Pozorišni reditelj Oliver Frljić, u prvom javnom nastupu u hrvatskim medijima nakon protesta u Benkovcu, govorio je otvoreno o granicama umjetnosti, lažnoj kritičnosti kulturnih institucija i o društvima koja, kako kaže, žive u strahu od suočavanja s istinom.
Gostujući u emisiji Razgovor s razlogom na HRT-u, Frljić je istakao da se u Hrvatskoj i regionu desila “normalizacija nenormalnog”.
„Pogledajte Hrvatsku — sve ono što je prije deset godina bilo nezamislivo, danas se smatra normalnim. To je konstantno pomjeranje granica prihvatljivog“, rekao je.
Prema njegovim riječima, kritičko mišljenje gotovo je izbrisano iz javne sfere, a umjetnost, da bi imala smisla, mora se baviti temama koje društvo pokušava sakriti ili zabraniti.
„Ako umjetnost ne otvara pitanja Crkve, rata, vlasti, ako ne dira ono što je tabu — ona postaje dekoracija, a ne umjetnost“, naglasio je.
Od Skandinavije do Berlina – iste borbe
Frljić je nedavno režirao Gospođu Bovary u štokholmskom Dramatenu, u predstavi koja istražuje pritisak patrijarhata i očekivanje da se žensko ispunjenje mjeri majčinstvom.
Trenutno radi na projektu u Berlinu, inspirisanom romanom palestinske autorice Adanije Šibli, koji govori o zločinu izraelske vojske iz 1949. godine. Ipak, premijera planirana za 20. novembar dovedena je u pitanje.
„U Njemačkoj je počeo lov na ‘pro-palestinske vještice’. Svaka kritika izraelske vlade odmah se proglašava neprijateljstvom“, kazao je.
„Postao sam crvena krpa“
Komentarišući napade u Hrvatskoj, Frljić kaže da je odavno postao simbol kojeg se napada “bez znanja i povoda”.
„Ljudi često ni ne znaju šta režiram i gdje radim, ali su spremni protestovati zbog predstave starije od 15 godina, koja govori o mojoj porodici. To dovoljno govori o stepenu društvene histerije.“
Na optužbe da „vrijeđa Domovinski rat“, odgovara:
„Ko određuje šta je uvreda? Kritički govoriti o ratu mora biti pravo svakog građanina. Ili smo odlučili da postoje teme izvan kritike?“
„Umjetnost nije zabava za malograđane“
Na tvrdnje da njegove predstave “nemaju estetsku vrijednost”, Frljić uzvraća:
„Da nemaju vrijednost, ne bih režirao po svjetskim pozorištima. Pitanje je — čija estetika? Estetika malograđanske samozadovoljnosti ili estetika umjetnosti koja razbija iluzije?“
Za njega, umjetnost mora razotkrivati licemjerje, a ne ga uljepšavati.
„Ne znam šta je provokativno u tome da se kaže istina — da je društvena imovina opljačkana, da su stvorene nove elite i duboke socijalne razlike. Zašto bi to bilo zabranjeno pitanje?“
„Sloboda govora nije sloboda mržnje“
Frljić dodaje da je danas oprezniji u načinu izražavanja, ali ne i blaži u stavovima.
„Sloboda umjetnosti ima granice samo ondje gdje počinje ugrožavanje tuđe slobode. Sloboda govora i govor mržnje nisu ista stvar.“
„U svakoj zajednici u kojoj radim, bavim se njenim problemima. To je moj način da pokažem da mi je stalo. To je, za mene, oblik ljubavi“, zaključio je.
