“Kako to da Srbija, Milorade, nije izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a u centru Srbije koncentracioni logor? I u logoru preko 800 stotina bošnjačkih duša. Zlostavljanih, silovanih, prebijanih, izgladnjavanih, gušenih u kamionima…Pa nisu Užice u Krajini ili Hercegovini, Milorade?“
Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, ponovno je po ko zna koji put slagao javnost, kada je kazao da Srbija nije učestovala u ratu u BiH. On je agenciji SRNA, prije neki dan kazao napadajući Bakira Izetbegovića u još jednom lokalnom političko-hukačkom duelu:
Piše: Dragan Bursać│Radiosarajevo.ba
“Predsjednik SDA Bakir Izetbegović podlo i uporno pokušava da obmane nedavno rođene da je Srbija ratovala u BiH, čime želi da poruči da je BiH muslimanska i svi koji nisu muslimani su odnekud došli.“
Hajmo redom; prvo, Srbija JESTE učestvovala u agresiji na BiH i to kao nesumnjivi agresor. Ona je što direktno, to indirektno pomagala snage bosankih Srba, ona je logistički, vojno i materijalno osnovala i opremala VRS, ali i kojekakve paravojne formacije, koje su bile pod direktnom ingerencijom Beograda. Na koncu, nemojte smetnuti sa uma da su SVI oficiri VRS-a, materijalno obezbijeđeni od strane države Srbije, da tamo primaju plate ili penzije i da su oni eksteritorijalna oficirska vojska te iste Srbije u agresiji na BiH.
Treba li uopšte napominjati da su ratni zločinci Milorad Ulemer Legija, Željko Ražnatović Arkan, te zloglasni “Škorpioni“, bili najdirektnije na sisi Srbije. Precinije, bili su državni službenici koji su obavljali krvave poslove za tu i takvu državu Srbiju.
Primjer prvi: Državni službenik Srbije pisaćom mašinom ubija novinara Kjašifa Smajlovića
Sekretarica Sevleta gleda jučerašnji izvještaj iz Zvornika, na dan 8. aprila 1992, koji potpisuje čuveni BiH novinar Kjašif Smajlović. U njemu stoji i ovo:
“Uglavnom napadaju ‘arkanovci’. Četvorica su sinoć uhvaćena nadomak grada u Vidakovoj njivi: Miroslav (Milovana) Bogdanović, stomatolog, 1959. godište, iz Beograda; Vojin (Milana) Vučković, 1962. godište, iz Priboja na Limu, elektrotehničar; Duško (Milana) Vučković, 1963. godište, iz Priboja na Limu, mašinbravar; i Milorad (Milana) Ulemek, 1968. godište, iz Beograda, automehaničar.”
Rijetko ko je tada znao za mašinu zla koja se odazivala na ime Milorad Ulemek. Bio je samo automehaničar iz Beograda. Zarobljeni napadač na tada još slobodni Zvornik bio je zapravo državni službenik Srbije, koji je poslan da zlom i ratom zatruje Bosnu i Hercegovinu.
Legendarni novinar Kjašif Smalović, gine taj dan. Precinije ubijen je od strane tih srbijanskih plaćenika. A znate li kako je ubijen? Jedan od monstruma, mu je pisaćom mašinom, njegovim radnim alatom smrskao lobanju. Eto, tako je Srbija započela svoje “nemiješanje u ratu u BiH“, kako reče Dodik.
Primjer drugi: Državni službenik Srbije šutira u glavu mrtvu Tifu Šabanović
Znate li ko je Srđan Giolubović aka Dj Max. Pa to je onaj monstrum iz Arkanovih “Tigrova“ sa fotografije Rona Haviva, koji u Bijeljini šutira u glavu ubijenu Tifu Šabanović sa početka rata. Treba li reći da i ostatak “Tigrova“ na čelu sa Arkanom, ubijao ljude sve vrijeme rata po BiH, računajući preko 65 ubijenih civila u Sanskom Mostu 1995? I treba li reći da su svi oni ujedno bili i radnici državne bezbijednosti te iste Srbije koja “nije učesvovala u ratu“? Naravno da je ovdje sve jasno kao dan i naravno da se nema o čemu polemisati, nego samo konstatovati kako su monstrumi na državnm jaslama radili zlo za državu Srbiju.
Primjer treći: Državni službenici Srbije strijeljaju djecu kod Trnova i sve to snimaju
Za ovo znate, a riječ je o jednici zloglasnih Škorpiona, koji su operisali sve vrijeme rata, ali su najpoznatiji po strijeljanju šestorice srebreničkih civila, među kojima su bila i djeca u okolini ni Trnova, a agzekucije su snimali kamerom. Prvo, ovo je strašni, gnusni zločin, a drugo, riječ je, pogađate, o državnim službenicima, sa državnim legitimacijama i propusnicama, na budžetu države Srbije. I rječ je o jedinici koja je svoje račune polagala samo i isključivo vojnom i obavještajnom vrhu te iste države Srbije. Ova jednica se vodila kao paravojna jedinca na teritoriji BiH, sa operativnim centrom, naravno u Srbiji.
HAG DOKAZAO, MILANOVIĆ POTVRDIO: Kako je Hrvatska vršila agresiju na BiH
Pa je onda , gledajući po vojnoj strukturi, moći i snazi djelovanja, kao i po logistici i po načinu izvođenja operacija, zapravo Srbija bila najprisutnija vojna sila u BiH, i to ne samo kao strana vojna sila. Srbija je daleko nadmonćnija u oružju, materijalnoj potpori i iskustvu, napala i izvršila agresiju na suverenu državu Bosnu i Hercegovinu-i izgubila. Eto, otuda tolike frustracije srpskih nacionalista i neonacista i tri decenije od rata. Izgubili su u agresiji na Hrvatsku, BiH i Kosovo. Iako nadmoćniji.
Ali ima tu još jedan primjer koji je krunski dokaz za tačnu datost da je Srbija aktivni učesnik agresije na susjednu BiH:
Primjer četvrti: Koncentracioni logor za Bošnjake na teritoriji Srbije
Jeste li ikad čuli za koncentracioni logor Šljivovica? Ako jeste, evo prilike da se podsjetite, a ako niste evo sitacije da se zabezeknete. Naime, Šljivovica je bio logor za Bošnjake na teritoriji Srbije. Dobro ste pročlitali.
Logor Šljivovica je izgrađen nadomak Užica. A ta je “Šljivovica”, kravava Šljivovica u svoje grotlo je usisala oko 800 Bošnjaka iz Žepe, koji su nakon pada enklave krajem jula ’95 potražili utočište u navodno neutralnoj Srbiji. Dočekao ih je logor. Dočekala su ih masovna izgladnjivanja. Dočekao ih je špalir kundaka za “dobrodošlicu”. Dočekali su ih kamioni, u kojima je umjesto 15 prevoženo po 50 i više ljudi. Znaju oni koji su vozili i koji su bili voženi za Edhema Torlaka, golobradog mladića, koji se ugušio u kamionu. Znaju egzekutori i za Ahmu Krlića, Mehu Jahića, Šećana Dizdarevića i Nazifa Krlića, koji su od “ljepote” preminuli u Šljivovici.
A, “ljepota” se sastojala u prebijanju pendrecima, električnim kablovima, letvama… Neki od zatvorenika su seksulano zlostavljani. Inače, život u Šljivovici je bio najsličniji paklu. Deset, petnaest ljudi u sobici od nekoliko kvadrata, bili su u pauzama zlostavljanja prepušteni konstantnoj gladi. Valjda da dovrši krvnički posao.
Ponavljam, riječ je o koncentracionom logru na teritoriji Srbije, koja je bila navodno “neutralna“.
I kad je rat zaustavljen u BiH, zvijeri su držale ljude u kavezima do aprila 1996. godine.
I dalje ne znate ništa o ovome? Pitajte Senada Jusufbegovića, imao je samo 17 godina kada je u julu 1995. godine prešao Drinu i pokušao pronaći utočište u Srbiji. Pitajte čovjeka koji je tada bio maloljetni zarobljenik i za “Šljivovicu” i za uslove u logoru. A on je tamo bio predugih 8 mjeseci i 10 dana pa vam sve može potanko ispričati. Može vam reći da je od 800 logoraša bilo više desetina maloljetnika. Može vam reći kako su ljudi od mučenja i tortura padali u nesvjest. Može vam potvrditi koliko je ljudi od posljedica “ljepota” logorskih nakon rata zadobilo najgore moguće traume i diglo ruku na sebe.
A, ako vam ni to nije dovoljno, obratite se Emiru Agiću, koji je sa 17 godina dospio zajedno sa ocem u “Šljivovicu”. Pitajte ga kako su dva puta bili izvođeni na strijeljanje, pa vraćeni. Pitajte ga kako su mu ocu lomili rebra. Pitajte ga kako su ga tjerali da pred Crvenim krstom “popravlja frizuru”…
