imenovanja u državnim policijskim službama, najviše je koštala nesretnog Tarika Sadovića, kojeg je Sulejman Tihić smijenio kako bi se, pokazat će se uzaludno, dodvorio Amerikancima. Šest tužilaca (poređenja radi, federalni POSKOK je rad na 300 predmeta započeo sa osam), koje je u vrijeme svoje najveće moći imala Udarna grupa za borbu protiv terorizma Tužilaštva BiH, nisu imali baš previše posla. Njeno postojanje i desant na Gornju Maoču nisu donijeli mnogo u sprečavanju odlaska radikaliziranih u Siriju, ali jesu učinili čuda za karijeru Dubravka Čampare.
Na riječima, više nego bilo koji drugi akter, SAD su podržavali principe na kojima se zasniva građanska država. Ipak, od 2010. su u cijelosti ukinuli finansiranje bilo kakvog projekta koji bi makar razmatrao ustavne promjene na državnom nivou.
Umjesto toga, USAID je povjerio Valery Perry da sabere sve prijedloge civilnog društva o ustavnom uređenju i da ih sve proglasi neostvarivim. Taj je projekat 2012. ispotiha okončan, a donatorska pažnja se do tada već prebacila na mjerenje učinka parlamentaraca i parlamentarnih tijela u usvajanju zakona i predlaganju amandmana. To se pokazalo kao beskorisna ideja koja je zatrovala cijelu dekadu besmislenim novinarskim izvještajima o broju usvojenih zakona.
Naime, stalne blokade i opstrukcije zakonodavnih tijela vlasti učinile su rad parlamenta neredovnim i isprekidanim, oduzimajući ovim statistikama svaku vrijednost. Gotovo sve te blokade proizilaze iz ustavnog uređenja – dakle, iz teme koju su SAD izbjegavale.
Najzad, nesumnjivo je da se mnogo investiralo u borbu protiv korupcije. Ali, kad je prvi ozbiljan izvještaj o Dodikovoj korupciji podnesen Tužilaštvu BiH, tužilac Milorad Barašin, doveden, kao uostalom i svaki glavni tužilac Tužilaštva BiH uz američko odobravanje, rekao je da je podnesen van radnog vremena. Kasnije je cijeli predmet, baš kao i onaj koji se ticao Lagumdžijine korupcije, završio na nižim sudovima. O tome se ambasada nije očitovala i tužioci koji su to uradili nisu bili ličnosti godine.
Amerikanci su opstruirali kineske investicije u energetiku da bi zauzvrat ponudili sporu i, nažalost, neizvjesnu tranziciju ka obnovljivim izvorima energije, kojima se, kako se čini sada bavi i Philippe Leroux-Martin, koji je kompilirao ovu zanimljivu power-point prezentaciju, koju smo pronašli u bespućima interneta.
Ovaj je tekst predug. Ipak, svako ko je smogao snage da ga pročita zna za jedan ili više promašaja, nejasnoća, ili, jednostavno, čudnih stvari koje je američka poslijeratna politika u BiH donijela, a koji ovdje nije naveden. Vrijeme je da o tim stvarima počnemo otvoreno govoriti.
Teret nesreće naše domovine, koja je, da to ne zaboravimo, međunarodni protektorat, možda moramo nositi sami. No, to nije razlog da svaku lošu stvar koja se u njoj desi pripisujemo dejstvu naših akcija.
