“Čovjek koji je izdao svoj narod, koji je izdao svaku političku opciju kojoj je pripadao nazova Crnu Goru izdajničkom! Zamislite čovjeka čiji je narod završio u Jasenovcu nakon što su ih četnici izručili ustašama, a koji će četnički pokret opisivati riječima “dobri momci“. To vam je kao da seoska varalica drži kurs iz etike. Slabo ima veće pohvale od ove za Crnu Goru!”
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Milorad Dodik je Crnu Goru upravo nazvao “izdajničkom” i, vjerovatno sasvim nesvjestan vlastitog dara za politički apsurd, udijelio joj jedan od većih komplimenata koje je mogla dobiti u ovom trenutku. Jer kada čovjek njegove političke biografije nekoga optuži za izdaju, vrijedi zastati i pogledati ko govori, šta je sve kroz život (ne samo politički) zastupao, kome se zaklinjao, koga se odricao i koliko je puta vlastitu ideologiju mijenjao zajedno sa političkim okolnostima.
Šta te boli Milorade?
“Volim ja Crnu Goru, iz nekog svog razloga. Ali ne volim je ovakvu kakva jest, izdajnička. Imam pravo to da kažem“, poručio je Dodik u Mrkonjić Gradu, pa objasnio i šta ga toliko boli.
Boli ga crnogorsko priznanje genocida u Srebrenici, boli ga evropski i NATO put Crne Gore, boli ga svako udaljavanje Podgorice od ideološke orbite Beograda i srpskog sveta, a naročito ga boli činjenica da Crna Gora, uprkos svim pokušajima političkog, crkvenog i identitetskog prevaspitavanja, ipak nije postala ono što bi on želio.
A šta bi Dodik volio?
Želje puste
Hipotetički, kakvu bi Crnu Goru Milorad Dodik mogao voljeti?
Odgovor se gotovo sam ispisuje. Volio bi litijašku južnu republiku srpskog sveta, državu svedenu na folklorni dodatak Beogradu, sa zastavom koja bi formalno mogla ostati crnogorska dok bi se političke odluke donosile negdje drugdje. Volio bi da su Podgorica i Cetinje, Banjaluka i Laktaši-trabanti srpskog sveta. Volio bi Crnu Goru koja bi odustala od vlastite državnosti taman toliko da se može uklopiti u njegovu mapu “prirodnog“ srpskog prostora, koja bi izašla iz NATO-a, usporila ili napustila evropski put, poništila vlastite odluke o Srebrenici i priznala političko starateljstvo Aleksandra Vučića. Volio bi zemlju u kojoj bi Andrija Mandić i Milan Knežević određivali granice prihvatljivog patriotizma, dok bi se iz Beograda izdavale potvrde ko je dovoljno dobar Crnogorac.
Takvu Crnu Goru Dodik bi obožavao. Obožavao!
Od ove mu se okreće želudac.
Odlično.
Jer nema veće potvrde da si na dobrom putu od toga da te Milorad Dodik nazove izdajnikom.
Kad uberizdajnik priča o izdaji
Posebna ljepota ove njegove optužbe nalazi se u biografiji čovjeka koji je izgovara. Zamislite čovjeka čiji je narod završio u Jasenovcu nakon što su ih četnici izručili ustašama, a koji će četnički pokret opisivati riječima o “dobrim momcima“. Zamislite potom političara koji je karijeru počeo unutar socijalističkog sistema, bio uz Antu Markovića, predstavljao se kao alternativa ratnom SDS-u, Karadžiću i Mladiću, uživao podršku Zapada kao umjereni političar, sarađivao sa političkim Sarajevom kada mu je to odgovaralo, gradio odnose sa Đinđićem i Tadićem, da bi na kraju završio kao najglasniji provincijski trbuhozborac Aleksandra Vučića i promoter “srpskog sveta“.
Čovjek je kroz privatno-politički život bukvalno izdao gotovo sve političke stanice na kojima se ikada zadržao.
Mijenjali su se sistemi, države, saveznici, zaštitnici, političke porodice i ideologije, a Dodik je nekim čudom uvijek pronalazio način da prethodnog Dodika ostavi iza sebe i predstavi novog kao jedinog autentičnog. Od socijaldemokrate do nacionaliste, od američkog favorita do Putinovog poklonika, od protivnika ratnog rukovodstva Republike Srpske do čovjeka koji njegovu ideologiju danas reprodukuje glasnije od mnogih izvornih kadrova SDS-a, od političara koji je govorio o genocidu u Srebrenici do čovjeka koji vrijeđa predsjednika Crne Gore zato što govori ono što je utvrđeno pred međunarodnim sudovima.
I baš taj čovjek danas stoji pred Crnom Gorom sa zamišljenim metrom patriotizma i određuje ko je izdajnik. Nije nego!
To vam je kao da vam seoski varalica drži predavanje iz etike.
Dodik kao Dodik je nebitan, ali
Sam Dodik kao Dodik odavno predstavlja prilično nebitan profil balkanskog političkog prevaranta koji je vlastito trajanje pretvorio u jedinu dosljednu ideologiju. Dodik kao pobornik “srpskog sveta“, Vučićev politički sidekick i megafon velikosrpske politike izvan Srbije ipak daje toj rečenici određenu težinu. Upravo težinu apsurda iz kojeg se može mnogo toga pročitati.
Jer Crnu Goru Dodik naziva izdajničkom upravo zbog onoga što je čini državom.
Njega vrijeđa što predsjednik i premijer Crne Gore govore o genocidu u Srebrenici. Njega vrijeđa crnogorska politika prema Hrvatskoj. Njega vrijeđa njeno članstvo u NATO-u. Njega vrijeđa evropska perspektiva Podgorice. Njega, zapravo, vrijeđa sama ideja da Crna Gora ima pravo donositi odluke prema vlastitim interesima umjesto prema potrebama Beograda i Banjaluke.
Tu dolazimo do suštine cijele njegove tirade.
Dodik pod „izdajom“ podrazumijeva neposlušnost.
Kada Crna Gora vodi politiku Crne Gore, ona je za njega izdajnička. Kada priznaje međunarodne presude, ona je izdajnička. Kada razgovara sa Zagrebom, ona je izdajnička. Kada želi u Evropsku uniju, ona je izdajnička. Kada njeni građani žele budućnost izvan vječnog balkanskog rovovskog rata, ona je izdajnička.
Poslušnost kao mjera izdaje
Jedino bi Beogradu poslušna Crna Gora bila patriotska.
Poslušna kome?
E, tu se čitava konstrukcija raspada.
Jer država može izdati vlastite interese, vlastite građane i vlastiti ustavni poredak, ali teško da Crna Gora može “izdati“ Milorada Dodika. Nikakav ugovor nije potpisala kojim se obavezala da će svoju vanjsku politiku usklađivati sa njegovim kafanskim, neočetničkim geopolitičkim mapama. Nikakav zavjet nije dala Aleksandru Vučiću da će svoju državnost koristiti samo dok ona odgovara projektu „srpskog sveta“.
Dodikova rečenica zato mnogo manje, gotovo ništa ne govori o Crnoj Gori, a mnogo više o njegovom razumijevanju regiona.
U tom svijetu susjedne države imaju pravo na suverenitet dok taj suverenitet ne počnu koristiti. Bosna i Hercegovina može biti država dok entitet Republika Srpska odlučuje šta država smije raditi. Crna Gora može biti nezavisna dok njena politika odgovara Beogradu. Kosovo se podrazumijeva kao teritorija Srbije bez obzira na političku realnost. Hrvatska je prihvatljiva dok se njena historija uklapa u srpski narativ o vječnoj srBskoj žrtvi. Evropska unija vrijedi dok ne traži evropska pravila, NATO je neprijatelj, Rusija prijatelj, a Vučić vrhovni tumač nacionalnog interesa.
Takva geografija nema mnogo veze sa geografijom. To je mapa političkih želja jednog poraženog projekta koji još uvijek pokušava region vratiti u vrijeme kada se granice crtaju mitovima, kostima i televizijskim govorima.
Zato je zanimljiv i ostatak Dodikovog nastupa. Kaže da je “jedini naš put Srbija i Republika Srpska“, govori o „sve većem približavanju Srbiji“, zaziva okupljanje i nestanak političkih razlika, pa usput ubacuje i bizarnu islamofobnu fantaziju prema kojoj je pitanje trenutka kada će “muslimani preuzeti političku vlast u EU“.
Sve je tu.
I strah, i mit, i zavjera, i homogenizacija, i vječna ugroženost, i Srbija kao jedina politička gravitacija.
Evropa je opasna jer će je, eto, preuzeti muslimani. Crna Gora je izdajnička jer se ponaša kao Crna Gora. Bosna i Hercegovina smeta jer se ponaša kao država. Hrvatska je neprijatelj. NATO je neprijatelj. Zapad je neprijatelj. Svijet je neprijatelj.
Jedino su Dodik i Vučić uz Kneževića nekako uvijek u pravu.
Čudesna slučajnost
Crna Gora upravo zato treba pažljivo poslušati Dodikove riječi, samo sa obrnutim predznakom. Kada vas čovjek koji sanja nestanak političkih granica između Republike Srpske i Srbije nazove izdajnicima zato što želite u Evropsku uniju, vjerovatno ste izabrali dobar pravac. Kada vas čovjek koji negira genocid napadne zato što priznajete genocid u Srebrenici, vjerovatno ste sačuvali minimum civilizacijskog dostojanstva. Kada vas promoter “srpskog sveta“ prezire zato što insistirate na crnogorskoj državnosti, onda ste vjerovatno uradili nešto dobro za tu državnost.
Dodik zato može nastaviti.
Može Crnu Goru nazivati izdajničkom, može Spajiću i Milatoviću objašnjavati šta smiju govoriti, može sa Mandićem i Kneževićem sanjati neku buduću Crnu Goru koja će se vratiti pod političko starateljstvo Beograda, može u Mrkonjić Gradu crtati granice i pravce kojima bi drugi narodi i države morali hodati.
Samo neka govori.
Svaka njegova uvreda prema evropskoj Crnoj Gori preciznije pokazuje koliko je evropska Crna Gora potrebna. Svaki njegov napad na crnogorsku samostalnost pokazuje koliko je ta samostalnost vrijedna. Svako njegovo “izdajnička“ zapravo znači da Crna Gora još uvijek pruža otpor ideji prema kojoj treba biti nečija provincija.
A kad vam Milorad Dodik kaže da ste izdali njegovu ideju Crne Gore, onda mirno možete odgovoriti:
Jesmo.
Takvu Crnu Goru TREBA izdati.
Crnu Goru kao južnu republiku “srpskog sveta“, Crnu Goru kao Vučićev politički privezak, Crnu Goru kao litijašku paradržavu kojoj se iz Beograda određuje prošlost, sadašnjost i budućnost.
Takvu Crnu Goru treba izdavati svakog i svakog dana.
Evropsku, građansku, samostalnu i NATO Crnu Goru treba čuvati.
A Dodik?
Neka nastavi dijeliti etikete.
Čovjek koji je u jednom političkom životu uspio promijeniti gotovo sve što je zastupao konačno je pronašao ulogu koja mu savršeno pristaje: da drugima izdaje potvrde o izdaji.
Crna Gora svoju upravo može uramiti.
Jer nema veće potvrde da si na dobrom putu od toga da te Milorad Dodik nazove izdajnikom.
Nego, ništa od toga, Milorade! Hajd’ ti pod šator!
DRAGAN BURSAĆ: Kneževiću, džaba kukaš, Crna Gora ide u EU, a ne u srpski svet
