“Ako je „Ustaše i četnici zajedno ste bježali“ govor mržnje, onda su i ustaše i četnici – zakonom zaštićeni. Ako se njih ne smije uvrijediti, a smije se uvrijediti antifašizam, partizani, NOB, istorija oslobođenje zemlje, onda smo prešli Rubikon. Onda država više ne balansira – ona bira stranu. I bira pogrešnu stranu. Onu fašističku.”
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Ako sud krene da progoni one koji nose transparent protiv ustaša i četnika, onda više nemamo problem s pravom, nego s ogledalom. Jer ogledalo puca u našim očima kad mu pokažemo istinu. A istina je jednostavna, prosta i istorijski dokumentovana: ustaše i četnici jesu zajedno bježali. I to ne metaforički, nego nogama, u koloni, preko Zidanog mosta i Blajburga, pred porazom, pred partizanima, pred istorijom. Bukvalno!
I sad, u Crnoj Gori krajem 2025. godine, u zemlji koja se na papiru kune u antifašizam, ljudi koji su na transparentu ispisali tu rečenicu – istorijsku činjenicu – bivaju pozvani na saslušanje zbog „govora mržnje“. Ne zbog pozdrava „Za dom spremni“. Ne zbog kokardi, brada, ikonografije smrti. Ne zbog rehabilitacije ratnih zločinaca. Nego zbog jedne rečenice koja vrijeđa – fašizam.
Tu dolazimo do suštine: u Crnoj Gori danas nije problem fašizam. Problem je antifašizam.
Jer ako je „Ustaše i četnici zajedno ste bježali“ govor mržnje, onda su ustaše i četnici – zakonom zaštićena kategorija. Ako se njih ne smije uvrijediti, a smije se uvrijediti antifašizam, partizani, NOB, istorija oslobođenja zemlje, onda smo prešli Rubikon. Onda država više ne balansira – ona bira stranu.
I bira pogrešnu stranu. Onu fašističku.
Penzionisani vazduhoplovni inspektor Predrag Boljević i arhitekta Veselin Bato Radulović nisu nosili oružje. Nisu prijetili. Nisu vrijeđali narod, vjeru, naciju. Nosili su transparent koji je već godinama prisutan na stadionima, protestima, antifašističkim marševima – čak i u Hrvatskoj, zemlji koja ima daleko veći i kompleksniji problem s ustaštvom. Tamo zbog tog transparenta niko ne ide na saslušanje. Tamo se zbog tog transparenta ne poteže tužilaštvo.
Ali u Crnoj Gori – može.
Zašto?
Zato što se sistematski, uporno i bez stida radi na reviziji istorije. Četnici se peru, relativizuju, predstavljaju kao „antifašisti u zabludi“. Ustaše se posmatraju kroz „kompleksnost vremena i trenutka“. Partizani se potiskuju iz udžbenika. Spomenici iz NOB-a se zapuštaju. Ulice se preimenuju. A kad neko kaže – čekajte, ljudi, fašizam je fašizam – onda je on problem, a ne fašizam.
I sad dolazimo do groteske nad groteskama: pojašnjenje je da je transparent bio „okrenut prema crkvi“. Kao da istorijska istina ima orijentaciju? Kao da fašizam prestaje biti fašizam ako gleda u oltar. Kao da se u ime vjere može suspendovati činjenica da su četnici i ustaše bili fašistički saveznici u porazu.
Ako tužilaštvo zaista misli da je osuda fašizma govor mržnje, onda neka to kaže jasno. Neka napiše: „U Crnoj Gori više nije dozvoljeno reći da su ustaše i četnici fašisti.“ Neka to uđe u zakon. Neka se uvede novi krivični član: vrijeđanje poraženih kolaboracionista.
Jer to je logičan slijed. Ali gospodo, onda vam je to legalni fašizam!
Ako četnici „prelaze na pravu stranu istorije“, ako se ustaše posmatraju „neutralno“, ako se partizani brišu i zapostavljaju, onda su ustaše i četnici – dobri momci. A dobri momci se štite. Njihova čast se čuva. Njih se ne smije povrijediti transparentom.
A oni koji kažu istinu – e, njih treba saslušati.
Nelogićno je samo jedno: da se to dešava u zemlji koja se i dalje, bez imalo srama, poziva na antifašizam. Ali papir trpi sve. Trpi i Ustav. Trpe i zakletve. Trpe i laži.
Ovo više nije pitanje Boljevića i Radulovića. Ovo je pitanje: hoće li Crna Gora postati država u kojoj je fašizam zakonski osjetljiv, a antifašizam sumnjiv? Hoće li se sutra ljudi pozivati na saslušanje jer su uvrijedili četnika Pavla Đurišića? Hoće li prekosutra neko odgovarati jer je rekao da je Hitler bio zločinac, a Musolini osvajač?
Ne zvuči nemoguće. Jer svaki put kad pomislimo da je dno dotaknuto, ispostavi se da ima još jedan podrum ispod.
Solidarnost koja je postignua od kolumnista do građana – pokazuje da još ima ljudi koji razumiju šta se ovdje dešava. Ali to nije dovoljno. Jer sistem ne zanima zdrav razum i povijesne činjenice. Sistem zanima poslušnost. A fašizam uvijek prvo testira teren na simbolima. Na riječima. Na transparentima. I prolazi mu.
Ali ako ovo prođe, ako se normalizuje ideja da je osuda ustaša i četnika „govor mržnje“, onda je sve ostalo puko tehničko pitanje. Onda je pitanje dana kada će antifašizam biti zvanično proglašen ekstremizmom.
I tada više neće biti dileme.
Neće biti dileme ko je na kojoj strani istorije. Biće jasno da država stoji tamo gdje su bježali poraženi – a protiv onih koji su ih pobijedili.
A istorija, koliko god je peglali, ima jednu nezgodnu naviku: uvijek se vrati lošim đacima. Sa računom i kamatom, dabome.
