U zemlji koja decenijama nikako ne uspijeva dovršiti tranzicijske procese, građani/ke različitih ličnih i profesionalnih određenja, nastoje razumjeti, interpretirati stvarnost. Kako drugačije, nego u skladu sa sopstvenim interesima, osobinama ličnosti i naravno, iskustvom. Doživljeno i preživljeno se taloži u nama, mijenjajući strukturu onoga od čega smo sazdani. Tehnološki napredak i društvene mreže o kojima se polemizira i kritizira, a suštinski ništa ne poduzima, omogućavaju otkrivanje persona koje bi trebale ostati pod velom, između ostalog, zbog evidentnog nedostatka odgoja, manira, elementarne pismenosti, informisanosti i obrazovanosti. Ipak, u virtuelnom prostoru kreiramo sopstvenu i nastojimo utjecati na stvarnost drugoga, često sakriveni iza pseudonima.
Piše: Đorđije RADULOVIĆ za Proglas
Prethodni period obilježila je ne tako davno medijska hajka na Franju Šarčevića. Napomenimo da je Šarčević aktivista, publicista, urednik portala Prometej.ba, ali najprije član akademske zajednice, preciznije viši asistent (a ne profesor kako mnogi portali prepisuju, bez provjere ili poznavanja akademskog poretka, tipičnih procedura za izbor u zvanja) od 2018. godine na Odsjeku za matematiku Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Objavio je niz radova u inostranim časopisima kao što su A Journal of Mathematics, Advanced Technologies, Systems, and Applications i drugi. Dakle, riječ je o matematičaru sa višegodišnjim pedagoškim iskustvom i referencama. Međutim, u javnosti možemo naići na pitanja koja upravo preispituju što to njega kvalificira da govori o temama koje nisu iz ,,njegovog područja“. Poznat je po iznimno provokativnim stavovima i izjavama, a iste tretiraju različite društvene teme i događaje u zemlji. Šarčević se ne libi prozivati pojedince imenom i prezimenom. To, sa druge strane, ima svoju cijenu. Bude se utvare, prijatelji i neprijatelji, oni koji pružaju podršku zarad vlastitih interesa ili su na tragu njegovih promišljanja.
Šarčević je na jednoj od društvenih mreža komentarisao sliku gradonačelnice grada Sarajeva koja sjedi u društvu maloljetnog dječaka u maskirnoj uniformi i sa zelenom beretkom. Ne mogu, a da se ne osvrnem na fragment pomenutog statusa u kojem Šarčević samopouzdano, čak arogantno zaključuje da je bh. društvo poremećno. Vrlo rastegljiv, problematičan pojam, koji aludira na ,,kolektivnu dijagnozu“. Dakle, još jedan u nizu onih koji psihologiziraju ili bolje rečeno patologiziraju, iako je krajnje nezahvalna, etički upitna upotreba takve terminologije, naročito u javnom diskursu. Jasno je da se radi o nedostatku jezičke senzibiliziranosti, odgovornosti i upućenosti. Kolektivne dijagnoze ne postoje! Sasvim je druga tema žargonska, metaforička i frazeološka (zlo)upotreba riječi, koje u suštini samo zvuče pametno, a znamo da ,,prazno bure jače zveči“. Pored navedenog, gradonačelnicu etiketira (mnogi će se reći da se sama etiketirala samim tim što pripada partiji), potcrtava njenu pripadnost socijaldemokratskoj opciji, pozicionira je na kontinum, što bi vjerovatno, širem audiotorijumu trebalo nešto da predstavlja, te da u skladu s tim razmišljaju o njenom postupku. Međutim, ne moraju se zamarati, jer on je već promislio za sve i jasno uputio na činjenicu da je plauzibilno to što je Karić uradila, s obzirom na njenu, ranije pomenutu, pripadnost i političko određenje. Poruke koje gradonačelnica šalje su militantske i u tom smislu podržavajuće, a kad se tome doda zloupotreba maloljetnog djeteta onda Šarčević znalački zaključuje da takvom društvu više niko ne može pomoći, pa ni on, stoga najvaljuje, već prije mnogo godina najavljeni, ali ovog puta definitvni odlazak iz Bosne i Hercegovine, zbog medijskog pritiska, prijetnji koje dobija na socijalnim mrežama i na internetu uopće. Podsjetimo da prije nekoliko godina, revoltiran izbornim procesom, nije ,,ostao dužan“. Tom prilikom, izrekao je niz psovki uz prijetnje da će eliminisati iz imenika pojedince koji su glasali za opciju koju on ne preferira. Uvijek je interesantno posmatrati, opservirati kako oni koji su uključeni u obrazovni proces, naročito visokoškolski, istupaju ne birajući riječi, a sjutradan sasvim mirno ušetaju u učionicu u svojstvu autoritativne kreature.
Čitajući tekst Tarika Haverića Udala se Arifa nalazimo minucioznu analizu, koja je, smatra autor, ali i Nenad Veličković, nužna, sa čim se možemo usaglasiti. Autor nas je obavijestio da već nekolike godine ne plaća članarinu PEN centru, ali da je i dalje na njihovoj mailing-listi što se u ovom slučaju pokazalo vrlo korisno za targetiranje (ne)istomišljenika. Za one koji nisu upućeni, dio intelektualaca (ili se bar tako nazivaju) koji su članovi PEN-a smatrali su da treba stati u odbranu Šarčevića, dok je drugi, veći dio njih, smatrao da je to suvišno, postavljajući pitanje ko je Franjo Šarčević? Haverić je zaključio da Šarčevićev slučaj zaslužuje slojevitu analizu, a ne samo usputni komentar, iako je on sam okrznuo pojedine članove, čiji mu komentari, odnosno stavovi, nisu prijali, ali taj, kako kaže ,, zlatan rudnik za historijsko-politološku analizu“ nije izrudario. Svakako ima vremena… Haverić oštri svoju žaoku ističući prof. dr. Jasnu Šamć (inače članicu PEN-a) koja se ,,usudila“ preispitati motivacijske faktore za odbranu Šarčevića i postavila pitanje zašto i na osnovu čega je (ako jeste?!) član PEN-a. Objavio je knjigu ,,Izvan stroja“ u izdanju nakladničke kuće Synopsis, a koju su u Zagrebu 10.11.2023., godine promovisali Drago Bojić, Ivica Đikić i Đurđica Čilić. Knjiga progovora o stanju u Bosni i Hercegovini, nacionalizmu, korupciji i sl., ali da li je jedno djelo dovoljno da autora kvalifikuje za članstvo u strukovnom udruženju koje okuplja pojedince decenijski posvećne pisanju?! Da li i taj podatak govori o padu kriterija i izostanku selekcijskog postupka?!
Pitanja Jasne Šamić su sasvim na mjestu. Uostalom, riječ je o intelektulaki i dami (ona ne treba tako da se predstavlja, jer ona to jeste, a ,,balkanska prostakuša“ zasigurno nije, jer ima daleko više balkanskih prostaka i neznalica koji okupiraju javni prostor) impresivne biografije i referenci o kojima mnogi mogu samo sanjati. Isti je slučaj i sa profesorom, dramskim piscem, dramaturgom Almirom Bašovićem, koji je napisao više knjiga nego što su ih mnogi samoprozvani intelektualci pročitali, a njegovi komadi su izvođeni diljem regije i Evrope. Mala bara, puna krokodila u ovom slučaju.
Govori Haverić i o taborima, istomišljenicima koji podržavaju jedni druge, kao što se i neistomišljenici međusobno podržavaju, tako da je razlika između unutrašnje i vanjske grupe očigledna. Jasno je, da Šarčević ima slobodu govora, međutim, javnost, kako stručna, tako i laička, nije ranije zbijala redove i okupljala se s ciljem zaštite onih koji su progovarali o društvenim anomalijama. Radi se o selektivnosti, tipičnoj balkanskoj hipokriziji, pa su tako sadašnji branitelji, bili pasivni, ćutljivi kada su napadani drugi, jer ih nije zanimalo, odnosno nisu bili saglasni sa njihovim stavovima. Na tom tragu, pitanje je sljedeće, ko je stao u odbranu Jasne Šamić, koja je toliko puta bila izložena napadima, uvredama, pa i fetvama, jer je od strane dijaspore u Francuskoj svojevremeno bila proglašavana fundamentalistom?!
Opasne igre ega, sujeta, bal nudista pod maskama.
Nekima u ovom času odgovora da brane Šarčevića (i treba, jer sloboda govora ne smije biti praćena uvredama, prijetnjama), ali takav tretman treba dosljedno primjenjivati na sve one koji imaju hrabrosti iznijeti javno ,,svoje mišljenje“, bez obzira na to što isto (možda) nije u skladu sa sopstvenom i/ili vladajućom, opšteprihvaćenom misaonom matricom.
(Proglas)
