Tamo gdje policiji uspijevaju da pobjegnu spomenici, pobjeći će i živi ljudi.
Nije više smiješno, zar ne? Nije više smiješno, čak i ako ste simpatizer četnika, pa ste uživali u tome kako se Metodije sprda sa policijom i državom, navodno skrivajući od njih spomenik koljaču.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Ovo je cijena toga. Naši postupci imaju posljedice. Ismijavanje i ponižavanje policije za posljedicu ima njeno slabljenje.
Isto tako; “niko nije kriv” u slučaju monstruoznih ubistava na Cetinju rezultiralo je sa “niko nije kriv” u slučaju Metodija i Pavla, a to opet sa “niko nije kriv” u slučaju Miloša Medenice.
Ali to ni približno nije sve. Pavle je u bjekstvu zato što su i Marovići u bjekstvu. Amfilohije je mogao postaviti crkvu na Rumiju te činiti i zboriti što hoće, zato što su to mogli i neki drugi ljudi, koji svoju “apsolutnu slobodu” nisu, kao on, koristili za političku borbu nego za šverc cigara i kokaina.
Kada jedna superstruktura funkcioniše iznad zakona – bila ta superstruktura DPS ili SPC – to rezultira erozijom države. Rezultat toga je manje, nipošto više države.
Kao što zamah krila leptira u Amazonu može izazvati tornado u Kanzasu, tako Metodijevo ismijavanje policije vodi sprdnji koju je policiji priredio Medenica, tako je kokainizacija Crne Gore vodila u njenu klerofašizaciju. Kao što i Arijadnin konac istorije jasno vodi od prvobitne fašizacije Crne Gore (1989-1997) do glisera sa duvanom u luci Bar i prvobitne akumulacije kapitala.
INTERVIEW, ANDREJ NIKOLAIDIS O “SARAJEVO SAFARIJU”: Ovaj roman je moje ljubavno pismo Sarajevu
