Mnogo filozofa i pisaca bavilo se temom zločina u svojim radovima, analizirajući moralne, etičke, društvene i pravne aspekte zločina.Tema zločina, a i kazne fascinira ne samo pisce i filozofe. Zašto ? Da li zato što je zločin nešto sasvim neprirodno ili potpuno prirodno, ako ne i imanentno ljudskom biću?
Piše: Jasna ŠAMIĆ za Proglas
Koliko je samo ljudi u snu, u mislima poželjelo da drugi nestane? Vjerovatno im nema broja. Budući da je smišljena i kazna, čovjek se čuva da ne pređe crvenu liniju.
Šta je taj čovjek? Hrpa boleština što kroz duh zahvataju svijet… Klupko divljih zmija koje teško mogu da se smire jedna uz drugu, – i one se razmile svaka na svoju stranu, i traže plijen posvuda u svijetu, govorio je Nietzsche ustima svog Zaratustre.
U Bibliji stoji : Oni su za smrću čeznuli, ali im smrt nije dolazila…
Ima li veće kazne od ove: Dabogda dovijeka živjeli i patili? Po meni ne postoji.
Kad bi svaki čovjek imao priliku da ubije tajno i na daljinu, čovječanstvo bi nestalo za nekoliko trenutaka, poručio nam je i Milan Kundera.
Milan Kundera je inače u svojim djelima istraživao kompleksnost ljudske prirode, zato ga možemo smatrati velikim piscem, posebno zahvaljujući onim romanima i pričama napisanim prije dolaska u Francusku, a tu je uključio, naravno, kako bi klišeizirani kritičari poručili, i mračne aspekte ljudske prirode, kao što su mržnja i želja za osvetom. U Šali se društvo sveti pojedincu, i pojedincima, samo zbog izgovorene šale. U totalitarnim režimima, šala je bila jedan od najvećih grijehova, pa time i zločina. U hrišćanstvu to je preljuba, kao i u islamu, najzad, iako islam zagovara užitak u seksu i nije protiv sladostrašća kao što je hrišćanstvo. Islam to dopušta muškarcima, ali ne i ženama.
Svako će se složiti da je u svim religijama, i u svim društvima ubistvo zločin. Osim onaj koji je učinjen u samoodbrani.
U svom provokativnom stilu, Cioran će reći sljedeće: Sa dvadeset godina, imao sam samo ideju da treba istrijebiti stare; i dalje smatram da je to hitno, ali sada bih dodao i mlade; s godinama imamo potpuniji pogled na stvari.
Zločin u enciklopedijama – definicija
U Jugoslovenskoj enciklopediji, koju danas zovu Hrvatska enciklopedija za zločin (lat. crimen) se kaže da je to « naziv za najteža kaznena djela, uobičajen u svakodnevnom govoru i kriminološkoj literaturi. »
U Wikipediji možemo pročitati sljedeće:
« Tačna definicija zločina je filozofsko pitanje bez usaglašenog odgovora. Oblasti kao što su pravo, politika, sociologija i psihologija definišu zločin na različite načine. Zločini se mogu različito smatrati nepravdama protiv pojedinaca, protiv zajednice ili protiv države. Kriminalnost radnje zavisi od njenog konteksta; akti nasilja će se smatrati zločinima u mnogim okolnostima, ali kao dozvoljenim ili poželjnim u drugim. Zločin se istorijski posmatrao kao manifestacija zla, ali je to zamijenile moderne kriminalne teorije. »
Kad je riječ o zlu, koje je, dakle, usko vezano za pojam zločina, njegova definicija je izražena na ovaj način u Jugoslovenskoj enciklopediji: « Zlo, u najopćenitijem smislu, ono što prekoračuje svaku zadanu i
općenito priznatu normu. U ontologiji zlo označuje lišenost cjeline, savršenstva, manjkavost, a u etici čin svjesnoga ugrožavanja ili uništavanja drugoga (pojedinca ili naroda) iz bilo koje pobude (iracionalna mržnja, nacionalna, religijska ili rasna netrpeljivost i dr.). G. W. Leibniz razlikuje fizičko, moralno i metafizičko zlo: metafizičko zlo ukorijenjeno je u nesavršenosti čovjekove naravi, moralno u čovjekovoj slobodi da se odluči za dobro ili zlo, a fizičko je zlo posljedak nesavršenosti stvorenoga svijeta u cjelini. Budući da se cjelokupna svjetska povijest može promatrati kao pozornica događanja zla, ono se može prevladati tek produhovljenjem te povijesti (G. W. F. Hegel). U A. Schopenhauera, kao uzrokovanje tuđe ili vlastite patnje, zlo predstavlja samo jednu stranu čovjekove volje za životom. » (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. https://www.enciklopedija.hr/clanak/zlo>.)
Zao čovjek ne mora biti zločinac, ali zao čovjek može izazvati zločine, ili rukovoditi njima. Baviti se zlim, i zlim ljudima zahtijeva ipak poseban tekst.
Antičko doba
Svako ubistvo je tužno, ali ako nije
počinjeno iz strasti, ono je smiješno
Cioran
Što se tiče pravosuđa, Rimsko pravo je ostavilo pečat i na savremeni život i savremena društva. Ono ima značajan uticaj na savremeno pravosuđe, posebno u evropskim zemljama i onim pravnim sistemima koji su nastali pod uticajem evropskih kolonijalnih sila.
Rimsko pravo je poznato po svojim pisanim zakonima, uključujući Zakonik dvanaest tablica (Lex Duodecim Tabularum) iz 450. godine prije nove ere. Tu su razvijena i osnovna pravna načela poput pravičnosti (aequitas), javnog prava (ius publicum) i privatnog prava (ius privatum).
Uvedene su pravne institucije poput senata, sudova i pravnika (jurisconsults). Tu je i veoma značajan i danas Corpus Juris Civilis – Justinianov kodeks, najvažnija zbirka rimskog prava, sastavljena po nalogu cara Justinijana I u 6. v. naše ere.
Monoteizam i zločin
Čovjek je nesretan jer ima previše jasnu ideju o dobru i zlu…
Već dvije hiljade godina Isus nam se sveti što nije umro na
divanu.
Cioran
Kuran obiluje prijetnjama Paklom za nevjernike. Istovremeno poziva i na praštanje, jer takve čeka nagrada.
I u islamu je zločin, to jest ubistvo, zabranjeno i smatra se teškim grijehom. Sura Al-Ma'ida kaže: “Onaj ko ubije nevinog čovjeka ili onoga koji nije počinio ubistvo ili nered na Zemlji, kao da je pobio sve ljude. A onaj ko spasi jednog čovjeka, kao da je spasio sve ljude.'” U Kuranu je i samoubistvo proglašeno grijehom, a samim tim i zločinom, gotovo na isti način kao i u hrišćanstvu. Tu više stihova naglašavaju i zabranu prekraćivanja vlastitog života. Tako u suri An-Nisa piše: “O vjernici,… ne ubijajte sami sebe.”
Brojni su i Hadisi (izreke i djela proroka-poslanika Muhammeda) koje jasno osuđuju i ubistvo i samoubistvo. Osobe koje počine samoubistvo u pravilu se sahranjuju, ali neki učenjaci smatraju da je potrebno ograničiti pogrebne obrede za takve osobe kako bi se pokazalo neodobravanje ovog čina.
Hrišćanstvo takođe zabranjuje ubistvo. U Bibliji, čitamo: “Ne ubij.” (To je jedna od Deset zapovijesti.) Obje religije uče da je život svet i da ga je Bog dao, pa niko nema pravo da oduzima život osim Boga. I obje religije priznaju mogućnost pokajanja i oprosta za one koji su počinili grijehe, uključujući teške grijehe poput ubistva, pod uslovom da je pokajanje iskreno.
I u hrišćanstvu se samoubistvo tradicionalno smatra teškim grijehom, ali stavovi se mogu razlikovati među različitim denominacijama i teolozima. Jedan od stihova u Bibliji glasi: “Vaše tijelo je hram Duha Svetoga… Stoga slavite Boga u svojim tijelima.” Život je dar od Boga i treba ga čuvati.
Katolička crkva uči da je samoubistvo teški grijeh jer je to čin protiv pete Božje zapovijesti („Ne ubij“), ali Crkva priznaje ipak da psihološki poremećaji ili teški strah mogu umanjiti odgovornost osobe koja počini samoubistvo. Stoga se takve osobe ne osuđuju automatski, već se moli za njihovo spasenje.
Pravoslavna crkva takođe smatra samoubistvo teškim grijehom. Tradicionalno, osobe koje počine samoubojstvo ne mogu biti sahranjene uz crkvene obrede, osim ako postoje dokazi o mentalnoj bolesti koja je umanjila njihovu odgovornost.
Stavovi među protestantskim zajednicama variraju. Mnogi dijele tradicionalni pogled da je samoubistvo grijeh, ali naglašavaju Božju milost i oprost. Mnoge protestantske denominacije prepoznaju važnost mentalnog zdravlja i ne osuđuju automatski osobe koje počine samoubojstvo, već se mole za njih.
Talmud takođe jasno zabranjuje i ubijanje i samoubistvo. Ubijanje (Homicid) se po Talmudu smatra jednim od najtežih grijeha. Po Talmudu, osoba koja to učini ne dobiva ista prava u pogledu sahrane i oplakivanja kao oni koji umru prirodnom smrću.
Razvoj zločina
Pravda je kriminalnija od zločina.
Francis Picabia
Posvuda ćemo čuti da postoji evolucijska perspektiva zla, kada su „agresija i konflikt bili dio preživljavanja, a sukobi bili pitanje života i smrti, i osjećanja neprijateljstva prema konkurentima mogla su imati adaptivne vrijednosti“. A svaki psiholog će nam reći da je normalno za ljude da povremeno imaju negativne emocije prema drugima, posebno kada su povrijeđeni ili ugroženi. „Međutim, većina ljudi ima unutrašnje moralne kočnice koje sprečavaju te misli da prerastu u stvarne akcije.“
Želja za tuđom smrću je u ovisnosti od mnogih faktora, uključujući osobenost, odgoj, životne okolnosti i moralne vrijednosti, gdje kulturni i društveni uticaji i društvene norme igraju važnu ulogu u oblikovanju naših misli i ponašanja. U mnogim kulturama, od malih nogu se uči da je željeti nečiju smrt moralno pogrešno.
Postoje, međutim, i ljudi, koji vjeruju da postoje genocidni narodi. Naravno da je ovakvo mišljenje skandalozno, ali je izvjesno da je ono možda sve prisutnije u mnogim društvima i kod različitih naroda, naročito kod onih koji su doživjeli agresiju. To mišljenje vlada poput religijskih dogmi; što je više ratova na svijetu, to je više i ovakvih ideja koje se u demokratskim zemljama ne smiju iznositi nigdje u javnosti.
Ako psihološki gledano povremena agresivna misao može biti dio normalnog spektra ljudskog iskustva, konstantne, opsesivne misli o nečijoj smrti mogu biti znak ozbiljnijih psiholoških problema i zahtijevaju stručnu pomoć.
To su takozvani politički korektni stavovi koji će pobiti u svakom trenutku današnja realnost na Planeti, gdje se šire osvajački ratovi, gdje se javno poziva na uništenje cijelih naroda, gdje je megalomanstvo nekontrolisano naraslo, gdje čovjek, jedan boluje od depresije, drugi, koristi sve mogućnosti koje mu daje priroda jačeg i beskrupuloznog da nemilosrdno ubija prvoga.
Ekonomske razlike među ljudima nikad nisu, kažu stručnjaci, bile izraženije u svijetu. I volja za moć. A s njim i masovni zločini koji se čine, iako je proklamovano nakon Drugog svjetskog rata ono čuveno Nikad više.
Jedan od najspektakularnijih individualnih zločina desio se u Francuskoj devedesetih godina kada je jedan sredovječni muškarac, muž i otac ubio prvo svoje roditelje, potom svoju djecu i suprugu. Taj čovjek je bio nekada dobar student medicine, ali kad je pao na prvom ispitu izgubio je povjerenje u sebe i počeo da laže ženi koju je mlad upoznao i s kojom se vjenčao. Cijeloj toj porodici uskoro je lagao da je postao ljekar, da radi u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO). Svaki dan je uredno odlazio na posao i vraćao se uveče. Porodica je živjela od ženine plate, jer je radila u apoteci. Na kraju je novce posudio od svoje ljubavnice, a kad je ona zatražila da mu ih vrati, prvo je pokušao nju da ubije, ali nije uspio, jer je uspjela da se iščupa iz njegovog krvničkog zagrljaja. Malo potom je puškom prvo ubio svoje roditelje, a potom svoju porodicu. Sebe je promašio.
Ovo ubistvo, počinjeno iz osjećanja stida jednog frustriranog slabića koji je radije pribjegao lažima nego istini koja bi povrijedila tu buržujsku porodicu, zaokupljala je pažnju javnosti godinama, pa i nakon izlaska iz zatvora ovog lažnog liječnika, koji je, po onome što smo nedavno vidjeli u dokumentarcu, postao „veliki vjernik“ i danas živi u nekom manastiru. On i danas, više od 30 godina nakon zločina inspiriše pisce, a najpoznatiji je djelo Emmanuela Carrèra nadahnuto tim zločinom.
Literarni zločin – Zločin u literaturi
Ni jedan zločin nije vulgarnost,
svaka vulgarnost je zločin,
Oscar Wilde
Previše je autora koji su zločinu posvetili pažnju i prolili puno tinte na to, da bih ja mogla ovdje i djelimično obratim pažnju na njih. Već sam pomenula da se Emmanuel Carrère nadahnuo zločinoom lažnog ljekara. Njegova priča nosi naslov L'Adversaire (Protivnik), i bavi se slučajem gore pomenutog ubice, Jean-Claudea Romanda koji je nakon ubistva porodice zapalio njihovu kuću skupa s tijelima, bezuspješno pokušavši počiniti samoubistvo gutanjem veće doze barbiturika.
Emmanuel Carrère otkriva ovu vijest u novinama. Zaintrigiran je neobičnošću zločina koji je počinio naizgled normalan čovjek, koji nije nikad drugima stvarao probleme u životu, nego bio pažljiv sin jedinac, otac i zet. Pisac odlučuje da stupi u kontakt sa zločincem, objasnivši mu svoju namjeru da napiše o tome knjigu. Nakon dvije godine, Romand mu odgovara da pristaje na projekat jer želi i sam razumjeti zašto je počinio taj zločin zbog koga žali. Emmanuel Carrère se u svom djelu posebno fokusirao na niz laži ovog „liječnika“ koje su se redale jedna za drugom u njegovom životu.
Romand je osuđen na doživotnu kaznu zatvora, uz sigurnosnu mjeru od 22 godine. Carrère i Romand nastavljaju razmjenjivati pisma u kojima mu ovaj priča o svom životu u zatvoru i otkriću religioznih osjećanja, u potrazi za božanskim iskupljenjem. Carrère ga je tri puta posjetio u zatvoru.
Zločin je oduvijek privlačio autore, pa su se mnogi antički pisci poslužili mitovima iz drevne pošlosti da napišu svoja remek-djela koja se i danas čitaju, ili, ako su drame u pitanju, igraju na pozornicama svijeta.
Tu je, između ostalog i Sofokle (Sophocles), poznat po djelu „Kralj Edip” (Oedipus Rex), tragediji gdje kralj Edip nesvjesno ubija svog oca i ženi se majkom, što dovodi do katastrofalnih posljedica; Euripid (Euripides) je autor djela “Medeja” (Medea), tragedije koja prikazuje Medejinu osvetu nad svojim nevjernim mužem, uključujući tu ubistvo i njihove vlastite djece; “Elektra” (Electra) je priča o Elektri i njenom bratu Orestu, koji zajedno planiraju i izvršavaju osvetu nad svojom majkom Klitemnestrom za ubistvo njihovog oca Agamemnona. Jedan od autora zločina je i Eshil (Aeschylus), u trilogiji “Orestija” (Oresteia), potom Tito Makcije Plaut (Titus Maccius Plautus) poznat posebno po djelu “Amfitrion” (Amphitryon); Vergilije (Virgil) je autor djela “Eneida” (Aeneid); iako nije primarno fokusirana na zločin, ova epska poema sadrži mnogo nasilnih scena, uključujući ubistva i osvetu.
Ova djela su samo neka od primjera iz bogate tradicije antičke književnosti koja istražuje teme zločina, pravde i osvete.
Čitaoce je možda oduvijek najviše privlačio zločin opisan u žanru policijske literature, koja se kod nas naziva krimići, gdje je prisutna intriga, potraga za zločincem, ali koja je često lišena psihologije i sociološkog pristupa zločinu. Samo potraga za njim. Stil tog žanra je siromašan, a i odsustvo kompleksnih likova elementi su koji odbijaju a ne privlače.
Jedna od kraljica, – treba li to isticati – ako ne i kraljica takve literature bila je i ostala Agatha Christie.
Svi autori, međutim, koji su se bavili zločinom u svojim djelima, mislim prvenstveno na one velike od kojih su mnogi postali klasici, istraživali su usput i mnoge druge teme, prvenstveno psihologiju ljudskog bića. Pa i bol i ludost. Zato ću pomenuti ovdje i one autore koje su se uz zločin bavili i temom boli i ludosti, o čemu sam nedavno pisala kao o posebnim temama (objavljeno na portalu Proglas, juni, juli 2024).
Zločin kao tema u vezi je, dakle, sa brojnim temama, a nekad neodvojiv od tih mnogobrojnih drugih tema. Tu može biti upleten i seks, i ljubav, dakle strast općenito, politika, osveta, i mnogo štošta drugo.
Ne znam kako su sve razmišljali veliki autori u čijim djelima je došlo do zločina, bilo da su to bili individualni ili kolektivni zločini, kao što su ratovi, pogromi, ali se slažem s onima piscima, kao što je Victor Hugo, na primjer, ili Thomas Bernhardt, za koje baviti se zločinom u stvari znači prvenstveno baviti se društvom. Da bi jedna studija o tome bila i približno značajna kao takva, trebalo se svakako osvrnuti na pravosuđe od njegovih početaka, a to znači od praistorije, osvrnuti se na zatvor od njegovih početaka, na kaznu i osvetu od samih početaka, na zavist i megalomanstvo obuhvaćeno kroz njegovu povijest…
Evo tek nekoliko značajnih imena i njihovih djela koje se bave zločinom:
Friedrich Nietzsche u djelu Genealogija morala (1887) analizira porijeklo moralnih vrijednosti i govori o konceptima krivice i kazne, što je usko povezano s pitanjem zločina. Tako je govorio Zaratustra (1883-1885), iako nije djelo direktno o zločinima, dotiče teme dobra i zla, koje su centralne za razumijevanje zločina. Uz koji ide i ljudska bol i ludost.
Fjodor Dostojevski, najviše u romanu Zločin i kazna (1866) istražuje psihološke i moralne posljedice zločina kroz priču o mladom studentu koji ubija staricu. I pita se (parafraziram): Zašto je gore ubiti staricu sjekirom, nego ubiti bombama na desetine, stotine hiljada ljudi?
Na ovo piščevo pitanje niko do sad nije nikad odgovorio, a oni koji vode ratove naravno da ih pravdaju i traže u njima moralnu ispriku.
Dostojevski se bavi istim pitanjem i u romanu Braća Karamazovi (1880), gdje je u centru pažnje tema moralne odgovornosti i krivice, uključujući ubistvo i njegove posljedice. I naravno ne samo to, jer pisac uranja duboko u ljudsko biće i sve njegove skrivene dijelove, zaključivši bez ikakve didaktike da čovjek nije crno-bijela moralna, psihička, društvena tvorevina.
I Jean-Paul Sartre se zanimao za ljudski zločin, iako je s jedne strane želio da bude moralni stub društva, a s druge je podržavao jedno vrijeme diktatore kao što je Staljin. Njegova Mučnina (1938), iako nije direktno o zločinu, roman je koji se bavi pitanjima egzistencije, slobode i moralne odgovornosti.
Naravno da se podrazumijeva da je, dakle, sloboda kao tema i fenomen jedna od najbližih zločinu, u najužoj vezi sa tim.
Može se reći, dalje, da je ista tema opsjedala je i Alberta Camusa, naročito u romanu Stranac (1942) gdje se pisac bavi besmislom života i moralnom ravnodušnošću glavnog junaka, koji je osuđen za ubistvo bez jasnog motiva, tako da to djelo osvjetljava apsurd postojanja. Pobunjeni čovjek (1951) je esej o pobuni i revoluciji, gdje se tretiraju moralne granice i opravdanost nasilja i zločina.
U vezi s onima koji ne samo da su pisali o zločinu, i kazni i zatvoru, nego su i sami bili zatvorenici, treba neizostavno pomenuti i velikog francuskog pisca Jeana Geneta. On je bio autor proznih djela i pjesnik, rođen 1910, a umro je 1986. godine. Genet je u svojim djelima istraživao teme kao što su kriminal, homoseksualnost, i socijalna devijacija. Njegova najpoznatija djela uključuju romane kao što su Čista soba (1946) i Lopovi (1949), i drame poput one pod naslovom Sluškinje (Les Bonnes, 1947).Drama je inspirisana stvarnim događajem sestara Papin, koje su ubile svoju poslodavku i njenu kćerku. Drama istražuje teme identiteta, moći, zavisti i nasilja kroz priču o dvije sluškinje koje maštaju o ubistvu svoje gazdarice dok igraju složene uloge moći i potčinjenosti.
Genet je tokom svog života proveo izvjesno vrijeme u zatvoru zbog raznih zločina, uključujući krađu i prostituciju. Zatvorsko iskustvo imalo je snažan uticaj na njegov literarni rad. Kroz svoju poetiku, Genet je često istraživao granice moralnosti, društvene norme i ljudskog identiteta, izražavajući saosjećanje prema marginalizovanim i odbačenim osobama. Genet je ostavio trajan uticaj na francusku književnost i kulturu, a njegova djela i dalje inspirišu analize ne samo ljudske prirode, već i cijelog društva.
Immanuel Kant, u djelu Metafizika morala (1797), dalje, razvija teoriju moralnih zakona i dužnosti, uključujući tu pravdu i kaznu, što je osnova za razumijevanje krivičnog prava.
Među autore koji su se bavili zločinom spada i Thomas Hobbes sa svojim čuvenim djelom Levijatan (1651).
Ne zaboravimo ni Franza Kafku, i njegov Proces (pisan 1914-1915, a objavljen posthumno 1925; Kafka je umro 1924.); ne zaboravimo ni Thomasa Bernhardta (1921-1989), niti Williama Shakespearea (1564-1616).
Kafku sam pominjala i u vezi sa boli, i to njegov roman Proces, gdje je glavni lik Jozef K. uhapšen zbog zločina ne znajući koji je zločin počinio. Pravosuđe je kod Kafke prikazano kao nerazumljivo, neprobojno, apsurdno, odnosno neljudsko. Dehumanizacija je bit društva, a usamljenost nastanjuje pojedinca u društvu. To sve nije daleko ni od ludila, od straha, i zebnje.
Zločin je česta tema i u djelima Williama Shakespearea. Evo nekoliko primjera kako je zločin prikazan u njegovim dramama:
U drami Macbeth riječ je o ubistvu kralja Duncana. Tu se kao motiv javlja ambicija i želja za moć. Posljedice zločina su osjećanje krivice, paranoja i propast Macbetha i Lady Macbeth.
U Hamletu se radi, kao što svi znamo, o ubistvu kralja, Hamletovog oca, iz ambicije da se jedan od junaka dočepa prijestolja, u ovom slučaju Claudije. Kao i drugi zločini i ovaj će imati posljedice, ovdje želju za osvetom i moralne dileme princa Hamleta, što dovodi do niza smrti i tragedija. Dakle, zločin vuče zločin. Odnosno, želja, megalomanija tjeraju ljudsko biće na zločin, on izaziva osvetu, osveta novi zločin, i tako dobivamo lanac zločina.
U Othellu zločin nastaje iz ljubomore, dovodi do ubistva Desdemone, ali do zločina ovdje, kao što može i svuda da se desi, dovodi i laž, potkazivanje, intriga, manipulacija. U ovoj drami to se dešava od strane Jage, koji postaje planetarni simbol podmetanja i intrige, laži, izdaje.
I ovdje će zato nastradati nevini.
U Juliusu Caesaru, zločin će biti izražen ubistvom Julija Cezara, a kao motiv će se javiti politička zavjera i strah od Cezarove moći, što će imati kao posljedicu građanski rat i propast zavjerenika.
Kralj Lear je drama o izdaji i okrutnosti, odnosno o zločinu motivisanom ljudskom pohlepom i borbom za moć (među Learovim kćerkama), što izazva dalje haos i smrt.
Ko je više od Shakespearea pisao o ljudskom zločinu ? Koji autor na ovaj način? U njegovim djelima, zločin često služi kao katalizator za razvoj radnje i istraživanje dubokih psiholoških i moralnih tema. Njegove drame prikazuju, naravno, izuzetno složene likove čiji postupci dovode do tragičnih posljedica, čime se istražuju univerzalne ljudske slabosti i konflikti. A sve te drame i danas su vrlo aktuelne i neprestano se prikazuju na teatarskim daskama cijele Planete.
Sva ova djela pružaju dubok uvid u filozofske i moralne aspekte zločina, pravde i kazne, analizirajući kako pojedinci i društva definišu i reaguju na zločine.
Možda možemo s pravom reći da je davno Victor Hugo sve rekao o pravosuđu, misleći prvenstveno na francusko. Ali se Hugoovo djelo može shvatiti svakako i kao univerzalno, pa čak u mnogo čemu i aktuelno. Ako se nešto od Hugoovog vremena promijenilo, barem u Francuskoj, ali i u drugim zemljama, ako ništa a ono u demokratskim, jeste ukidanje smrtne kazne. A Hugo se naročito borio svojim djelima upravo za to: za ukidanje smrtne kazne. U diktatorskim režimima, kao na primjer u Iranu ili Saudijskoj Arabiji, da se ograničim samo na ove zemlje, smrtna kazna i dalje postoji.
Victor Hugo je najviše o zločinu pisao u svom djelu Claude Gueux, dužoj noveli objavljenoj 1834. godine, koja se smatra jednim od njegovih manje poznatih, ali ipak veoma značajnih djela. Tu francuski pisac koristi stvarni događaj kako bi ilustrovao svoje stavove o društvenoj nepravdi, zakonima i kazni.
Radnja se fokusira na Claudea Gueuxa, siromašnog radnika koji je osuđen na kaznu zatvora zbog krađe hljeba da bi prehranio svoju porodicu. Tokom boravka u zatvoru, glavni junak Claude se suočava s okrutnošću zatvorskog sistema i postaje žrtva zlostavljanja od strane upravnika zatvora. Njegova borba za pravdu i dostojanstvo kulminira u tragičnom događaju koji ilustruje nehumane uslove zatvorskog sistema i nedostatak moralne i socijalne pravde.
Victor Hugo koristi ovaj narativ da kritikuje tadašnji pravosudni sistem i društvenu strukturu koja stvara i perpetuira zločin. Claude Gueux je preteča njegovog kasnijeg, obimnijeg djela Jadnici (Les Misérables), gdje se takođe bavi temom društvene nepravde i potreba za reformama.
Evo kako, između ostalog, pisac kaže za zatvorskog direktora, napominjući u knjizi kako prevaspitanje u zatvorima dovodi do suprotnih od onih željenih efekata:
Glavna, dijagonalna linija karaktera tog čovjeka, bila je upornost. Bio je ponosan što je uporan, i poredio se s Napoleonom. Ovo je samo optička iluzija. Ima mnogo ljudi koji su prevareni i koji, s određene udaljenosti, upornost zamjenjuju za volju, i svijeću za zvijezdu. Kada je ovaj čovjek jednom prilagodio ono što je nazivao svojom voljom nekoj apsurdnoj stvari, išao je visoko podignute glave i kroz svaku šikaru do kraja te apsurdne stvari. Tvrdoglavost bez inteligencije je glupost spojena sa ludosti i služi joj kao produžetak. To može odvesti daleko. Općenito, kada se neka privatna ili javna katastrofa sruči na nas, ako ispitamo, prema ruševinama koje leže na tlu, na koji je način sagrađena, gotovo uvijek nalazimo da je bila slijepo sagrađena od strane osrednjeg i tvrdoglavog čovjeka koji je vjerovao u sebe i koji se divio samome sebi. Postoji mnogo takvih malih tvrdoglavih sudbina koje se smatraju proviđenjima.
Vi slabo liječite tu bolest, izučite je bolje, piše Hugo u svom djelu, misleći na pravosuđe.
“Društvo je izmislilo zločin da bi kaznilo zločin”, reći će I ovo u svom djelu njegov autor; i tu se, kao u drugim replikama, reflektuje Hugovo uvjerenje da je društvo odgovorno za stvaranje okolnosti koje vode ka zločinu, a zatim kažnjava pojedince koje je samo dovelo do kriminala. Victor Hugo tim riječima kritikuje licemerje i neefikasnost pravosudnog sistema koji ne uspijeva da riješi uzroke zločina, već se fokusira samo na kažnjavanje.
Glavni junak će se i ovim riječima obratiti poroti : “Ja jesam kradljivac i ubica. Ali zašto sam krao ? Zašto sam ubio? Postavite sebi i ova dva pitanja uz ona druga, gospodo poroto!” U jednom času uzviknuviši u vezi sa uređenjem koje vlada, od prilike i ovo: Nazovite to monarhijom ili republikom, narod pati.
Na jednom drugom mjestu, pisac će reći sljedeće: « Postoji nešto strašnije od patnje, a to je zlo koje ljudi čine »; time će naglasiti moralnu dimenziju zločina i patnje, sugerišući da je zlo, koje se čini bilo kroz institucije ili pojedinačne akcije, najstrašniji aspekt ljudske prirode.
Claude Gueux je stoga važna kritika društvenih struktura koje perpetuiraju zločin i patnju, a Victor Hugo koristi ovu priču da pozove na humanizaciju pravosudnog sistema.
Iako ne važi kao filozof, ni sociolog, niti psiholog, veliki austrijski, ali i svjetski pisac, Thomas Bernhardt, naročito u svom djelu, Podrum, izvrsno govori i o zločinu, i daje sliku marginalaca, zločinaca, društva, i pravosuđa, a prvenstveno sudija. Na njemačkom knjiga nosi naziv Der Keller: Eine Entziehung i objavljena je 1976. Roman je dio njegove (polu)autobiografske serije gdje autor govori o svom teškom djetinjstvu i mladosti u Austriji tokom i nakon Drugog svjetskog rata.
Knjiga je i dalje aktuelna kao i cijela ova tema, kao i sve ono što ovaj pisac u njoj denuncira, a to je prvenstveno društvo koje je krivo za mnoge zločine, bez obzira što opisuje vrijeme koje je odavno prohujalo.
Danas je u Francuskoj, kao i u cijeloj Evropi anatema bačena na izbjeglice, isključive krivce za mnogo toga u društvu pa i za sve počinjene i nepočinjene zločine. Da li su krivi stanovnici najčešće stranog porijekla, u Francuskoj konkretno magrebskog, koji su « genetski » zločinci, dileri drogom i teroristi, ili društvo zbog svog pogleda na njih kao na niža bića ?
Juče su to bili domaći delinkventi, autohtoni siromasi, odbačeni iz društva samom činjenicom što se nisu rodili svi kao « visoka klasa », danas su to oni stranog porijekla, koji su stigmatizirani i kojih se treba riješiti. I što društvo više želi da ih se riješi, to su njihovi stvarni zločini, reklo bi se, učestaliji i žešći. Je li njihov zločin osveta ? Ili očaj ? Ili rezultat i jednog i drugog ? Što društvo neće da prizna, nemoćno u svakom pogledu.
Ne treba previše pameti da bi se a priori i bez ijedne pročitane knjige zaključilo da se poniženje i arogancija kad-tad skupo plaćaju. Vjernici su govorili da Bog kažnjava sve koji čine nepravdu drugima. Ipak se nagomilano zlo, i zlostavljanje na kraju, ekplodirajući, pretvara u opšti zločin. Osvetnički proizišao iz nagomilanog ponižavanja.
Istorija nas tome uči. Ali ljudi ne žele da išta nauče od istorije. Da se osvrnu na prošlost. Zato se ne samo zločin nastavlja, nego i sve ono što ga izaziva. I vjerovatno nikad tome neće biti kraja. Posebno se ovo odnosi na masovne zloine počinjene u ratovima.
Uz zločin, kao tema, javiće se naravno i pitanje istine, laži, manipulacije.
Zašto laž ima više uspjeha nego istina, zašto joj se lakše vjeruje, pitaćemo se do kraja života i nećemo odgonetnuti. Zašto mržnja brže gori nego ljubav, tj. zašto je lakše na mržnji manipulisati stanovnike, nego na ljubavi, ostaće takođe tajna.
Sve to će se u svojm djelima pitati i veliki pisci Bernhardt, nemajući nikakve iluzije da će temeljno promijeniti društva, kao što su to mislili revolucionari, iza kojih su ostajali možda najveći zločini počinjeni na Zemlji.
Nije istina ono što pišemo, kaže u Podrumu T. Bernhardt, jer drugima ne odgovara da to bude istina. Pri tome je mislio na sve one autore, pa i sebe, koji denunciraju nepravde koje čovjek čini drugom čovjeku, nepravde koje jesu već same po sebi zločin.
Zašto je tako teško biti samo dobar i biti protiv svih zločina ?
Thomas Bernhardt nije didaktički pisac, i ne donosi odgovore, ali njegova pitanja su sama po sebi odgovor na ljudsko prokletstvo, na zlostavljanje jednih od strane drugih.
Potekao iz dobrostojeće porodice, on je kao gimnazijalac poželio da napusti školu i da ode da radi i osjeti stvarni život u najsiromašnijem kvartu slavnog austrijskog grada, poznatog po šljokicama i zlatu, Salzburgu, i kasnije, kada se bude sjećao tog bogatog perioda svog života, misliće i na procese kojima je prisustvovao kao odrastao čovjek. Njegov stav prema društvu neće se promijeniti. O sudijama je mislio vrlo loše i vjerovatno vrlo tačno (čast izuzecima). Po njemu su sudije uvijek rješavale na isti način sve moguće procese, izgovarajući hladnokrvno presude, a da se nikad nisu potrudili da upoznaju ličnost koju kažnjavaju, pa čak ni da bace pogled na nju, za vrijeme procesa. Kažnjavali su ne poznavajući uopšte ni osobu niti okoliš osobe kojoj su sudili, ne poznavajući uopšte priču tog čovjeka, niti društvo koje od njega načinilo zločinca i dovelo ga pred sud gdje su sudije besprijekorno zurile samo u svoje papire, sasvim bezosjećajno uništavajući ljudsko biće koje bi im doveli pred njega, ubijajući njih i njihov život, piše Thomas Bernhardt.
I Nietzsche je, pomenula sam i ranije, govorio puno o zločinu, pa i u svom djelu Tako je govorio Zaratustra. « Bježi, prijatelju, u samoću: vidim kako su te izbole otrovne mušice. … Živio si odviše blizu sitnih i bijednih duša. Bježi od njihove nevidljive osvete! ». Nietzscheov Zaratustra misli da je prevelik broj sitnih bijednika, koji traže krv nevinih. A takvi da bi porazili drugoga počinju najčešće s laskanjima. Moj profesor Filipović je govorio : Ako hoćeš da nekoga dobro tresneš dolje, uzdigni ga što više u neviđene visine.
Za Nietzschea je izlaz iz nepravde, nesreće koju nameće društvo, samoća.
« Hoćeš li, brate, poći u samoću? Hoćeš li potražiti put k sebi samome? Zastani još malo, i počuj me. » … Svako je usamljivanje zločin. Tako kaže stado. A ti si dugo pripadao stadu. Glas stada još odjekuje u tebi.”
Pišući o boli, navela sam ove i druge pasuse iz Tako je govorio Zaratustra.
Krvavi sudija kaže: Zašto je ubijao ovaj zločinac. Htio je da otima. Ali ja vam velim: duša njegova htjela je krvi, ne pljačke: on je žedan bio sreće noža! …
Istina tačna, nepobitna: postoje dakle razni megalomani, a najžešći su oni koji su žedni sreće zvane nož, tj. ubistvo.
Toga nije svjestan sudac koji misli mnogo prostije o čovjekovom zločinu, i njegovim namjerama. Za njega – društvo ? – ne postoji srce žedno noža. Nego samo trivijalni uzrok zločina: pohlepa.
Čuvaj se dobrih i pravednih! Oni vole da razapnu na krst one koji sami svoju vrlinu pronalaze, – ti mrze usamljene. A čuvaj se i prepodobne prostote! Njoj ništa nije sveto što nije prosto i glupo: ona se rado igra i s vatrom – na zgarištu! Čuvaj se i od napada ljubavi! Odviše brzo pruža usamljenik ruku da se rukuje s onim koga susretne. Mnogim ljudima ne smiješ pružiti ruku, nego samo šapu a ta šapa treba da ima kandže…
Ovaj pasus bi se mogao odnositi na pošasti cijelog savremenog društva, i planete koju je zahvatila istinska trulež, megalomanija, i reklo bi žeđ za nožem. A mnogi od tih ubica nazivaju svoja ubijanja legitimnom odbranom. Licemjerstvo vlada na sve strane, i posvuda se govori o slobodama i ljudskim pravima. Najviše društvo mrzi one koji misle svojom glavom, tojest usamljene, kako bi rekao Nietzsche, koji ne pripadaju čoporu većine. I naravno da je i to vrsta boli koja nas pogađa, koja može lako prerasti iz želje za stvaranjem u krajnju apatiju, i muk. Ovo sam takođe zapisala govoreći o boli.
Mnogi zločini počinjeni su u ime Boga i zbog Boga. Danas, kad je Bog mrtav, vaskrsnuo je više nego ikada, i u ime Boga jedinog, vode se u raznim religijama ratovi; drugim riječima, čine se neviđeni zločini. A Nietzsche je s pravom rekao davno i ono što sam citirala gore o pravednima koji znaju da razapinju one “koji svoje vrline sami pronalaze”.
Pišući o boli, pominjala sam i neke bosanske, odnosno jugoslovenske pisce, među njima i Ivu Andrića i Mešu Selimovića.
Za mene je Andrić pisao najbolje, iako ne toliko o zločinu koliko o kazni kao elementu usko vezanom za zločin, a istovremeno i o boli, u svojim pričama objavljenim u knjizi Staze, lica, predeli. Tih nekoliko priča, kao što su “Iskušenje u ćeliji broj 38”, “Sunce”, “Na sunčevoj strani”, njegova su najistinitija djela, iako su kao i sva druga krajnje transponirana. To je vapaj očajnika – zatvorenika, koji se, da bi preživio, hvata za slamku – uspomene. To su, po meni, i njegova najdublja psihološki ostvarena djela, iako te psihologije nema na način na koji se javlja kod Dostojevskog, gdje složenost junaka nije toliko očita. Ona je data veoma mirnim tonom, ali gdje je drama samo prividno odsutna. Andrić je mogao napisati ovakve priče samo zahvaljujući tome što je i sam iskusio zatvor. Andrićeva iskustva iz zatvora tokom Prvog svjetskog rata, kada je bio zatvoren zbog svojih političkih aktivnosti, očito su uticala na njegovo stvaralaštvo. U pričama koje je napisao nakon tih iskustava, Andrić koristi jednostavan, ali ipak emocionalan jezik kako bi prenio unutrašnje borbe svojih likova. Njegova sposobnost da prenese suptilne nijanse patnje i zločina bez eksplicitne dramatizacije čini njegova djela autentičnim. U njegovim pričama, zločin nije samo fizički čin nasilja, već i moralni pad, unutrašnji konflikt i društvena nepravda. Andrić veoma dobro govori o dehumanizaciji zatvorenika, koji postaje brojevi, a ne živa bića, kad su bačena u tamnice i odstranjeni iz društva. Dovoljno je to uočiti samo u onoj njegovoj konstataciji da je glavni junak iz priče “Zanos i stradanje Tome Galusa”, govorio sudiji kao o trećem licu.
Iste teme zločina, patnje, nepravde, posebno su date, kao što je svima poznato u njegovom kratkom romanu Prokleta avlija (1954.) čija je radnja smještena u carigradski zatvori, zvani Prokleta avlija; roman prati priču fra Petra, franjevca iz Bosne, koji je nepravedno uhapšen i doveden tu. Andrić koristi zatvor kao mikrokozmos društva u kome se susreću različite sudbine i karakteri. Prokleta avlija simbolizuje tamnicu ljudske duše i društvene nepravde.
Svi znaju da je i djelo Derviš i smrt, Meše Selimovića takođe autobiografsko, mada kodirano djelo, kakva su kasnije pisali i njegovi epigoni govoreći o sadašnjosti.
Roman, je objavljen 1966. i, podsjetimo se, prati priču Ahmeda Nurudina, derviša koji se suočava sa unutrašnjim i spoljašnjim sukobima nakon što njegovog brata nepravedno zatvore i pogube. Nurudinov brat Harun je uhapšen i pogubljen dakle bez ikakvog objašnjenja, a ovaj čin nepravednog kažnjavanja prikazuje korupciju i nepravdu unutar društvenih i političkih struktura. Zločin ovdje, naravno, nije samo fizičko nasilje, već i sistemska nepravda koja razara pojedince i porodice. Pitanje osvete postaje ključna dilema za Nurudina, jer se suočava sa izborom između derviške smirenosti i ljudske potrebe za pravdom. Zločini koji se dešavaju nisu uvijek crno-bijeli, a Nurudin se suočava sa složenim moralnim pitanjima dok pokušava da shvati motive i posljedice zločina.
“Čovjek je uvijek sklon da opravda svoje postupke, pa i one najgore. Ali zločin se ne može opravdati, niti se može oprostiti. Zločin je uvijek zločin, bez obzira na razloge”, pročitaćemo u pomenutom romanu, ta misao reflektuje moralne dileme i unutrašnju borbu glavnog junaka, kao i refleksiju o prirodi zločina i pravde. Tema odgovornosti je takođe prisutna u romanu, jer se Nurudin stalno preispituje u vezi sa sopstvenom odgovornosti prema bratu, ali i prema društvu, i posebno prema Bogu. Krivica se ne odnosi samo na počinitelje zločina, već i na one koji su pasivni posmatrači ili učesnici u sistemu koji omogućava takve zločine.
Pisaca koji su pisali o masovnim zločinima je bilo veoma mnogo, a to su pisci koji za temu imaju prvenstveno rat. Jedno od najpoznatijih djela o ratu je Rat i mir Leva Nikolajeviča Tolstoja. Knjige s ratnim temama ima i Hemingway i naravno nije jedini.
U bivšoj Jugoslaviji brojni su pisci koji su pisali o revoluciji, partizanima i njihovim pobjedama. A poslije završetka agresije na Bosnu devedesetih, ogromna literature se pojavila o ratu, i o zločinima počinjenim tih godina prošlog vijeka, prvenstveno u Bosni i nad Bošnjacima.
Kad je riječ o djelima o Holocaustu, i tu je bilo bilo mnogo autora.
Primo Levi (1919 – 1987) je jedan od najznačajnijih pisaca koji su pisali o Holokaustu. Bio je italijanski Jevrej i preživjeli logoraš iz Auschwitz-a. Njegova djela nude stvarni uvid u užase logorskog života, kao i u ljudsku sposobnost preživljavanja i suočavanja s traumom. Ako je ovo čovjek (Se questo è un uomo) je njegovo najpoznatije delo, u kojima opisuje svoje iskustvo prije, tokom i poslije boravka u koncentracionom logoru. Knjiga je prvi put objavljena 1947. godine, ali je širu pažnju probudila tek nakon ponovnog izdavanja 1958. godine. Levi tu detaljno opisuje brutalnost i nehumanost logora, ali i trenutke solidarnosti i ljudskosti među logorašima. Knjiga istražuje kako ljudi reagiraju na ekstremne situacije i kako opstaju u uslovima totalne dehumanizacije.”Primirje” (“La tregua”) je nastavak “Ako je ovo čovjek” i opisuje Levijevo putovanje kući nakon oslobođenja iz logora.
Primo Levi je preživio Holokaust, ali se cijelog života borio s traumama koje su iz njega proizašle i završio samoubistvom.
Evo mog prevoda pjesme Primo Levija pod naslovom Ako je to čovjek:
Vi što živite udobno i mirno/u domovima punim topline,/što vas pri povratku uveče čekaju/topla večera i prijateljska lica:/ Razmislite je li to čovjek/što se pati bez stanke u blatu/što za odmor nikad ne sazna/koji se bori za koru hljeba/a umire ni zbog čega./Razmislite je li žena ta/Što osta bez kose i imena/krajnje iznemogla da se sjeća,/praznog pogleda, ledenog trbuha,/kao žaba zimi./Ne zaboravite, tako je bilo:/Zaklinjem vas ovim riječima./Urežite ih u vaša srca/kad ste u kući il na ulici,/kada ležete i kad ustajete./Ponavljajte ih svojoj djeci./Il nek vam se sruši kuća,/opaka bolest nek vas pokosi,/a djeca vaša odreknu se vas.
Ova pjesma je aktuelna i danas. Dovoljno je baciti pogled na ratove koji se vode pa se uvjeriti u to.
Banalnost zla
Vrijeme zločina ne zvoni istovremeno za sve narode.
Cioran
Hannah Arendt, u svom radu Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla, govorila je možda ponajbolje o prirodi masovnih zločina i zla putem suđenja Adolfu Eichmannu, nacističkom oficiru odgovornom za organizaciju Holokausta. Arendt je uvela koncept “banalnosti zla” kako bi opisala Eichmanna, ne kao demonskog, monstruoznog zločinca, već kao običnog birokratu koji je samo “slijedio naređenja”, bez kritičkog preispitivanja moralnosti svojih postupaka. Eichmann nije bio motivisan dubokom ideološkom mržnjom, već nesposobnošću da misli kritički o svojim postupcima i njihovim posljedicama. Kad je riječ o masovnim zločinima, Hannah Arendt je naglasila i ulogu birokratije u omogućavanju masovnih zločina, gdje se odgovornost razvodnjava među mnogim učesnicima. Potom je tu i dehumanizacija, odnosno proces koji dovodi do masovnih zločina, uključuju dehumanizaciju žrtava, čineći ih apstraktnim brojevima a ne ljudskim bićima. Istovremeno je Arendt naglasila važnost individualne odgovornosti i moralne refleksije, čak i unutar sistema koji podstiču zločinačko ponašanje. I u najrepresivnijim sistemima, pojedinci imaju mogućnost moralnog izbora i dužnost im je da preispitaju naređenja koja im se daju.
Hannah Arendt je kroz koncept “banalnosti zla”, dakle, pokazala kako obični ljudi mogu postati saučesnici u zločinima ogromnih razmjera kada slijede naređenja bez moralne refleksije. Njen rad podsjeća na važnost individualne odgovornosti i kritičkog mišljenja u sprečavanju zla i masovnih zločina. Arendt je nezaobilazna u izučavanju zločina, posebno onog masovnog.
Krivica
Kad je riječ o zločinu i o zlu, treba svakako pomenuti i Karla Jaspersa (1883-1969), njemačkog filozofa i psihijatara. Kritičari će nam reći da njegova djela obuhvataju širok spektar tema, uključujući ljudsku slobodu, odgovornost, granice ljudskog razumijevanja, religiju, i filozofiju istorije.
Jaspers se bavio i pitanjem zločina, posebno u kontekstu totalitarizma i zločina počinjenih tokom Drugog svjetskog rata. Njegovo djelo Pitanje krivice (Die Schuldfrage), objavljeno 1946. godine, i smatra se jednim je od najznačajnijih doprinosa ovoj temi. U ovom djelu, Jaspers analizira različite vrste krivice povezane s nacističkim zločinima. On razlikuje četiri vrste krivice: Kriminalnu krivicu, tojest krivicu za konkretne zločine koje sudovi mogu pravno procesuirati; Politička krivica je krivica naroda koji podržava ili dopušta kriminalnu vlast. Moralna krivica je lična odgovornost svakog pojedinca za svoje postupke, koje nije nužno zakonski kažnjivo, ali je moralno osuđivano. Metafizička krivica je ona koju osjećamo kao ljudska bića zbog same činjenice da smo dio ljudske zajednice koja je sposobna za stravične zločine.
Jaspers je vjerovao da je suočavanje s krivicom neophodno za moralnu i duhovnu obnovu nakon rata. Njegovo insistiranje na moralnoj i metafizičkoj odgovornosti bilo je posebno značajno, jer je pozivao na duboko promišljanje o prirodi ljudske krivice i odgovornosti.
O prismotri, zločinu i kazni
Skepticizam je elgancija anksioznosti,
Cioran
Veoma iscrpno, ako ne i najiscrpnije bavio se zločinom i kaznom, i ostavio značajnu studiju o tome, Michel Foucault, u svom čuvenom djelu Surveiller et punir, la naissance de la prison – Nadgledati i kažnjavati, rođenje zatvora (Gallimard, 1975.).
Kao rezime ovog djela, izdavač će reći sljedeće:
„Možda se danas sramimo naših zatvora. XIX stoljeće je, međutim, bilo ponosno na tvrđave koje je gradilo na rubovima, pa čak i u srcu gradova. One su predstavljale cijeli pothvat društvene ortopedije. One koji kradu, zatvaramo; one koji siluju, zatvaramo; one koji ubijaju, zatvaramo. Odakle dolazi ova čudna praksa i čudan projekt zatvaranja radi popravljanja? Starinska baština srednjovjekovnih tamnica? Prije bi se moglo reći da je to nova tehnologija: uspostavljanje, od šesnaestog do devetnaestog stoljeća, cijelog niza postupaka za ograničavanje, kontrolu, mjerenje, dresuru pojedinaca, kako bi ih se učinilo istovremeno “poslušnima i korisnima”. Nadzor, vježbe, manevri, ocjene, redovi i mjesta, klasifikacije, ispiti, zapisi, cijeli jedan način podvrgavanja tijela, ovladavanja ljudskim mnoštvima i manipulacije njihovim snagama razvijao se tokom klasičnih stoljeća u bolnicama, vojsci, školama, koledžima i radionicama: disciplina. Razmišljanje o odnosima moći danas ne može se odvijati bez uzimanja u obzir djela Michela Foucaulta (1926-1984), koji je postao jednako neophodan našem vremenu kao što je Hobbesov Levijatan bio za moderno doba.“
Foucault se, dakle, bavi povijesnim i društvenim transformacijama u načinu na koji se kažnjava zločin i kako se provodi kaznena pravda. On ukazuje na promjenu u kaznenim stilovima unutar manje od jednog stoljeća. Prethodno su kazne bile javne i fizičke, često uključujući mučenja. Kasnije, kazneni sistemi postaju suptilniji, usmjereni na nadzor i disciplinu. U razdoblju od 18. do 19. stoljeća dogodila se značajna promjena u načinu na koji su društva tretirala zločin i kaznu. Jedna od značajnih promjena koju Foucault ističe je nestanak mučenja kao oblika kazne. Ovo je dio šireg trenda “humanizacije” kaznenog sistema, koji je, prema Foucaultu, više o kontroli i disciplini nego o stvarnom saosjećanju.
Foucault pokazuje kako je pravo na kažnjavanje povezano s državnom moći. Kažnjavanje postaje produžetak suverenog prava na vođenje rata protiv neprijatelja. Ovo pravo uključuje i aspekt osvete, gdje država preuzima ulogu osvetnika za kršenje zakona.
„Pravo na kažnjavanje biće stoga kao aspekt prava koje suvereni ima za vođenje rata protiv svojih neprijatelja: kažnjavanje spada u to „pravo mača, apsolutnu moć nad životom i smrću o kojoj se govori u rimskom pravu pod nazivom merum imperium, pravo na temelju kojeg princ provodi svoj zakon naređujući kažnjavanje zločina“. Ali kažnjavanje je takođe način provođenja osvete koja je istovremeno osobna i javna, jer se u zakonu fizičko-politička sila suverenog na neki način nalazi prisutnom: „Iz definicije samog zakona vidi se da on ne teži samo zaštiti nego i osveti nepoštivanja svoje autoritete kažnjavanjem onih koji krše njegove zabrane“. U izvršenju najregularnije kazne, u najstrožem poštivanju pravnih oblika, vladaju aktivne sile osvete. …“
Foucault u svom djelu govori i o propagandi i javnom spektaklu koji su povezani s kaznama. Objavljivanje priča o zločinima i prestupnicima prije suđenja služi kao sredstvo da se utiče na javno mišljenje i pritisak na pravosudni sistem.
Foucaultova analiza zločina i kazne otkriva kako su kazneni sistemi duboko ukorijenjeni u širim društvenim i političkim strukturama. Njegova djela podstiču nas da preispitamo kako razumijemo kaznu, pravdu i moć, te kako te koncepti evoluiraju u kontekstu društvenih promjena.
Isti autor piše i o literaturi zločina. Kako je nestajala tradicionalna literatura o zločinu, razvila se nova vrsta koja glorificira zločin kao jedno od lijepih umjetnosti. U ovoj novoj literaturi zločin je prikazan kao djelo izuzetnih pojedinaca, otkrivajući monstruoznost moćnih i jakih, i prikazujući zlo kao oblik privilegovanih. Od crnih romana do Quinceyja, od “Otrantskog dvorca” do Baudelairea, zločin je reinterpretiran na estetski način i postao prihvatljiviji. To, naizgled, otkriva ljepotu i veličinu zločina, ali zapravo potvrđuje da veličina ima pravo na zločin, čineći ga privilegijom velikih. „Prekrasna“ ubojstva nisu za male prestupnike. Što se tiče kriminalističke književnosti, ona slijedi ovaj prvi pomak: kriminalci su postali neuhvatljivi zbog svoje lukavosti, suptilnosti i izuzetne inteligencije. Sukob između dvije čiste inteligencije — ubojice i detektiva — postaje osnovni oblik suočavanja.
Istovremeno se ovaj autor osvrće i na čovjekovu poslušnost, o tome kako je cilj društva da čovjeka pokori, napravi ga pokornim. Velika knjiga o čovjeku-mašini napisana je na dva registra, reći će od prilike Foucault: anatomsko-metafizički, čije je prve stranice napisao Descartes, a nastavili liječnici i filozofi; zatim tehničko-politički, koji je oblikovan vojnim, školskim, bolničkim propisima i empirijskim metodama za kontrolu i korekciju tjelesnih operacija. Ovi registri su različiti, fokusirajući se na podložnost i upotrebu tijela s jedne strane, i na njegov rad i objašnjenje s druge strane: korisno tijelo, razumljivo tijelo. Poslušno je tijelo koje se može podrediti, koristiti, transformisati i usavršiti. U svakoj društvenoj zajednici tijelo je podložno strogim silama koje mu nameću ograničenja, zabrane ili obveze. Ipak, neke su stvari nove u ovim tehnikama, prije svega razmjer kontrole…
Michel Foucault se pita dalje : Kako zatvor ne bi bio glavna kazna u društvu gdje je sloboda jednako važna za sve? Gubitak slobode ima isti učinak za svakoga, čineći je kaznom koja se doživljava kao pravedna, zatvor omogućava precizno mjerenje kazne putem vrijemena, čime se osigurava ekonomska i moralna jasnoća kazne, objasniće nam filozof. Kazna u danima, mjesecima i godinama stvara ekvivalent između prekršaja i trajanja kazne. Zatvor se često opisuje kao način “plaćanja duga” društvu, reflektirajući upotrebu vremena kao mjere u društvu.
Zatvor je zamišljen i kao sredstvo za prevaspitanje pojedinaca, što ga čini prihvatljivim dijelom društva. Zatvor se doživljava kao stroža verzija kasarne, škole ili radionice. Dvostruka osnova zatvora — pravno-ekonomska i tehničko-disciplinska — čini ga najcivilizovanijom kaznom.
Kazneni rad mora biti zamišljen kao stroj koji transformira nasilne, nemirne i nepromišljene zatvorenike u pojedince koji igraju svoju ulogu sa savršenom pravilnošću. Zatvor nije samo radionica, već mašina gdje su zatvorenici istovremeno i zupčanici i proizvodi. Rad ih drži zauzetima, smiruje um i udaljava nametljive misli. Ako zatvorski rad ima ekonomski učinak, to je zato što proizvodi mehanizme od pojedinaca, pružajući im moralnu strukturu i ispunjavajući prazninu vjerovanja. Rad bi trebao biti religija zatvora.
Zatvor stvara i proletere koji mogu živjeti samo od svog rada ili krađe. Ako zatvor ne bi prisiljavao zatvorenike na rad, nastavio bi s eksploatacijom drugih putem poreza.
Zatvor je mjesto izvršenja kazne i promatranja osuđenih pojedinaca. To uključuje nadzor i prikupljanje podataka o ponašanju, stanju i napretku zatvorenika. Zatvorski sistem mora biti oblikovan kao mjesto za kliničko proučavanje osuđenika. U tu svrhu, potrebno je stalno posmatranje i bilježenje informacija o zatvorenicima.
Koncept Panoptikona, koji uključuje stalni nadzor i promatranje, sigurnost i znanje, individualizaciju i totalizaciju, našao je svoje savršeno ostvarenje u zatvorima. Panoptikon omogućava potpuni nadzor zatvorenika i osoblja iz središnje tačke, osiguravajući kontinuiranu i opštu kontrolu. Različite varijacije ovog koncepta uključuju strogi oblik Panoptikona, polukrug, križni plan ili zvjezdastu dispoziciju. Temeljni princip je središnja inspekcijska tačka koja omogućava učinkovit nadzor.
Prvi princip zatvora je izolacija. Osuđenici su izolirani od vanjskog svijeta i jedni od drugih kako bi se spriječile zavjere, buduće saradnje ili ucjene. Izolacija podstiče reformu kroz refleksiju i kajanje. Osamljenost osigurava individualizaciju kazne: što više osuđenik razmišlja i osjeća kajanje, to će mu osamljenost biti bolnija, ali kad se potpuno pokaje, usamljenost će mu postati lakša.
Odmah nakon uvođenja, zatvor je bio kritikovan kao veliki neuspjeh kaznenog sistema. Povijest zatvaranja nije slijedila hronološki slijed uspostavljanja kazne zatvora, bilježenja njezina neuspjeha, reformskih projekata i njihove implementacije. Umjesto toga, kritike zatvorskih metoda pojavile su se već između 1820. i 1845. godine i zadržale se u sličnom obliku do danas.
Foucault će navesti niz prigovora koji se tiču zatvora. Prigovori su uključivali to što zatvori ne smanjuju stopu kriminaliteta; broj zločina ostaje isti ili se povećava. Zatvaranje podstiče recidivizam; mnogi bivši zatvorenici ponovo završe u zatvoru. Zatvori stvaraju okruženje pogodnije za organiziranje kriminalnih mreža. Uslovi za bivše zatvorenike, poput policijskog nadzora i ograničenja kretanja, podstiču ponavljanje zločina. Zatvori indirektno povećavaju kriminalitet osiromašujući porodice zatvorenika. Odgovor na te kritike uvijek je bio isti: ponavljanje i reaktivacija postojećih penoloških principa, čime se zatvor uvijek prikazuje kao rješenje sam za sebe.
Naš autor će pri kraju svoje knjige dodati i ovo: „Principi, veliki zakoni i zakonodavstvo jasno su rekli: nema zatvaranja “izvan zakona”, nema pritvaranja koje nije odlučeno od strane kvalificirane pravosudne institucije, više nema tih proizvoljnih, a ipak masovnih zatvaranja. Međutim, sam princip izvanpravne inkarnacije nikada u stvarnosti nije bio napušten.“
U završnom dijelu knjige, Michel Foucault citira jedno pismo iz 1836. godine koje prikazuje viziju Pariza kao grada ispunjenog institucijama koje simboliziraju različite oblike društvene kontrole i represije: bolnice, ludnice, zatvore, policijske stanice, sudove, a okružen industrijom, trgovinom, siromaštvom i društvenim sukobima. Foucault ističe da, za razliku od ranijih predstava o kaznama koje su bile javne i spektakularne, moderna “kaznena” gradacija počiva na složenom mrežnom sistemu koji uključuje različite institucije i pravila. Zatvor nije samo instrument zakona i pravosudnog sistema, već ključni element šire strategije normalizacije i kontrole. U ovoj strukturi, nepravde i prestupi se tretiraju prema njihovoj ulozi u društvenom i ekonomskom sistemu, a ne prema centralnim zakonima. U središtu grada nije jedinstvena sila, već mnoštvo različitih elemenata koji zajedno stvaraju disciplinarnog pojedinca.
Željela sam da prikažem ovdje što iscrpnije ovu knjigu, jednu od najvažnijih koja više nego o zločinu govori o kažnjavanju. A to kažnjavanje podrazumijeva poslušnost. I pokornost društvenim pravilima.
Ono što je važno, to je da čovjek nije smislio ništa bolje od izolacije krivca.
Ali da li je svaki zatvorenik zločinac ? Krivac. Da, u očima pravosuđa, pa i u očima društva, za koje je to jedina osveta protiv zločina.
Neka onaj koji nije skrivio digne ruku, kaže se i u Bibliji. A ko to nikad nije skrivio?
Problem u svim društvima je što svako od njih određuje nove oblike zločina, i što se mnoge stvari tretiraju na isti ili sličan način kao i najgori zločini, tojest ubistvo. Masovna ubistva, su i dalje tolerisana kad dolaze od strane država koje vele da se brane. A napad je oduvijek važio kao najbolja odbrana. Više nego ikada, danas se vode preventivni ratovi. Takve ratove i s njim zločine počinili su agresori uz ispriku: Ako mi ne napadnemo njih, oni će napasti nas.
Uz to postoje, kako u istoriji, tako i u sadašnjim društvima nepravično optuženi pojedinci za nedjela. I oni koji su osuđivani nepravično. I žrtveni jarci, iako mnoga društva vole reći da žrtveni jarac kod njih ne postoji. Jedan od najpoznatijih te vrste je Dreyfus, francuski Jevrej nepravično osuđen 1900.
Francuska je zemlja koja, kažu statistike, najviše voli da ljude odmah pošalje u zatvore. Jedna od omiljenih uzvika i na ulici i u komšiluku, kod Francuskinja posebno je: Appelez la police! Zovite policiju.
Radost je vidjeti čovjeka kažnjenog, nesretnog i kao zatvorenika u svim društvima.
Zločin(i) u savremenom zapadnom društvu
U ljubavi kao i osveti žena je veći barbarin od muškarca. Nietzsche
Jedan od najvećih zločina današnjice u Francuskoj, nije ubistvo, nisu masovna ubistva, nego flertovanje. Skoro da nije pretjerivanje kad ovo kažem. Flertovanje između dva različita pola, smješteno je nerijetko, zahvaljujući odjednom vrlo moćnom lobiju MeToo, u rang ubistva, silovanja, namjere za silovanje, agresije… I bilo bi prirodno vrlo ljudski i normalno da se osuđuje i kažnjava i agresija i silovanje da je cijela situacija društva koje se bazira najviše na medijskoj propagandi i na lobijima, pravična i gleda stvari pojedinačno onako kako bi trebalo. Niko normalan ne može biti za agresiju i silovanja, čije žrtve su bile najviše u istoriji žene. Ali kao i svako pretjerivanje, i svaki totalitarizam, ili onaj koji se budi, ni današnji totalitarizmi neće znati da nađu mjeru između pisca Sada, i sadomazohisma koji je vladao i u književnosti, tojest libertinaža, i neofeminističke propagande koja je nastala iz pokreta MeToo. Možda je taj pokret bio nešto vrlo pozitivno u početku. I trebalo je prestati sa seksualnim ucjenama, iskorištavanjem žene kao slabijeg pola, putem nasilja, u svim profesijama. Možda bi taj pokret pomogao uspostavljanju jednakosti između muškarca i žene da nije prerastao u totalitarizam, odnosno u mržnju prema muškarcu gdje je svaka mlada žena postala sveta krava, a njena riječ maltene božija zapovijest. Propaganda ide ponekad dotle da se ne smije više postavljati ono „zašto“. Ni jedno od niza zašto koje se odnose na ženu i njeno ponašanje, a svako to zašto se isključuje na isti način kao što se nekada isključivao svaki pokušaj osude mačizma, agresije, napastvovanja žena.
Strah, tačnije perverzija koja se razvija među polovima ide još dalje pa – kako sam čula – u Švedskoj partneri prije nego što se poljube, odlaze kod notara da im udari štambilj na iskaz da neće nakon fizičkog zbližavanja doći do sudskog procesa.
Zapadno društvo je sve više bazirano na propagandi, mediji su tu da odgovaraju a ne da postavljaju pitanja, da uspostavljaju dogme svake vrste. Bilo da se radi o ženskom pitanju, ili nekom drugom. Na primjer o antisemitizmu. To je postala takođe čarobna riječ koja se masovno upotrebljava, naročito od strane krajnje desnice kako bi se zataškao njihov rasizam, a ne istakla njihova ljubav prema nekom narodu, u ovom slučaju Jevrejima. Istovremeno, veći broj Jevreja je zabrinut za stvarni antisemitizam koji se budi, i iz tih razloga neki od njih, pa i poznati filozofi, Jevreji (kao Alain Finkielkraut) , glasaju u Francuskoj za krajnju desnicu, ubijeđeni da će ih oni stvarno braniti od antisemitizma. Ne vidjevši demagogiju u izjavama te i takve desnice i stvarni antisemitizam koji i dalje postoji među članovima ove organizacije. Krajnja desnica se, međutim, danas ne optužuje za antisemitizam, nego ljevica, koja to nije, kao i oni Jevreji koji su za prekid rata u Gazi. To se odavno već zove izvrnuta logika.
Agresorom može biti optužen svaki muškarac, koji je nekad „krivo“ pogledao neku ženu, koji je bio u vezi s njom, ili nije bio. I onako kako je tačno primijetio još davno Thomas Bernhardt, sudija će gledati u svoje papire, a ne u osobu iznoseći svoje osude. A svaka žena koja podnese tužbu biće a priori žrtva. Za vjerodostojnost njenih izjava društvo u ovom času jednostavno ne smije da sumnja.
Danas u Francuskoj posebno stradaju režiseri koji se optužuju za agresiju počinjenu prije tridesetak godina, kada je buduća – današnja žrtva govorila da je zaljubljena u svog ljubavnika, od koga će načiniti siledžiju i zločinca tridesetak godina kasnije. I to za ogromne svote novca koje će naknadno dobiti. Samo jedna glumica je na medijima izjavila da bi možda bilo pametnije suditi jednoj epohi a ne pojedincima, koji su počinioci zločina iz prošlosti. Jer je sedamdesetih i osamdesetih vladala velika seksualna sloboda, pa čak i raskalašnost, koju su Francuzi posebno u literaturi slavili. Osamdesetih godina, mnogi intelektualci pa i kraljica feminizma, Simon de Beauvoir, potpisivali su peticije, o tome da je čak poželjno da maloljetne djevojke budu u vezi sa starijim muškarcima, jer im to omogućava brže sazrijevanje.
Danas i tu vlada hipokrizija koja uzima sve više maha. Licemjerstvo je dakle i ovdje u vezi sa zločinom, i sa onim što je proglašeno grijesima, a o tom licemjeru u vezi sa zločinom i grijehom pisao je veoma dobro Meša Selimović u svojim romanima. O čemu svjedoče i ovi navodi iz djela « …Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha.
– Onda da živimo u grijehu?
– Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.”:
Na radiju sam nedavno čula da mladi muškarci odustaju od vođenja ljubavi. Jedni iz blaziranosti, drugi iz straha. Jedini koji se pare bez zadrške i prave potomstvo jesu siromašni.
Velikim ženama iz prošlosti nije bila potrebna Simone de Beauvoir da bi bile samostalne i svoje. Izučavala sam pjesnikinje koje su živjele u osmanskom carstvu i pisale na osmanskom turskom jeziku. Svaka od njih bila je slobodna. Ali to ne znači da se ne treba boriti protiv agresije, i to na svim nivoima. „Slabo se bavite tom boljkom“, rekao je i Hugo još davno i preporučio da se liječi na bolji način.
Postoji, da, evolucija zločina. I moda ih unosi i rangira. A mnoge sudije su i dalje ravnodušni na mnogobrojna samoubistva počinjena u zatvorima, na patnje koje se šire od pojedinca prema širokoj lepezi društva, na uništavanje pojedinca i porodica. Pisati o agresiji može žrtva, takva literatura je poplavila tržište, i izdavači su sretni da mogu da to objave. Takva literatura se odlično prodaje. O lažnim žrtvama, međutim, nema, ili gotovo da nema ni jedne knjige. Nema stvarne kritike ni jedne mode, pa ni ove zvane neofeminizam i hipokrizije koja ga prati. Istovremeno nikad nije bilo više ubistava žena. O drugim ubistvima ne znamo skoro ništa. Ona se ne pominju. Kao što ne znamo mnogo ni o maltretiranju djece. Jedno vrijeme se samo govorilo o tome, pa je došlo i do procesa gdje su za zlostavljanje djece lažno optužena mnoga lica. Afera je poznata kao “Afera Outreau” (Affaire d'Outreau) koja se dogodila 2001, i postala je poznata po brojnim pogrešnim osudama i velikim pravosudnim greškama. Thierry Delay i njegova supruga Myriam Badaoui optuženi su za seksualno zlostavljanje svoje djece. Istraga se proširila na mnoge druge osobe na temelju svjedočenja djece. Ukupno je 17 osoba optuženo za sudjelovanje u pedofilskom lancu. Suđenje je započelo 2004. godine, a mnogi od optuženih su već proveli značajno vrijeme u pritvoru. Tokom suđenja postalo je jasno da su mnoge optužbe bile neutemeljene. Djeca supovukla svoja svjedočenja, a stručnjaci su ukazali na neprimjerene metode ispitivanja. Od 17 optuženih, 13 je bilo oslobođeno svih optužbi. Afera Outreau je imala dubok uticaj na francuski pravosudni sistem. Istraga je ukazala na ozbiljne propuste u vođenju slučaja, što je dovelo do reformi, posebno u metodama ispitivanja djece i tretmanu osumnjičenih.
Bilo je još afera koje su privlačile medijsku pažnju. Tu je i slučaj Omara Radada, koji je lažno optužen za zločin u Francuskoj. Ovaj vrtlar marokanskog porijekla, radio je za bogatu udovicu Marchal. Dana 24. jula 1991, gospođa Marchal je pronađena mrtva u podrumu svoje kuće na jugu Francuske. Na mjestu zločina, na zidu je bilo napisano netačnim francuskim jezikom “Omar m'a tuer” (“Omar me ubio”). Omar Raddad je odmah uhapšen i optužen za ubistvo, uprkos nedostatku dokaza. Glavni dokaz protiv njega bila je sporna poruka napisana krvlju žrtve. Raddad je osuđen 1994. godine na 18 godina zatvora. Mnogi su vjerovali da je on nepravedno osuđen zbog svoje etničke pripadnosti i slabog poznavanja francuskog jezika. Njegov slučaj je privukao veliku medijsku pažnju i podršku javnosti, uključujući i kampanje za njegovu oslobađanje. Godine 1996., predsjednik Jacques Chirac je Raddadu dao djelomično pomilovanje, što je omogućilo njegovo uvjetno puštanje na slobodu 1998. godine, nakon što je odslužio sedam godina zatvora. Međutim, pomilovanje nije poništilo osudu. Raddad je nastavio tražiti pravdu i potpuno oslobađanje. Novi dokazi, uključujući DNK analize, ukazali su na prisustvo drugih osoba na mjestu zločina, ali do danas osuda nije poništena. Slučaj Omara Raddada, kao i afera Outreau, ističe probleme u pravosudnom sastavu, posebno u kontekstu rasne i etničke pristranosti.
O manjim greškama u pravosuđu, o kome je opširno pisao V. Hugo ne govori se. O lažnim optužbama neofeministica se ne govori u javnosti.
Gotovo da je postalo zločin čitati Lolitu, Snježanu i sedam patuljaka gdje je do poljupca na kraju došlo bez saglasnosti, zločin naravno Henry Miller i njegov mačizam, zločin filmovi kao što je Posljednji tango u Parizu, zločin djela poput Uspavane ljepotice – Les belles endormies što je prevod na francuski na kom sam čitala ovu knjigu. Autor ovog romana je Yasunari Kawabata, japanski pisac, a njegov roman na engleskom House of the Sleeping Beauties je objavljen 1961. i prati priču o starcu koji posjećuje bordel gdje mu se omogućava da spava s mladim djevojkama koje su uspavane. To je izvrsno književno djelo koje je doživjelo ogroman uspjeh u Francuskoj osamdesetih godina.
Može li jedno remek-djelo postati optuženo za apologiju agresije, silovanja žena? Izgleda da može, jer su već neki izdavači prionuli da „koriguju“ razna klasična djela.
Kako doći do stvarne jednakosti među polovima? Možda tako što će jednom prestati da se posmatraju izdvojeno „razlike“ u polovima, kao i u boji kože. Mislim da je ovo čista utopija kao i vjerovati da će jednog dana zločin nestati. Trebalo bi na kraju priznati da svako vrijeme ima svoj zločin. I da bi uz temu zločina trebalo neizostavno obraditi i temu ljudske gluposti.
Clara Zetkin (1857-1933), jedna od vodećih ličnosti ženskog socijalističkog pokreta, imala je mnogo toga da kaže o emancipaciji žena. Po njoj, emancipacija žena zavisi od društvene emancipacije rada. „Emancipacija žene nije samo pitanje pravednosti i morala, već pitanje napretka i razvoja”, rekla je između ostalog ova feministica koju bi trebale čuti sve današnje feministice. Ovaj citat sumira njenu vjeru da prava žena ne mogu biti ostvarena samo kroz političke promjene, već i kroz ekonomsku i socijalnu ravnopravnost.
Cioran nije bio autor koji je direktno i sistematski pisao o zločinu, ali njegova filozofska razmišljanja pružaju tačan uvid u ljudsku prirodu i motive koji se kriju iza ekstremnih djela, u koja naravno spadaju razni zločini. Cioran je imao duboko ciničan pogled na ljudsku prirodu i društvo. I imao pravo jer nikad nije prestao da sumnja u ljudsku dobrotu i kapacitet za moralnost. Rezultat svega je besmisao života.
I zato ću mjesto zaključka prenijeti riječi ovog pisca apsurda, i cinika, bajraktara istine, Ciorana:
Svaka civilizacija vjeruje da je njen način života jedini ispravan i jedini zamisliv, da mora preobratiti svijet na taj način života ili ga nametnuti svijetu. Carstvo se ne osniva samo iz hira. Pokoravate druge da bi vas oni oponašali, da bi se ugledali na vas, na vaša uvjerenja i navike; zatim dolazi izopačeni imperativ da ih učinite robovima kako biste u njima promatrali laskavu ili karikaturalnu skicu samih sebe.
JASNA ŠAMIĆ (alias Yasna Avesta): LAUS DOLET ad insaniam tristitiae
(Proglas)
